Dan prije četvrtfinalne utakmice Kupa prvaka, daleke 1995. godine, imao sam privilegiju prisustvovati zadnjem treningu Cibone prje prve utakmice protiv Reala iz Madrida. Uživao sam u treningu tima kojeg je tada trenirao Aco Petrović.
Tada nisam ni pomišljao da bi on jednoga dana mogao postati selektor Bosne i Hercegovine. Nisam tada niti u ludom snu mogao usniti da će ovaj stručnjak od prvog februarskog dana 2012. godine biti selektor našeg nacionalnog tima.
Trice 9 od 10 i vojni rok proveden na treninzima Bosne
Uglavnom, vratimo se Aci i Ciboni iz 1995. Dobrano ošamućen od granata i ratnih slika i strahota rata u Sarajevu neću mnogo zapamtiti od utakmice koja je završila pobjedom Reala 82:78. Ono što i dan danas pamtim bio je sami početak treninga prije tog meča u kojem će "Draženov dom" bukvalno goriti pokušavajući gurnuti "vukove" da daju svoj maksimum protiv Sabonisa i ostalih.
Dakle, pamtim taj trening. Sjedim na tribini sa još nekoliko kolega gdje je i par povrijeđenih igrača. Na parketu je već Aco Petrović sa saradnicima, a tu su još i svi igrači. Još je nekoliko minuta do početka treninga i Petrović prikuplja i važe opklade. Tvrdi da će od deset šuteva sa linije tri poena pogoditi svih deset. Prepoznajem poziciju sa koje je "Aco trica" tokom igračke karijere bio najprecizniji i sa koje počinje šutirati dok svi prisutni broje.
"1 od 1, 2 od 2, 3 od 3, 4 od 4, 5 od 5... 9 od 10."
Da, 9 od 10, bez zagrijavanja, tek tako, reda radi.
Aco se smije, trening lagano kreće, igrači dok trče tiho komentarišu ono što su upravo gledali. Ali, zbog tih 9 od 10, tek takvih, nekad su se tribine prolamale frenetičnim navijanjem "Aco trica, Aco trica", da, nekad su tribine gledale Acin avion nakon pogodaka, njegovo slavljenje koševa, ali i košarke... Nekad.
Ali pamtim još nešto. Pored "ludila" sa košarkaških parketa pamtim Aleksandra dok je služio vojni rok u ondašnjoj Jugoslovenskoj armiji. Naravno, ne pamtim ga iz kasarne. Kako i bih kad sam bio klinac. Ali ga pamtim. Služio je vojni rok u naselju u kojem sam živio na Alipašinom polju. Svaki dan nosio je sportsku torbu preko ramena vračajući se sa treninga iz Olimpijskog sela gdje je godinu dana trenirao sa Bosnom. U drugoj ruci je nosio "Sportske" i "SN -reviju". Stanovao je u jednom ulazu našeg, velikim zgradama nabijenog naselja i naravno da je bio u civilu.
Pa sam znajuči da i moju generaciju čeka gubitak jedne godine života u JNA (roditelji su nas samo tješili da u kasarne idemo da postanemo ozbiljni i zreli ljudi), ja sam se divio Petroviću jer je "mangupski", godinu dana armije, kao zaslužni sportista bivše nam države ali i uz vjerovatnu, veliku pomoć uticajne Cibone nastavio sa treninzima, a što je meni, klincu sa punom sobom košarkaških postera nevjerovatno imponovalo.
Veliki Aco Petrović je u Sarajevu, živi sa nama, trenira u Bosni i svaki dan prođe pored moje zgrade. To su bila vremena.
I evo ga, ponovo je u Bosni i Hercegovini, opet ćemo ga gledati, ali u ulozi selektora državnog tima.
Acino šutiranje trica ne treningu Cibone, 9 od 10 i vojni rok proveden u civilu, u jednom sarajevskom naselju, prije su samo skice iz jednog života košarkaškog ovisnika, a nikako fakti koji bi mogli odlučiti o sjedanju na klupu košarkaške selekcije BiH.
Ali, zato je ovo što slijedi u tekstu itekako dovoljno za izbor novog selektora naše zemlje.
