Paul Pogba: Pravi čovjek na pogrešnom mjestu! · Kolumna

I dok su klikovi zaljubljenika u fudbal donosili novac portalima, Raiola je, kao nebrojeno mnogo puta, odradio vraški dobar posao zaradivši mnogo novca Pogbinim povratkom na Old Trafford. United je za usluge "odbjeglog sina" izdvojio 105 miliona Eura, pokazavši kako ponovno želi preuzeti primat u Premiershipu.

Jose Mourinho kao “spasilac” Uniteda

Unitedov pad uslijedio je onog trenutka kad je Sir Alex Ferguson odlučio otići u zasluženu penziju. Odlučivši poslušati Fergusonov savjet, Edward Woodward za menadžera Uniteda bira bivšeg Evertonovog menadžera, Davida Moyesa. No, brak između Manchester Uniteda i Davida Moyesa bio je kratkotrajan, a Woodward na njegovo mjesto dovodi jednu od najtvrdoglavijih osoba u svijetu fudbala, Louisa van Gaala. Holanđaninova epizoda trajala je sezonu duže od Moyesove, ali svejedno je okarakterisana neuspješnom. U klub su, između ostalih, došli Martial, Depay, Schneiderlin, Schweinsteiger, ali United je bio negledljiv. Van Gaalov fudbal nije prolazio na Otoku i bilo je vrijeme da uprava pronađe njegovu zamjenu. Ne želivši po treći put pogriješiti, Woodward se okrenuo jednom od najuspješnijih menadžera, Joseu Mourinhu. Na tržištu vjerovatno nije ni bilo boljih, jer je još od ranije bilo poznato kako će Pep Guardiola preuzeti Manchester City, a Diego Simeone ostati u Atleticu iz Madrida.

Jose nije imao lagan zadatak, trebao je vratiti pobjednički mentalitet, implementirati vlastiti sistem, ali i riješiti se igrača od kojih nije imao (skoro) nikakve koristi i zamijeniti ih svojim ratnicima. Mourinho je u kratkom vremenskom roku doveo Erica Baillyja iz Villareala i Henrikha Mkhitaryjana iz Borussije Dortmund, a United je svakodnevno “ratovao” sa Realom iz Madrida i Juventusom u bitki poznatoj po nazivu “Bitka za Pogbu”. Na koncu, Francuz se vratio u Manchester, a Mourinho je dobio ključnog igrača u lovu na sve moguće trofeje. Ili nije?

Izgubljeni momak

Jose Mourinho poznat je po 4-2-3-1 formaciji. Ista mu je donijela pregršt trofeja i kad god se Portugalac nađe u naizgled bezizlaznoj situaciji, odlučuje se za svoj oprobani recept. Ništa neobično, svi treneri (pa i Guardiola) imaju formaciju kojoj su odani, ali koju svakodnevno nadograđuju kako bi se othrvali zahtjevima modernog fudbala. Mourinho je očajnički trebao Pogbu koji je u prethodnim godinama, noseći dres Juventusa, pokazao kako može odgovoriti (skoro) svim zadacima. Pogba je u Juventusu bio dio nevjerovatnog sistema, sistema koji je maksimalno iskorištavao njegove vrline, a sakrivao mane. Claudio Marchisio, Arturo Vidal, Andrea Pirlo čuvali su Pogbi leđa nudeći mu slobodu od koje on naprosto živi. Tu slobodu trebao je dobiti i u Unitedu.

