Pretakanje nebuloze u genijalnost · Kolumna

Pratila se utakmica lijeno, poput kasa fudbalera Real Madrida. Nakon 2:0 za Barcelonu motivacija za gledanjem još više je splasnula. Nepojmljivo je mnogima zamisliti meč bez Messija i Ronalda, isto koliko je van svake pameti da Real ne može zabiti čestito gola nikome. Pa nije valjda da je toliko neophodan Ronaldo, da se ne može savladati Alaves.

Ali tako je kako je, Lopetegui je bio požurio da preuzme Real, nije mu bilo sveto ni to što je vodio reprezentaciju i trebao sutra-prekosutra igrati Svjetsko prvenstvo. Ko veli daj da sad preuzmem, pa kad ću ako neću sad, ovo je jedinstvena prilika.

Zasitili bi se Pele i Garincha

Mnogi dokoličari, analitičari mlaćenja prazne slame, ljubitelji fudbala i evropskih tokova smatraju da je Lopetegui besmislen trener i ne radi ništa, no više se čini da je posrtanje Reala plod trenutka i takve konstelacije nakon tri sezone, gdje je skoro sve ferceralo besprijekorno. Barem u Ligi prvaka. Tri titule evropskog šampiona bez nekih velikih pojačanja, sve sa Kroosom, Modrićem, Benzemom. Pa došlo bi do zasićenja i kod Pelea i Garinche, a ne među pomenutima. Plus odlazak Ronalda. Kud ćeš bolje i veće razloge da napustiš klupu, a zoveš se Zinedine Zidane. Nije on budala, isto bi se ovo i sa njim dešavalo...

Elem, zabio je nekako Real gol, pa se malo kao zakuhalo, a onda na scenu stupa jedan od najgenijalnijih fudbalera svih vremena. Jedan je od najgenijalnih jer ako je tanka granica između ludila i genijalnosti, kod Luisa Suareza ona ne postoji. Luis Suarez ne boluje od graničnog poremećaja ličnosti. Njegova "bolest" je Bezgranični slučaj.

Kad neko spomene Luis Suarez, prva asocijacija su ujedi zubima. Životinsjki nagon koji se ispoljio nekoliko puta u tom obliku, najčešće se kod njega manifestira nevjerovatnim, majstorskim ne potezima već rješenjima. Zato je sinoćnji gol za 3:1 vjerovatno jedan od najboljih svih vremena. Mnogi se naravno neće složiti. Kao da je uopće bitno hoće li se složiti. Koliko glava toliko mišljenja i estetskih afiniteta, ali koliko god ga možda ne preferirali i koliko god vam bio ogavan i slično, trebali bi prihvatiti dvije činjenice.

Loza, nebuloza

Iz potpuno nebulozne situacije i nakon najblaže rečeno suludog centaršuta Sergia Roberta, kakav se vjerovatno ne viđa ni na parkingu među osnovcima, s udaljenosti od jedno četiri-pet metara, Suarez reaguje kako ne bi reagovao apsolutno nijedan igrač današnjice. Sto posto.

Kako bi ko reagovao? Ibrahimović bi vjerovatno primio loptu ramenom i proslijedio je prvo negdje između uha i pazuha protivničkog braniča, pa bi predriblao još nekoga i prije bi petom zabio gol nego onako. Zanimljivo bi isto bilo vidjeti Kavanijia. Njegovo rješenje bi možda bilo približno, izvio bi se taj vižljo i nekim poluškaricama pokušao zabiti. Ronaldo, ali i ne samo on, vjerovatno bi ostali u čudu kada bi ih pogodila Robertova lopta pa bi odmahivali rukom i negodovali...

Ovako, frajer ti ubacuje loptu s četiri metra, a ti zabijaš glavom sa 12. I to Tibautu Courtoaisu. Nečiju nebulozu pretočiš u nestvaran prizor. Nečuveno, jedinstveno, baš onoiliko koliko je jedan, jedinstven, poseban, lud i genijalan Luis Suarez.

Činjenica broj dva: Postići toliko golova u dresu Barcelone i trajati na takvom nivou toliko godina, znajući da šta god napraviš da ćeš biti u sjeni može samo "vrhunska izvrsnost". I niko ga ne gleda kao na nekoga koji zna i može puno, već, eto, samo kao igrača Barcelone koji s Messijem i nekoć Neymarom ima zadatak da postiže golove i on taj posao fino obavlja, ležerno.

A činjenica je da je čovjek sigurno među pet najboljih napadača trenutno i sigurno jedan od najautentičnijih na svijetu svih vremena. Koliko god ga neko ne doživljavao ili mu bio mrzak zbog padavičarskih, glumačkih i svakih drugih preferencija.

Drugi najbolji gol u privatnom izboru

Ako se ovoga novinara pita, a ne pita, Suarezov gol drugi je najbolji kojeg je doživio u više od 25 godina aktivnog, pasioniranog gledanja fudbala. Bilo je raznih golova i poteza koji su prethodili istima, mnogih se sve legendi i zaboravljenih čigri nagledao, počevši od Georga Weaha preko Faustina Asprille...

Svi mi koji gledamo i volimo fudbal imamo neke favorite kada su golovi posrijedi, one koje posebno pamtimo. Pa kad bi neko morao objašnjavati zašto je nekome baš taj gol poseban i drag, kriterijumi bi kod ovoga autora počinjali i završavali sa manifestacijom duha.

Onoga duha koji se očituje nakon što neko u svojoj glavi prvo stvori misao da bi mogao učiniti baš to i to. Po tom kriteriju ovome je što ovo piše genijalniji Maradonin gol rukom, nego njegov drugi protiv Engleske na stadionu Azteca iz četvrtfinala Mundijala 1986. Misao nauštrb izvedbe. Ili misao koja prethodi izvedbi.

A najgenijalniji mu nije onaj Zinedinea Zidanea iz Glasgowa 2001. već onaj iz Berlina 2006. Prvi je ovaj blizu, ali drugi predstavlja rafiniranog genijalca. Otjelotvorenje Božanstva.

Finale je Svjetskog prvenstva, tvoja zadnja utakmica u karijeri, sve imaš, sve si maltene sam napravio i 1998. i 2000. i 2001. Pa i te 2006. sam si nokautirao Brazil, poigrao se sa Špancima, otpuhao Portugal i stoji ti sada Gianluigi Buffon tu. Ti i on oči u oči. Dakle Buffon, a ne Luca ili Enzo Zidane s kojima se šprdaš po kući ili u dvorištu. I nisi u dvorištu nego u finalu Svjetskog prvenstva. I ti uzmeš i potkopaš loptu, spucaš Panenku jednom Gigiju...

Može još na hiljade škarica a la Cristiano Ronaldo da se desi, ali taj potez u tom trenutku naprosto je senzacija kojoj svaka naredna samo može biti blizu, nikako ista ili veća.