Od Šibenika do Los Angelesa
Aleksandar Petrović je rođen 16. 02. 1959. godine u Šibeniku u kojem je i počeo igrati košarku 1972. godine. Posebno je bilo dramatično prije toga, jer je kao dijete prebolio tuberkulozu i prema mišljenju ljekara bilo je upitno hoće li uopšte prohodati.
Aleksandar je bio fenomenalan košarkaš za igračkih dana, a mlađi brat Dražen Petrović je bio definitivno najbolji košarkaš Evrope i zasigurno jedan od najboljih igrača svijeta u trenutku prerane smrti u automobilističkoj nesreći 1993. godine nakon jednog od nastupa reprezentaciju Hrvatske na kvalifikacijama.
Petrović 1976. godine odlazi u Cibonu u kojoj će se zadržati sve do 1987. godine. Ljubimac je Mirka Novosela, koji ima mnogo strpljenja i vjere u Aleksandra i u trenutku kada u klub stiže i brat Dražen 1984. godine legenda o takvoj Ciboni se već počinje stvarati. Naravno da je stariji brat imao presudnu ulogu u dolasku Dražena iako se za njega sa velikim novčanim iznosima borilo pola lige.
I onda, slijedi fantazija pretočena u prvaka Evrope 1985. već od ranije osvojeno je prvenstvo Jugoslavije 1982, pa 1984. i 1985. godine. Kup Jugoslavije - prava sitnica (1979, 1980, 1981, 1982. i 1984.). Dva puta je Aco bio i osvajač Kupa Kupova, a jednom je bio i prvak Italije sa Scavolinijem 1988.
Interesantna je bila priča Aleksandra Petrovića na nedavnom simpoziju u Sarajevu, kada je nasmijao sve prisutne podsjećanjem kako su se uz Draženovih redovnih 40 poena, svi oni u Ciboni "šlepali" sa desetak poena.
Za reprezentaciju bivše Jugoslavije imao je preko stotinu nastupa, te je sa njom osvojio 4 bronzane medalje (1982. SP u Kolumbiji, 1984. OI u Los Angelesu, 1986. SP u Španjolskoj i 1987. EP u Grčkoj)
Bio je poznat po velikom slavlju na terenu nakon postignutih koševa. Skakao je, trčao po terenu šireči ruke oponašajući let aviona. Mnogi protivnici su takvo ponašanje stavljali u kontekst nesportskoga. Nesputani temperament je prenio i na klupu, ali to ni izbliza nije bilo kao nekad. Mada, zna biti veoma žestok.
Reprezentacija BiH dobila je trenera koji je prošao mnogo toga i iza kojeg su godine i godine na klupi raznih klubova, ali i reprezentacije Hrvatske.
Kao trener karijeru je započeo 1991. godine u Ciboni gdje se zadržao sve do 1995. Sa selekcijom Hrvatske je osvojio bronzu na EP u Grčkoj 1995. godine. Petrović je bio trener u Španiji kada je 1997. godine radio u San Fernandu. Poljska i Wloclawek, Italiji i Scafati. U međuvremenu opet Cibona, ali i Zadar.
I na kraju Cedevita i plasman na Final Four Eurocupa 2011. godine. Ovaj zadnji doseg dogodio se u trenutku kada se klupska košarka u regionu praktično na koljenima lelujala prije pada na pod. U trenutku kada su preostala samo sjećanja na velike uspjehe košarke sa ovih prostora.
Uz Aleksandra Petrovića sve je moguće. Uz Aleksandra Petrovića moguć je i odlazak na Eurobasket u Sloveniju. Uz Petrovića sa Teletovićem i ostalim igračima, moguća je možda ponovo puna Skenderija, slika koju već dugo nismo vidjeli, slika koja nam nedostaje, ali slika koja bi opet mogla biti redovna pred našim očima.
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora/ica, a ne nužno i stavove portala SportSport.ba te portal ne može i neće odgovarati za sadržaj tih kometara. Komentari koji sadrže vrijeđanja, psovanja i vulgaran riječnik mogu biti uklonjeni bez najave i objašnjenja, ali to ne obavezuje SportSport.ba da obriše sve komentare koji krše pravila. Čitanjem prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim uvjerenjima.
