Dudića je doveo u Radnički i poručio: To je historija, a fudbal uvijek daje onoliko koliko zaslužite · Intervju

Prije nekoliko godina samo zagriženi bosanskohercegovački ljubitelji u regionalni fudbal su pratili rezultate Radničkog iz Kragujevca. Naravno, pratio se fudbal u Srbiji, ali uglavnom oni najveći klubovi iz komšiluka Crvena zvezda, Partizan pa i Vojvodina.

Međutim, igrom sudbine ili kako već hoćete, jedan bh. stručnjak je to promijenio. Naravno, radi se o nekadašnjem treneru GOŠK-a, Veleža i Sarajeva, Feđi Dudiću.

Njegov dolazak u Kragujevac je stvari promijenio iz korijena. Radnički se s mnogo pažnje počeo pratiti u Bosni i Hercegovini, a kako je pod vodstvom bh. stručnjaka pružao sve bolje partije, tako je i i rasla njegova popularnost.

A, niti bi Dudić danas stanovao u Kragujevcu, niti bi se Radnički pratio u Bosni i Hercegovini da nije bilo jednog čovjeka - Slavka Perovića.

Upravo je sportski direkor Radničkog, u momentima kada je ovaj klub bio na zašelju tabele Superlige Srbije u Kragujevac doveo Dudića.

Vrijeme će pokazati da je pogodio, iako on ističe da nije “gađao” nego nakon višemjesečnih analiza i praćenja Dudićevog rada, odlučio mu poslati ponudu.

A, Slavko Perović nije nepoznato igračko ime u Srbiji. Svojevremeno je važio za jednog od najvećih talenata u komšiluku i njegov fudbalski put je jako zanimljiv.

Naravno, krenut ćemo od od prvih susreta sa fudbalskom loptom.

“Sve je počelo u Kragujevcu u jednom lokalnom klubu Kolonija. Tu sam počeo, a onda kao “klinac” otišao u Beograd gdje sam nastupao za Rad, Obilić i Crvenu zvezdu”.

Pripremajući se za razgovor pronašao sam jedan podatak koji kaže da ste zapravo najmlađi debitant u historiji klupskog fudbala u Srbiji.

“Vidite, ja kažem da sam najmlađi i da u bliskoj budućnosti taj rekord neće biti ugrožen. Zašto vam ovo govorim? Imao sam 15 godina i 10 mjeseci kada mi je tadašnji trener Obilića Dragoljub Bekvalac ukazao čast da igram protiv Partizana. Izgubili smo 4:0, no onda se ispostavilo kao da nisam imao posebnu medicinsku dozvolu te da zbog te greške nisam smio igrati. Tako da taj rekord neko priznaje, a neko i ne. No, činjenica je da sam igrao, da je utakmica registrovana postignutim rezultatom, što ipak vodu vuče na moj mlin. Poslije toga je donesena odluka da igrači ispod 16 godina ne mogu igrati u elitnom rangu, tako da taj rekord je još uvijek “živ” i kako sada stvari stoje, još dugo će biti u mom vlasništvu”.

Naredno pitanje se nameće samo od sebe. S nepunih 16 godina si debitovao u elitnom rangu što samim tim znači i da si bio talentovan, odnosno projektovan za nešto više. Ok, karijera i nije bila toliko loša, igrao si i u Turskoj, pa i u Rumuniji, ali da li je moglo više?

“Teško pitanje, ali kada oboriš takav rekord onda moraš biti iskren i reći da je bila projektovana bolja karijera. Međutim, s druge strane, bilo je mnogo talentovaniji koji nisu napravili ništa, a i onih manje talentovani koji su napravili mnogo više. To je fudbal. On ti daje ono što zaslužiš. Talenat, volja rad, upornost, povrede pa i loše odluke u datom trenutku, sve to igra ulogu ali na kraju od fudbala dobiješ ono što si zaslužio. Mislim da sam dobio to, projektovan za nešto više ali na kraju krajeva sam zadovoljan”.

