Temelji su dobri, sada je sve na nama

Zavjese su spuštene, reflektori ugašeni

Temelji su dobri, sada je sve na nama

Zavjesa je spuštena, reflektori se gase, dani ponosa i slave ostaju, ali treba misliti šta i kako dalje. Temelji su dobri, čak štaviše odlični, ali će tek sada trebati povlačiti prave poteze, poteze prije svega po pitanju razvoja ovih mladih košarkaša od kojih će nadamo se barem dvojica - trojica napraviti prave karijere, doći do seniorske reprezentacije.

Ono što je olakšavajuća okolnost za ove momke jeste nastup na još jednom velikom takmičenju, Svjetskom prvenstvu naredne godine. Idealno bi bilo kada bi ova generacija zadržala kontinuitet igranja na velikim takmičenjima, ali i dobrih rezultata.

Ne, ne treba im sada na leđa stavljati teret novih zlata, važno je biti tu uz one najbolje, među pet- šest
najboljih u Evropi. Jer titula prvaka u kadetskoj konkurenciji ne garantuje kasnije titule, jer recimo Bojan Bakić i Tomislav Tomović nisu napravili karijere kao recimo Teodosić, Tepić, iako su bili prvaci Evrope dvje godine prije. Naravno u takvim situacijama je i pojedinačna kvaliteta igrača dolazila do izraza. Ali teško možemo pronaći slučaj da je baš cijela generacija uspjela.

Španci su recimo dobili Rickyja Rubija (prvak 2006. godine), Hrvatska Nikolu Vujčića (1995.), Grčka Papanikolaoua (1993.), Srbija Teodosića (2003.), ili recimo Hrvatska koja sada ima Hezonju i Šarića. igrače koji su obilježili dvije generacije u dvije godine i od kojih se već sada očekuju velike stvari. Ako izostavimo vanserijsku generaciju Kičanović, Delibašić, Žižić iz 1971. godine, najbolji posao je bivša država napravila sredinom osamdesetih.

Prvo je Rusmir Halilović bio prvak sa Pecarskim, Prelevićem, Zdovcom, Paspaljom, nakon njega Pešić sa Divcem, Kukočem, te onda Drvarič sa Komazecom. Svi ovi igrači će proći jedan put od naslova juniorskog prvaka svijeta (Bormio), Madrid (SP 1986), odnosno Seoul (OI 1988), da bi eksplodirali u periodu 1989-1991. godina kada postaju dvostruki uzastopni evropski prvaci te u u Argentini svjetski. To je za neke poput Zdovca i Paspalja bio period dug šest godina, dok je recimo Zoran Čutura igrao već deset godina do zlata u Zagrebu 1989. godine na Evropskom prvenstvu. Što definitivno nije kratak period.

Zato će trebati puno rada, strpljenja, odricanja, kako trenera, tako i igrača, jedan slabiji rezultat na nekom narednom takmičenju, turniru, ne smije pokolebati ove momke, navijače razočarati. I država mora dati svoj obol, ovim momcima pružiti uslove, savez također mora brinuti kako o njihovom razvoju, tako i onih momaka koji bi trebali naredne godine ili narednih godina igrati na kadetskim prvenstvima Evrope. Na vrh je teško doći, ali tamo ostati daleko teže.

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora/ica, a ne nužno i stavove portala SportSport.ba te portal ne može i neće odgovarati za sadržaj tih kometara. Komentari koji sadrže vrijeđanja, psovanja i vulgaran riječnik mogu biti uklonjeni bez najave i objašnjenja, ali to ne obavezuje SportSport.ba da obriše sve komentare koji krše pravila. Čitanjem prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim uvjerenjima.