Veležova perjanica konačno zabila u Premijer ligi: "Naježio sam se kada sam čuo himnu Bosne..." · Intervju

Generalno mišljenje je kako je pozicija lijevog beka najosjetljivija i da je teško pronaći dobrog ljevaka koji podjednako kvalitetno može odgovoriti na obje strane terena. S tim problema nema mostarski Velež gdje je lijeva strana rezervisana za Slavišu Radovića.

Rođeni su u utakmicu protiv Posušja ušli sa nizom od šest mečeva bez pobjede, ali je na Mokrom docu upisan trijumf sa 2:4 za mir u kući poslije turbulentnog perioda u i oko mostarskog kluba.

"Mi smo tu da se bavimo onim što se dešava na terenu. Sigurno nam puno znači pobjeda jer smo uvezali nekoliko loših rezultata. Ekipi je trebala samo jedna pobjeda da izađemo iz krize. I nadam se da se to desiti. U srijedu nas čeka novi izazov i nadam se da ćemo se plasirati u osminu finala Kupa BiH i da ćemo u prvenstvu nastaviti onako kako najbolje znamo", govori Radović na početku razgovora za SportSport.ba.

Radović je protiv Posušja konačno i postigao svoj prvi gol u Premijer ligi. Prvijenac je stigao nakon odigranih 120 utakmica.

"Bitna je pobjeda, ali svakako da mi je drago kada postignem gol. Kao i pogodak Elfsborgu, tako sam i ovaj gol posvetio svom sinu Luki. Navijači Posušja su mislili da ih provociram, ali ja sam išao ka centralnoj kameri da pokažem slovo L svojoj porodici koja je gledala utakmicu."

Odlično je potegnuo lijevom nogom sa oko 25 metara te postigao jedan od najboljih golova u ligi ove sezone.

"Poslije tog gola komentar Harisa Ovčine je glasio da mi je lopta prošla preko noge, ali Haris je odlično upoznat da znam takve golove postići i na treningu", kroz smijeh govori sjajni lijevi bek.

Supruga je rođena u Njemačkoj, ali je porijeklom iz Bosne i Hercegovine. Radović nam je otkrio da je i on dobio njemačke papire.

"Kad su oni gore svaki dan se čujemo preko video poziva, eto hvala Bogu sada stižu ovdje u Mostar pa ćemo biti zajedno do zime. Nekad i ja na kratko odem do Njemačke, pa oni dolaze ovdje. Slažemo se, tako nam je bilo i tokom veze. Sada je dosta lakše jer smo dosta više zajedno."

U Veležu je duže od godinu dana. Za dolazak su presudile identične ambicije.

"Kada sam dolazio razgovarao sam sa direktorom i trenerom. Pravila se ekipa za Evropu. Klupske ambicije su se poklopile sa mojim. Kada sam došao vidio sam da nisam pogriješio. Klub je dobro organizovan, od čistačice do predsjednika. Veoma sam zadovoljan."

"Mogu biti zadovoljan svojim igrama do povrede protiv Slobode u Tuzli. Poslije toga sam imao malih problema, ali sve to je sastavni dio fudbala. Ne može se bez povrede. Poslije toga sam igrao malo lošije. Pratili su me i neki pehovi. Digao sam se. Znam koliko mogu i bitno je da na terenu uvijek dam maksimum."

Pričati o Veležu bilo bi besmisleno, a da se ne spomenu navijači popularnih mostarskih Crvenih.

"Navijači su stvarno odlični. Oduševio sam se u Elfsborgu. Mi smo dobili aplauze, a izlaze domaći igrači i slijede zvižduci. I kad je dobro i kad je loše navijači su tu. I kad podbacimo u nekim utakmicama Red Army dođe na trening i da nam podršku. Stvarno sam oduševljen."

Ono što krasi trenutnu ekipu Rođenih je zaista fantastična atmosfera među igračima. Velike zasluge za to pripadaju i treneru Feđi Dudiću.