Kragujevac si napustio kao dječak. Beograd je veliki grad, da li te možda “pojeo”, odnosno da li je i taj odlazak u veliki grad uticao na razvoj karijere.

“Odmah da kažem, nije lako otići iz Kragujevca u Beograd. No, ipak mislim da su naše generacije lakše izlazile na kraj s tim problemom. Nekako smo bili gladniji uspjeha, otporniji na te stvari. Danas je i kultura drugačija, društvene mreže mnogo utiču na ljude. Bilo je teško, ali ne vjerujem da je odlazak u Beograd u tom pubertetskom dobu uticao na moju karijeru u negativnom smislu. Jasno, odrastanje je drugačije, nema tih nekih stvari koje dolaze sa pubertetom, no ipak mislim da je moju generaciju krasila da tako kažem žrtva da bismo ostvarili nešto.

Danas, a i u prošlosti su možda ne u ovako velikom smislu, važnu ulogu u karijerama fudbalera igrali i fudbalski agenti.

“Potpuno ste u pravu, no imam svoj poseban stav o tome. Ne mislim da je dobar menadžer onaj koji samo gleda kako da fudbaleru pronaže novi klub. Mislim da je dobar menadžer, pogotovo za mlađe igrače, onaj koji se njima bavi na dnevnom nivou. Razgovara s njima, osigura im dobar individualni radi, nutricionistu, pa ga odvede na medicinsku terapiju ukoliko je to potrebno jer imamo klubove koji danas to ne mogu osigurati na dnevnoj bazi svakom mladom igraču. Tu razlikujem vrhunske, korektne i hajde da kažem prevarante u tom poslu. Moram reći da i roditelji prave greške u koracima, brzo se vežu za loše menadžere kojima je cilj samo izvući što više novca. Danas vrhunski menadžer mora biti servis igraču, to mu je potrebno. Čak i lijepa riječ nekada mnogo znači. Govorim to iz vlastitog iskustva, a realno se mi u klubovima ne možemo baviti da 25 glava svaki dan. Jednostavno ne možemo i onda tu menadžeri dolaze do izražaja”.

Danas na internetu možemo pronaći mnogo toga. Recimo, ostali su i “tragovi” o tvom da kažem pomalo čudnom ponašanju. Čak si proslavljao pogotke u stilu Robbie Fowlera (šmrkao liniju šesnaesterca kao kokain).

“Bio sam svakakav, nema tu riječi. Zato danas kažem, da imam Slavka Perovića u ekipi, otjerao bih ga u roku 24 sata. To je ta suprotnost između mene fukcionera i igrača. Sada me te stvari nerviraju jer znam da su mi vjerovatno donijele dosta lošeg. To je ta moja narav”.

Ipak, znam da te igrači jako cijene i poštuju.

“Takav sam, moj karakter je takav kakav jeste. Ne može se nešto mnogo promijeniti. Za igrača ću život dati, ali ako imamo neki konflikt, kažem mu da testira koliko sam lud. Ako su nekorektni prema klubu ili treneru, onda znam biti oštar”.

Iz tvoje igračke karijere je zanimljiva jedna stvar. Nakon dvije najbolje sezone nisi napravio iskorak. Mislim na sezone kada si igrao za Manisaspor i Dinamo Bukurešt.

“Moram ti odati priznanje da si se dobro pripremio. Malo si me sad zatekao, ali doista je tako. Opet kažem, vjerovatno moja narav i karakter, ali ne žalim, jer sam od fudbala dobio ono što sam zaslužio”.

Karijeru si okončao relativno mlad. Imao si 31 godinu kada si rekao zbogom.