Mourinho je Pogbu vidio kao jednog od dva centralna vezna igrača u svom sistemu. Od njeg očekuje da bude defanzivno odgovoran, ali i da bude pokretač svih akcija, glavni kreator, te da svojim pasovima razbija protivničku odbranu. Sloboda je u drugom planu. Sloboda koja Pogbu čini Pogbom i zbog koje je pored njegovog imena stajala cijena od 105 miliona Eura. Za razliku od Juventusovog sistema, u Mourinhovom sistemu (mada, možemo slobodno upotrijebiti i termin pokušaju sistema) Pogbin partner u veznom redu bio je uglavnom Fellaini. United je skupljao bodove, ostvarivao pobjede, ali većinom su iste bile plod individualnih majstorija, a ne sistemskog rada. No, kada su povrede i suspenzije pritisnule Mourinha pred meč protiv Swanseaja, United je na teren izašao u 4-3-3 formaciji, formaciji koja je pokazala koliko je Pogba opasan kad ima slobodu u napadu i kad ne mora toliko brinuti o defanzivnim zadacima. United je slavio pobjedu, Pogba je plesao na terenu, postigao je vodeći pogodak, dijelio pasove zbog kojih je pucala protivnička odbrana, driblao, uživao. Uživanje je trajalo još samo 90 minuta protiv Arsenala, a onda je Mourinho opet odlučio vratiti United u 4-2-3-1 formaciju. Formaciju koja ne odgovara Pogbi koji, iako nosi broj šest na dresu, nije “šestica”. Ni u ludilu.

Ono što je Mourinha pratilo tokom cijele karijere je činjenica da ne izvlači najbolje iz pojedinca ukoliko postoji mogućnost da će to na bilo koji način naštetiti kolektivu. Neće ni pokušati. Upravo je to bio razlog zašto je United toliko lutao prošle sezone i zašto se Pogba toliko “tražio”. Ne zato što ne postoji sistem u kome bi Pogba bio alfa i omega na terenu, nego zato što bi se taj sistem kosio sa Mourinhovim zamislima. United je prvu Joseovu sezonu završio osvajanjem Evropske lige, što je donekle ispralo gorčinu nastalu zbog užasne sezone u domaćem prvenstvu.

Mourinhov United je prve sezone često podsjećao na van Gaalov. Bezidejnost se prikrivala individualnim potezima Ibrahimovića, Martiala, Rashforda, Pogbe, Mkhitaryjana i Mate. Poznat po drugoj sezoni u kojoj, po pravilu, donosi ligašku titulu, Mourinho je i prije početka ove sezone dobio dovoljno novca da sastavi tim po želji. Tim koji se trebao graditi oko Pogbe. Na Old Trafford su došli Lukaku, Matić i Lindelöf, a jedini igrač koji je uspio “pobjeći” Mourinhu bio je Ivan Perišić. No, ni dolazak Matića nije značio da će Pogba dobiti potrebnu slobodu. Matić je zauzeo Fellainijevu (ili Herrerinu, ako baš hoćete) poziciju u veznom redu i postao Pogbin partner. Trojku ispred Matića i Pogbe, ovisno o protivniku, igrali su Mata, Mkhitaryan, Martial, Lingard, Rashford. I dok bi većina menadžera sistem gradili oko najboljeg igrača, to nije slučaj kod Mourinha. Portugalac i dalje luta, što često rezultira Pogbinim nestajanjem s terena. Pogbina nekonzistentnost ima dva razloga – jedan je sam Pogba, drugi Jose Mourinho koji mu još uvijek nije pronašao pravo mjesto i dodijelio pravu ulogu. Bez Pogbe, United je još više izgledao kao ekipa koja nema sistem – defanzivno je to podsjećalo na Mourinhove ekipe, ali u napadu nije bilo fluidnosti, “vica” koji ide zajedno sa Pogbom i sve je više bezidejnost izlazila na vidjelo.

Dolazak Alexisa Sancheza

Kada se pojavila mogućnost da United dovede još jednog klasnog igrača, Mourinho nije oklijevao. Iz Arsenala je u zimskom prijelaznom roku došao Alexis Sanchez, a u suprotnom pravcu otišao je Mkhitayan koji je odavno izgubio Mourinhovo povjerenje. Sanchezovo dovođenje značilo je da će biti nekoliko rokada u Unitedu. No, sada nije “patio” samo Pogba, nego i njegov sunarodnik Martial. Mourinho je Sancheza stavio na lijevu stranu, što je automatski značilo da će Martial preći na desnu stranu. Pogba je ostao na svojoj poziciji, što znači da opet nema svu slobodu. Pogba uživa kad igra lijevog veznog, ali sa Sanchezom koji drži tu lijevu stranu, Francuz automatski gubi potreban prostor.

