Samo da mi je znati, šta će to sa tobom biti, dal' ćeš ikad biti i ti...

Odlazak u zaborav ili u legendu?

Indijski okean, istočno od Madagaskara, ostrvo Reunion - kraj svijeta, reklo bi se. Ili možda, ipak, početak jedne "romantičarske" fudbalske priče? Prije će biti ovo potonje.

Samo da mi je znati, šta će to sa tobom biti, dal' ćeš ikad biti i ti...
Dimitriju Payetu kao da je suđeno da nikada ne bude veliki, a svojim fudbalskim znanjem je to sigurno zaslužio.

"Više nisam želio igrati za tim sa dna Premier lige. Nije mi se sviđao pristup utakmicama, nije mi se sviđao defanzivni sistem koji je uveden. Igrali smo u formaciji 4-5-1, mogao sam imati svu slobodu svijeta, ali nisam se mogao izraziti na pravi način. Može se raći i da mi je bilo dosadno, da upravo tako", poručio je Payet u januaru 2017. godine nakon napuštanja West Hama.

Prije 31 godinu u gradiću Saint-Pierre na otoku Raunion (prekomorska teritorija Francuske) rođen je Dimitri Payet - neopjevani heroj, vječiti autsajder, čovjek zarobljen u vlastitoj sudbini.

Ime Dimitrija Payeta je već godinama dobro poznato ljubiteljima najvažnije sporedne stvari na svijetu, ali on nije ni Messi, još manje je Ronaldo, a nije ni Juan Mata, ni Isco, ni David Silva, ni Coutinho, nije čak ni Ben Arfa. Šta više, teško da bi se mogao naći na bilo kojoj od bezbroj rang lista najboljih po bilo kojem osnovu. Ali zašto?

Nekima jednostavno nije suđeno, eto zato. Mnoge bi čija se imena "motaju" po listama najboljih veznjaka, najboljih ovih ili onih Payet fudbalskim znanjem, umijećem i elgancijom na terenu naprosto postidio. Ipak, malo mu to znači, baš kao što je malo značilo pomenutom Ben Arfi ili fudbalskog magu Ricardu Quaresmi.

Ponovo treba reći - nekima jednostavno nije suđeno. Nije im suđeno da dođu do zasluženog priznanja. Suđeno im je da se na pomenutim listama zauvijek izgube u moru osrednjih.

Payetov fudbalski put je počeo na otoku Reunion, išao je preko Holandije i Excelsiora, pa do Francuske u kojoj je oblačio dresove Nantesa, Saint-Etiennea, Lillea i Marseillea, sve samih "nekadašnjih" divova tamošnjeg fudbala koji danas samo mogu iz velike daljine gledati u leđa bogatom PSG-u.

U Marseilleu je Payet prvi put dospio na veliku scenu, istina onu francusku. Zaradio je poštovanje poznavaoca fudbala, plesao je po terenima, dovodio tribine do ludila slobodnim udarcima i "upoznao" svijet sa svojim vanjskim felšom.

Zaradio je Payet u dresu Marseillea priliku za proboj na još veću scenu, ovaj put onu evropsku i svjetsku, ali nije je dobio. Umjesto u redove nekog od velikana uslijedio je transfer u West Ham - veliki klub, bogata tradicija, ali ipak tek West Ham. A nije da je Marseille ikada bio mali klub, pa da je teško zamisliti transfer sa Velodromea na Stamford Bridge, Old Trafford, Allienaz Arenu ili Anfield. Šta više, prodao je Marseille u novijoj historiji Drogbu, Azpilicuetu i Batshuayija Chelseaju, Riberyja Bayernu, Nasrija Arsenalu, nešto ranije Desaillyja Milanu, Laurenta Blanca Interu, ali i Didiera Deschampsa Staroj dami.

Nije to smetalo Payetu da se predstavi i Englezima onako kako jedino umije - driblinzima, slobodnjacima, magijom. Pokupio je nagradu za Čekićara godine, ali brzo mu je dosadilo, jer čovjek samo želi da igra fudbal, a osjetio je da u Londonu ipak nije dobio priliku za to - za pravi, "neukroćeni", fudbal.

Došao je u tom periodu i Euro 2016. Payet je pored mnogo većih i skupljih imena vukao Trikolore, posebno na početku turnira, oduševio Evropu, ali na kraju je izostao trofej. A bez trofeja nema ni priznanja - nikoga ne zanima ko je bio drugi. Bez priznanja izblijedilo je i sjećanje na njegove partije, pa se mnogi danas ne sjećaju da je uopšte bio dijelom selekcije Francuske.

A kada mu je dosadilo igrati defanzivni fudbal Čekićara, u Marseilleu nisu oklijevali. Novo rukovodstvo kluba se nije dvoumilo već je za vraćanje Payeta na Velodrome izdvojilo, za Marseille, rekordnih 29.3 miliona eura.

I vratio se Payet u redove diva koji se polako, ali sigurno budi. Nije to i dalje Marseille koji je ranih 90-ih prošlog vijeka postao jedini fracuski klub sa titulom prvaka Evrope, ali je pod Garcijinom trenerskom palciom idealan podij za Dimitrijev ples.

Teško da će do kraja karijeri dobaciti više od Marseillea, ali sada je i kasno, a i bespotrebno o tome razmišljati. Payet je "svoj na svom", a ove sezone ga je upoznala i Evropa.