“Da i to nakon odlične sezone u Dinamu iz Bukurešta. Ali to sam ja.  Jedno jutro sam se ustao iz kreveta i vidio da to više nije to. Nisam osjećao glad za igrom i treningom. Nisam bio posvećen kako treba da bude profesionalni fudbaler. Nestalo je i te strasti i otišao nam u kancelariju kod sportskog direktora te mu rekao da na kraju sezone završavam karijeru. Čovjek nije mogao da vjeruje, kao ni mnogobrojni moji prijatelji. Mislili su da se radi o trenutku, da ću na kraju odraditi još koji ugovor. I da vam kažem, bilo je poziva, pa i lijepih novaca, ali donio sam odluku i gotovo”.

Iz kopački u fotelju. Možda je najbolje tako reći jer si odmah nakon što si završio karijeru, prihvatio poziv iz Kragujevca i preuzeo funkciju sportskog direktora.

“Upravo tako kako si i rekao. Bukvalno iz kopački sam stigao u Kragujevac na funkciju sportskog direktora. Bilo je turbulencija, u jednom trenutku su svi bili protiv mene, od javnosti do navijača. Ušli smo u elitni rang, pa onda bili jedno vrijeme na posljednjem mjestu. Znate kako to ide, mnogo prozivki ali nisam htio odustati. Ostali smo u ligi, pa onda sa trenerom naših juniora izborili olay-off. Onda lošije ulazimo u narednu sezonu i tu dolazimo do ključnog trenutka, mogu slobodno reći, u historiji Radničkog. Dolazi Feđa Dudić”.

A, kako si zapravo došao do Dudića?

“U tim momentima, shodno našoj finansijskoj situaciji, zajedno sa saradnicima sam pratio lige u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Sjevernoj Makedoniji, Latviji, Litvaniji i Estoniji. Igrače iz tih liga smo mogli platiti, pa smo i pratili. Gledao sam jednu utakmicu Veleža, na radaru su bili neki igrači. Međutim, vidio sam jednu sjajnu postavku na terenu, ofanzivnu igru sa mnogo tempa. Baš ono što volim i što je moja fudbalska vizija. Nakon toga sam pratio konstantno Velež, a nekdašnji sportski direktor Zvijezde 09 mi je u jednom razgovoru pohvalno govorio o Dudiću. Međutim, u tom momentu nije bilo realno da ga dovedem jer je s Veležom izborio Evropu. Onda su se kasnije poklopile kockice, on je bio bez posla nakon Sarajeva, a mi u potrazi za novim trenerom. Ostalo je historija”.

U tim momentima ste na dnu tabele, situacija nije bila najbolja. Da li te bilo strah potegnuti za trenerom iz Bosne i Hercegovine?

“Moja vrlina je hrabrost. Nisam razmišljao o strahu, Znao sam šta treba Radničkom. Reći će se da sam pogodio, ali ne volim to tako gledati jer odluke donosim nakon sveobuhvatne analize. Cijenim struku, vjerujem sebi i svojim očima, a u tom momentu u Srbiji nije bilo dostupnih trenera za viziju koju imam. Nisam htio dovesti trenera iz Srbije samo da bih ga doveo. Ovdje treneri često idu iz kluba u klub, a moja želja je bila donijeti fudbalu u Srbiji nešto novo. Nisam Dudića doveo radi šok terapije, bio sam siguran da je on pravi izbor”.

Radnički je po nečemu još jedinstven. Mislim na same upravljačke strukture kluba.

“Da, klub ima trojicu članova Skupštine koje je imenovao grad. Oni nemaju upravljačku, nego nadzornu ulogu. Svake godine provjere kako smo radili i to bi bilo to. Tu je generalni direktor Igor Konatar. Jako bitna karika našeg kluba, no nije eksponiran u javnosti. Mislim da je suvišno pričati o njegovom uticaju u samom klubu. Tu sam ja kao sportski direktor i Feđa kao šef struke. Naša saradnja je sjajna. Uživa naše veliko povjerenje i slobodu. U prelaznim rokovima radimo kao jedno, vjerujemo jedan drugom i onda je lako i napraviti dobar posao. Meni Feđa kaže da mu dovedem dobrog igrača, a on će ga natjerati da igra odbranu. Mislim da to dovoljno govori o našem odnosu”.