"I trener je dosta uticao na to. Bira igrače, zna koga kad dovodi i da je atmosfera jako bitna. I kada idemo na kafu ide nas više, uvijek se družimo. Mislim da dosta igrača u ranijim klubovima nije imala atmosferu kao što ima u Veležu. Neke smo utakmice vukli na atmosferu, skupimo se i dobro odradimo posao. Nema niko da iskače, svi smo kao jedan."

Prije Veleža, Radović se nadao transfer u Njemačku, ali je na kraju ipak završio u mostarskom timu.

"Počeo sam u Jedinstvu iz Malog Zvornika, to je moj matični klub. Onda sam sa juniorima i kadetima Drine iz Zvornika igrao omladinsku Premijer ligu. Nakon toga sam nastavio školovanje u Beogradu. Igrao sam za prvi tim Drine, poslije toga slijedi transfer u Vojvodinu. Bio sam dio ekipe koja je pobijedila 0:4 u gostima Sampdoriju 2015. godine. Nakon toga sam pola godine proveo u Olimpiku, igrao sam zatim u Voždvocu gdje sam se povrijedio, zatim slijedi transfer u Radnik."

"Pojava koronavirusa je dosta uticala na moju karijeru. Na polusezonu sam imao šest ili sedam asistencija, kada je stigao prekid. Dobro sam kotirao jer je danas malo dobrih lijevih bekova. Očekivao sam neki transfer u inostanstvo. Dosta sam čekao. Probao sam da završim transfer u 2. Bundesligu, ali nisam uspio. Počela je sezona, bio sam u treneru non-stop sa trenerom Dudićem i rekao sam da ako se budem vraćao u BiH to će biti Velež."

Upravo je u hercegovačkom velikanu doživio svoj najljepši i najteži trenutak u karijeri.

"U Veležu sam godinu. Tu su mi se desili najteži i najljepši trenutak. Nakon mog povratka poslije povrede bili su ti penali protiv Borca i Tuzla Cityja, diskutabilno je da li su bili ili ne. Bilo mi je mnogo teško poslije toga. Nakon tog sam pao psihički. Pričao sam dosta s trenerom. Kada pobijediš najbolji si, kada odigraš jednu loše onda si najgori. Dosta mi je navijača pisalo i davalo podršku, ali bilo je i negativnih komentara."

"Taj gol Elfsborgu u kvalifikacijama za Konferencijsku ligu će mi ostati zauvijek u sjećanju. Onaj osjećaj je bio izvanredan, još evropski meč. Niko nije ni očekivao da ćemo ostvariti pozitivan rezultat."

Neizostavna tema bila su pitanja o stadionima u Premijer ligi, atmosferi na tribinama i najtežim protivnicima.

"Naš najbolji stadion je trenutno Grbavica. I teren i infrastruktura. Lijepu nas veže uspomene za taj stadion. Igrali smo nedavno protiv Željezničara za 100. rođendan tog kluba. Atmosfera je stvarno bila odlična, ali moram reći i da je na stadionu Veleža atmosfer super. Vidjelo se to na utakmici protiv Borca. Prvi put za vrijeme pandemije stadion je bio pun, počela se pjevati himna Bosne, stvarno sam se tada naježio."

"Dok sam igrao u Radniku najteže mi je bilo protiv Miloša Filipovića. On je tada izvanredno igrao u Zrinjskom. Sada je to Fanimo. Dosta je brz i jako nezgodan."

Kada je u pitanju budućnost već je odredio sebi ciljeve i nada se će ih uspjeti ostvariti.

"Imam ciljeve i ako me zdravlje posluži mislim da ću ih realizovati. Imam 28 godina i mislim da mogu još dosta igrati kvalitetno. Nadam se da ću ostati u fudbalu i oko fudbala", kazao je Radović na kraju razgovora za SportSport.ba.