Nije Payet imao priliku igrati u Marseilleu koji je radovan "stanovnik" Lige prvaka. Nije imao priliku igrati zapažen evropski fudbal nikada u karijeri, jer jednostavno nije bio primamljiv velikanima čije je Evropa igralište, pa je tako u nedavnoj pobjedi Marseillea nad Athletic Bilbaom u osmini finala Lige Evrope postigao svoj prvi evropski gol nakon skoro jedne decenije i trenutka kada je pospremio loptu u mrežu Olympiacosa dok je branio boje najvećeg domaćeg rivala svog sadašnjeg kluba, St. Etiennea. Ipak, možda je baš ove sezone došlo vrijeme da Payet pokaže i na evropskoj sceni koliko vrijedi - istina na "slabijem" nivou.

U četvrtak navečer je Payet postigao dva fantasična, majstorska gola (samo jedan je priznat zbog gluposti Mitrogloua i rigoroznosti Kuipersa) i ispratio veliki njemački projekat RB Leipzig kući u uzvratu četvrtfinala Lige Evrope na Velodromeu (5:2). Marseille je u četvrtak, tako, podsjetio na slavne dane, a Payet pokazao da je osim majstora i rođeni vođa - ali eto ni to nije bilo dovoljno da postane svjetska zvijezda.

Veliki fudbaleri i veliki igrači

Dimitri Payet jasno je, sada kada je zagazio u 32. godinu života, nikada neće biti veliki igrač. Kada se podvuče crta neće imati bogat CV ispunjen individualnim i timskim dostignućima, neće biti veliko ime, niti će iza sebe imati veliku (vrhunsku) karijeru, ali će biti veliki fudbaler, jer to je ono što je duši, jednostavno fudbaler, virtuoz zaljubljen u fudbalsku loptu.

Kako veliki fudbaler, a ne veliki igrač? Velikih igrača je bilo mnogo. Legendarnih centarfora koji nisu posjedovali zavidno fudbalsko znanje, ali su se spletom okolnosti našli u situaciji da izgrade velike karijere i budu dijelom velikih uspjeha je bilo mnogo, ali velikih fudbalera, istinskih majstora je ipak kroz historiju bilo nešto manje.

A upravo je to Dimitri Payet - veliki fudbaler, ako ne vjerujete pitajte čudesnu hobotnicu sa Old Trafforda Davida de Geu koji se našao na pogrešnoj strani Dimitrijevih nišanskih sprava u četvrtfinalu FA Kupa protiv West Hama.

Pitajte, uostalom, i njegove kolege. Ako budu barem malo iskreni morat će reći da je Payet veliki fudbaler - majstor. Izbora nemaju jer dok su se mnogi majstori fudbala hvalili da su driblinzima i trikovima lomili kičme i noge protivnicima, u prensenom smislu, Payet je poslao golamana Strasbourga u bolnicu - bukvalno.

Ipak, nekima jednostavno nije bilo suđeno. Ni to što je veliki fudbaler, majstor svog zanata, Payetu nije moglo pomoći da probije zamišljeni stakleni krov i otisne se u zvjezdano nebo svjetskog fudbala. Ali nije jedini, a čini se da je ovakva "tragična" sudbina rezervisana samo za najveće majstore - Dimitrija Payeta, Ricarda Quaresmu, Jay-Jay Okochu...

Šta kada jednom kaže kraj?

Duga lopta, lopta u prostor, dribling, šut po želji - sve to ima Dimitri Payet, ali šta kada jednom kaže kraj? Da li će odmah po završteku karijere pasti u zaborav, ili će zauvijek ostati kultni lik, heroj iz sjenke o čijim će bravurama navijači i ljubitelji fudbala pričati u godinama nakon njegovog, sve bližeg, odlaska u penziju?

U knjigama rekorda i spiskovima osvajača desetina trofeja i nagrada sigurno neće biti, nije ni imao priliku za to. Nije imao ni "brend", niti je privlačio medije, a kada pisanog traga nema - zaborav je logičan slijed.

Ipak, postoje i postojali su kroz čitavu historiju čovječanstva i oni mitološki junaci, o čijim se podvizima priča prenosila sa koljena na koljeno, a da niko sa sigurnošću ne može tvrditi da su zaista postojali. Da li je upravo to Payetova fudbalska ostavština? Njegove dresove sigurno neće nositi milioni ljudi, ali nekako njegova čitava karijera sluti na to da će jednog dana sjetni navijači Marseillea, a možda i West Hama, po "zadmiljenim birtijama" jugoistoka Francuske i istočnog Londona prepričavati Payetove driblinge, lobove i njegov ubojiti šut "vanjskim", prisjećajući se dana kada su na djelu gledali velikog majstora.

Payet nikada neće biti poput tihog i mirnog Baneta iz pjesme Đorđa Balaševića, društveni (u ovom slučaju i fudbalski) status i priznanje nikada neće dobiti. Nikada neće biti lice koje iskače sa TV ekrana, ali će vjerovatno poput pomenutog kantautora ostati zauvijek nenadmašen, legendaran i poseban u očima njegove vjerne i odabrane publike, pa možda i njegovi golovi postanu besmrtni poput pjesama vojvođanskog romantika.

Ostavite komentar

Ostalo još 1500 karaktera

Komentari (3)

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora/ica, a ne nužno i stavove portala SportSport.ba te portal ne može i neće odgovarati za sadržaj tih kometara. Komentari koji sadrže vrijeđanja, psovanja i vulgaran riječnik mogu biti uklonjeni bez najave i objašnjenja, ali to ne obavezuje SportSport.ba da obriše sve komentare koji krše pravila. Čitanjem prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim uvjerenjima.

Prikaži komentare (3)

Prelijepo. Ko je ovo pisao uradio je to s dusom

Mesa.Sabanadzovic

Prelijepo. Ko je ovo pisao uradio je to s dusom

Mesa.Sabanadzovic

Prelijepo. Ko je ovo pisao uradio je to s dusom

Mesa.Sabanadzovic