Starac i more · Riječ, dvije...

Postoji trenutak u životu svakog fudbalera kada ljudi počnu više govoriti o njegovim godinama nego o njegovoj igri. Ne pitaju više šta može napraviti s loptom, nego koliko mu je još ostalo, kao da na leđima više ne nosi broj nego rok trajanja. Isco Alarcón danas ima 34 godine i prema zakonima modernog fudbala već odavno pripada toj čudnoj kategoriji koju bez mnogo razmišljanja zovemo veteranima.

U nekom drugom vremenu 34 godine možda i ne bi zvučale posebno staro, ali fudbal je postao surov prema kalendaru. Klinci sa 17 postaju zvijezde, sa 20 vrijede stotinu miliona, a čovjeku koji pređe tridesetu poslije svake lošije utakmice počnu određivati datum penzionisanja. Isco je taj razgovor slušao toliko dugo da je u jednom trenutku izgledalo kao da su oni koji ga vode već dobili raspravu.

A more je veliko kada ostaneš sam.

Isco dobro poznaje more, valjda i zato što je rođen u Benalmadeni, nekoliko kilometara od Malage i Mediterana. Kao dječak otišao je u Valenciju, ali se već sa 19 godina vratio u Andaluziju i tamo prvi put pokazao Evropi šta nosi u nogama. Malaga je u njemu pronašla igrača kojem lopta nije bila samo sredstvo da stigne od jedne tačke do druge, nego predmet s kojim se može razgovarati.

Sa samo 20 godina osvojio je Golden Boy, nagradu za najboljeg mladog fudbalera Evrope, ispred Stephana El Shaarawyja i Thibauta Courtoisa. U historijskoj sezoni Malage u Ligi prvaka postigao je tri gola, a klub je u svom prvom nastupu u tom takmičenju stigao sve do četvrtfinala. Protiv Porta je upravo Isco otvorio put ka prolasku, a La Rosaleda je tada vjerovala da je dobila dječaka oko kojeg se može graditi budućnost.

Naravno, takve igrače more brzo odnese prema većim lukama. Real Madrid ga je doveo 2013. godine, a Isco je narednih devet sezona proveo u klubu u kojem samo najbolji uspiju ostati toliko dugo. Odigrao je 353 utakmice, postigao 53 gola i osvojio 19 trofeja, među kojima čak pet Liga prvaka.

Bilo je godina kada je djelovao kao igrač zbog kojeg je izmišljena ona fudbalska rečenica da neko "ima oči na potiljku". Znao je primiti loptu okružen trojicom, okrenuti se tamo gdje prostora naizgled nije bilo i izaći s njom kao da je unaprijed vidio ono što svi drugi tek trebaju shvatiti. Nije bio najbrži, najjači niti fizički najimpresivniji, ali je znao nešto što se ne može izmjeriti štopericom, gdje će igra biti nekoliko sekundi kasnije.

Ali ni najveći brodovi ne plove vječno mirnim morem. Posljednje godine u Madridu donosile su sve manje minuta, a igrač koji je nekada bio jedan od simbola generacije postajao je čovjek kojeg kamera često pronalazi na klupi. Kada je 2022. napustio Santiago Bernabeu, činilo se da ne odlazi samo iz Reala nego i iz onog dijela karijere u kojem ga fudbal još smatra važnim.

Sevilla je trebala biti novi početak. Trajala je četiri mjeseca.

U decembru 2022. raskinut mu je ugovor nakon samo 19 utakmica, a Isco je sa 30 godina ostao bez kluba. Četiri mjeseca ranije više od deset hiljada ljudi došlo je na njegovo predstavljanje, a onda je odjednom jedan od najtalentovanijih španskih igrača svoje generacije ostao bez ekipe i bez jasnog odgovora šta slijedi.

Tu obično počinje kraj ovakvih priča. Nekadašnji veliki igrač pronađe posljednji ugovor daleko od reflektora, odigra još godinu ili dvije i jednog jutra objavi fotografiju kopački uz dugačku poruku zahvalnosti. More odnese ono što je ostalo, publika se sjeti najboljih poteza, a fudbal pronađe nekog novog dječaka. Isco je izabrao da ponovo zapliva.

Manuel Pellegrini, čovjek koji ga je poznavao još iz Malage, pružio mu je ruku u Betisu 2023. godine. Nije dobio mladog Isca iz 2012, niti je to bilo potrebno, jer čovjek koji je prošao kroz toliko oluja više nije morao igrati kao dječak. Dobio je igrača koji možda ima manje kilometara u nogama, ali mnogo više fudbala u glavi.

U Betisu je ponovo počeo uživati, a sa njim je počela uživati i publika. U aprilu 2024. proglašen je najboljim igračem mjeseca u La Ligi, što je djelovalo gotovo simbolično za čovjeka koji je nešto više od godinu ranije bio bez kluba. Nije pobijedio vrijeme tako što je ponovo postao dvadesetogodišnjak, nego tako što je pronašao način da bude važan i sa trideset i kusur.

Onda ga je more ponovo udarilo. Povrede su mu prošle sezone oduzele veliki dio fudbala, a u Španiji se otvoreno pisalo čak i o strahu da bi karijera mogla završiti drugačije nego što je želio. Kada se Betis izborio za povratak u Ligu prvaka poslije 21 godine, Isco je iza sebe imao jednu od najtežih sezona svog života, ali je ponovo bio tu.

I onda je došao Lille.

Kada je 34-godišnji Isco istrčao u dresu Betisa u Ligi prvaka, postao je prvi fudbaler u historiji koji je u ovom takmičenju nastupio za pet različitih klubova iz iste države. Valencia, Malaga, Real Madrid, Sevilla i Real Betis. Pet luka na jednoj dugoj plovidbi koja je počela još dok je bio dječak, a večeras je dobila rekord koji teško da je mogao zamišljati kada je prvi put zakoračio na teren Lige prvaka.

Najljepše je što taj rekord nije napravio čovjek koji je cijelu karijeru bezbrižno plovio od jednog velikog kluba do drugog. Napravio ga je fudbaler kojeg su klupe, raskidi ugovora, povrede i godine nekoliko puta gurali prema obali. Zato ova statistika vrijedi više od običnog zanimljivog podatka koji će sutra završiti na nekoj grafici društvenih mreža.

Hemingwayev starac nije izlazio na more zato što nije znao kada treba odustati. Izlazio je jer je more bilo jedino mjesto na kojem je znao ko je. Možda zato Isco i sa 34 godine još uvijek izlazi pred najbolje evropske ekipe, traži loptu među linijama i pokušava napraviti nešto što drugi ne vide.

Fudbal će ga jednom ipak pobijediti. Vrijeme na kraju pobijedi svakoga, noge postanu sporije, utakmice kraće, a onda dođe i posljednja. Ali Isco je već pokazao da starost u fudbalu ne počinje datumom rođenja, nego trenutkom kada više nemaš razloga vratiti se na more.

A Isco se još uvijek vraća.