Nekako mi se čini da Kragujevac nije još prepoznao ove rezultate. Mislim da posjetu na domaćim utakmicama. Rekao bih, a da se ne uvrijedite, da nije fudbalski grad.

“Ne bih se složio s vama. Kragujevac je pravi fudbalski grad. Uz Novi Pazar je jedini grad u Srbiji koji ima više navijača svog kluba nego Zvezde i Partizana. Ovdje se uz jutarnju kafu prvo priča o Radničkom, pa onda o reprezentaciji i tek potom o Zvezdi i Partizanu. Ogromna je ljubav prema klubu”.

Osim dobrih rezultata, Radnički je realizirao i najveći transfer u historiji. Milan Aleksić je prodan u Sunderland za 3.7 miliona eura. No, nije se najbolje snašao na Otoku.

“To je transfer koji je promijenio Radnički, donio nam je reputaciju i u smislu prodaje igrača. Finansijski nas je stabilizirao. Ubjedljivo najveći transfer u historiji kluba, čak tri puta veći od prodaje Filipa Kostića u Groningen. Doveo sam ga iz omladinaca Partizana besplatno, Dudić ga je uveo u svoj model rada. On je pokazao volju i karakter i sve kada smo to sklopili, dobili smo i taj transfer. Možda Sunderland nije bio u tom trenutku najbolja opcija za njega, ali i on je želio u Englesku, a i njihova je ponuda bila daleko najveća. Mislim da će sve doći na svoje jer ga poznajem i da će se uskoro nametnuti u ovom klubu te da će opravdati svaki euro uložen u njega."

Bitnu kariku u Radničkom igraju i igrači iz Bosne i Hercegovine.

“Da, da. Pratio sam vašu ligu i prije dolaska Dudića. Želio sam dovesti neke igrače, a njegov dolazak nam je sad olakšao taj posao. Rekao sam vam, imamo takav odnos da on ako kaže da mu pokušam dovesti tog igrača, učinit ću sve da ostvarim njegovu želju”.

Elitni rang u Srbiji u posljednjih nekoliko godina, bar u borbi za titulu, nije pretjerano zanimljiv.

“Sada je takva situacija, ali da nema Zvezde ova bi liga bila možda i najzanimljivija u Evropi. Pogledajte samo rezultate, nema izrazitog favorita ni na jednom meču. Ponosan sam na našu ligu, svako svakog može dobiti. Mislim da se u Srbiji igra mnogo bolji fudbal nego recimo u Bugarskoj ili Rumuniji. I za ligu Bosne i Hercegovine imam riječi hvale. Borac je evo napravio sjajan posao u Evropi i vjerujem da će to biti generator novih uspjeha”.

Kada ste se osvrnuli na bh. ligu, mogu vam reći i da su recimo primanja igrača sve bolja i bolja. Možda u nekim klubovima i prevelika za naše uslove.

“Znam to dobro i moram se složiti s vašom konstatacijom. Borac i Sarajevo mnogo više plaćaju nego što mi možemo ponuditi, pa meni recimo to pravi problem ukoliko želim dovesti nekog igrača iz tih klubova. Imao sam situaciju da sam htio dovesti igrača iz Sarajeva kojem je istekao ugovor. Tražio nam je 6000 eura, a mi smo mogli dati 3000. Nije došlo do transfera jer je on želio isto što je imao u Sarajevu i vjerujte da se to sve odrazi i na nas. Nama je bio zanimljiv i Aleksandar Đorđević iz Železničara iz Pančeva, ali nismo mogli parirati Sarajevu”.

Na kraju razgovora smo sportskog direktora Radničkog upitali kako je zadovoljan suđenjem u elitnom rangu Srbije.

“Neću mnogo o toj temi, ali reći u vam da je po mom mišljenju naš klupski fudbal procvjetao otkako je suđenje na višem nivou. Dakle, prije svega bitno je osigurati dobro suđenje.