Plavi u Liježu: Od očaja do sjaja

Početak susreta nije obećavao ništa dobro. Činilo kako je ovo još jedna od onih utakmica koju smo najavljivali kao onu u kojoj se bh. klub može nositi sa protivnikom, a u kojoj se ne može sastati sa loptom. Curilo je na sve strane, po jednom i drugom boku, kroz sredinu, a igrači Standarda su izgledali kao igrači Reala - u najmanju ruku. Srednji red Željezničara u prvom poluvremenu nije postojao, svaka ničija lopta bila je Standardova, a Plavi nisu bili u stanju sastaviti pet dodavanja. Bokovi u prvom dijelu nisu postojali, a domaćin je, stekao se takav dojam, šanse pravio kada je htio.

Počelo je sa prečkom, pa onda najgori mogući gol (autogol), pa šanse, pa još jedan gol. Već tada su se spremali tekstovi kako je sve gotovo, kako je sve spremno za najgori scenariji. A, sada, na kraju prve utakmice, možda je i bolje što su stvari razvijale na taj način, jer Standard jeste jak, jeste kvalitetan, ali nije vrh. Očito su i domaćini nakon drugog gola pomislili kako je to to, kako će eventualno u finišu pojačati pritisak, kako će sa eventualno sa nekom izmjenom zaključiti posao.

Ali u sport, pogotovo fudbalu, jedna lopta, jedan dobar potez ili greška mogu sve promijeniti. Standard nije krenuo onako kako su mnogi očekivali u nastavku, nije bilo presinga, lako osvojenih loptih nakon tridesetak metara od gola Željezničara, pa su i Plavi sa Grbavice polako počeli disati, ne odmah punim plućima, ali malo po malo. Lopta je išla više sa polovine prema golu Standarda, pa je naravno bilo i manje pritiska na zadnju liniju Željezničara. Na drugoj strani Blagojević, ali i ostatak veznog reda je dobio nešto prostora pa su lopte nekako dolazile malo na jednu malo na drugu stranu, s tim da je i Bajić stvarao manji pritisak na tu zadnju liniju Standarda.

Nije Željezničar do gola došao nakon bezbroj prilika, niti nakon nekog uraganskog pritiska, nego baš onako kao i protiv Ferencvaroša. Usporena i pametna igra, zaustavljeni domaćin i onda gol. Gol koji u takvoj situaciji može biti i poguban po ekipu koja vadi loptu iz svoje mreže. Možda čak i više na psihološkom planu, jer nekako laički imaš kontrolu utakmice, vodstvo od dva razlike i misliš kako je posao dobrim dijelom odrađen, a onda dođe gol koji anulira sve dobro što ste do sada napravili. A niste ekipa koja se može razdrmati na taj način, da opet brzo zabijete gol ili dva.

Zato se i Željo razmahao, počeo je prijetiti sve više i više i vrlo lako se moglo dogoditi da čak sastav trenera Odovića dođe do drugog gola. Nije i možda će imati za čime žaliti, jer bez obzira što će veliki broj ljubitelja fudbala, navijača ovog kluba potpisati rezultat kao dobar, ostaje taj gol prednosti koji se može anulirati, koji se može nadoknaditi, ali da će biti lako, neće. Kada bi u međuvremenu Ferencvaroš i Standard mogli odigrati jednu utakmicu to bi bilo idealno. Vidjeli bismo gdje je Željezničar, koliko je blizu jedne velike priče. Jedan korak je urađen, ali će trebati i sreće i hrabrosti, za drugi i to dosta teži.