Utakmica protiv Tottenhama najbolje je pokazala kako je Pogbi potreban još jedan veznjak. Dok je Eriksen okružen Dierom i Dembeleom koji mu pružaju slobodu da mijenja poziciju i da “luta” veznim redom kako bi najbolje iskoristio pukotine u defanzivnim blokovima protivnika, Pogba (još uvijek) nema taj luksuz. Zarobljen između defanzivnih i ofanzivnih zadataka i nerealnih očekivanja, Pogba je odigrao jednu od slabi(ji)h (do gostovanja kod Newcastlea prošle nedjelje) utakmica. Osim nemogućnosti da parira raspoloženom protivniku, Pogba je pokazao i kako izgleda kad igrač izgubi volju. Djelovao je kao da ne želi biti na terenu, kao da je višak i kao da ima prečeg posla. Vjerovatno je zbog toga utakmicu protiv Huddersfielda odgledao s klupe. Svojevrsna poruka od strane Mourinha kako u njegovom timu niko nije nezamjenjiv i niko nema zagarantovano mjesto u timu.

Potencijalno rješenje problema?!

Produžavanje ugovora sa Mourinhom, jasan je pokazatelj da postoji i veći ziheraš od Josea Mourinha. Riječ je o Edwardu Woodwardu koji ne želi smijeniti još jednog menadžera u kratkom vremenskom roku. Tu je i pitanje koga bi u ovom trenutku mogao dovesti, što bi opet značilo kako će United žrtvovati (barem) jednu sezonu kako bi se igrači privikli na novog menadžera i novi sistem. Kako onda riješiti Pogbinu situaciju?

Mourinho bi morao igrati sa trojicom u veznoj liniji, što bi donijelo Pogbi svu slobodu prema naprijed, slobodu koja bi svima poslala poruku kako je Pogba igrač oko kojeg se gradi sistem. Instaliranje dodatnog veznjaka značilo bi kako jedan ofanzivac mora preseliti na klupu. U idealnim uslovima to bi bio Lukaku, ali najskuplji napadač Uniteda je kao stvoren za Mourinha (inače, jedan od najtežih poslova u fudbalu je igrati napadača u Mourinhovim ekipama. Benji McCarthy, Didier Drogba, Diego Milito, Diego Costa i Emanuel Adebayor to najbolje znaju). Jak, visok, dobar u skoku i u igri leđima. Kvalitete koje Mourinho traži od svojih napadača i upravo zbog ovih kvaliteta Lukaku sigurno neće biti poslan na klupu kako bi se izvukao maksimum iz Pogbe, a ujedno i maksimum iz ove ekipe Uniteda. Pitanje je i ko bi od veznjaka dobio tu čast, s obzirom da je Carrick nedovoljno spreman da igra tokom svih 90 minuta, a Fellaini je zbog povrede van stroja. Ima li Mourinho dovoljno vjere u mladog Mctominaya? Ima li vjere u (prekriženog) i pomalo zaboravljenog Herreru?

Unitedovi navijači polako gube strpljenje s Mourinhom i “impotentnom” igrom koju ekipa sve češće prikazuje. Sve češće ti isti navijači zahtijevaju da United pređe na 4-3-3 formaciju za koju smatraju da je dobitna. Kako trenutno stvari stoje, Mourinhov ostanak na klupi značit će nastavak Pogbine nekonzistentnosti i evidentni pokazatelj izostanka sistema. A u sportu, sve se vrti oko sistema. Izostanak istog najbolji je dokaz kako je zapravo Pogba pravi čovjek na pogrešnom mjestu.