Trenutak fudbalske esencije: Del Pierov gol Galaktikosima za vječnost · Kolumna

Pa iako nije toliko trofejan u Evropi, klub iz Torina jedan je od pet najvećih na svijetu i što je vrlo zanimljivo, kada se ne radi o finalima Juventus je mnogo uspješniji od Reala u međusobnim okršajima. Barem u tekućem mileniju.

Zapravo, i ne referirajući zvaničnu statistiku, nekoliko je klasika koji su urezani u sjećanje mnogih ljubitelja fudbala, a iz kojih je kao pobjednik izlazio Juventus.

Nećemo se prisjećati maestralnih partija Alessandra Del Piera na Dele Alpiju, odnosno Santiago Bernabeu i slobodnjaka (bio je to prvi fudbaler kojeg su navijači na ovome stadionu ispratili aplauzom i ovacijama, kako dolikuje da se isprati jednog od najvećih umjetnika fudbalske igre), već utakmice iz Torina 2003. koja je po mnogo čemu primjer fudbalske esencije.

Njezin snimak komotno se može puštati "studentima" koji polažu za trenerske licence, pa onda da profesor može reći "eh, ovo vam je primjer kako se izvodi dribling na najvišem nivou", pa onda "ovo vam je kako utrčati u prostor, iza odbrambene linije", "kako odbraniti penal"...

Sve što ste ikad željeli znati o fudbalskoj igri desilo se tog proljetnog dana u polufinalu Lige evropskih prvaka. Da nikada nijednu utakmicu niste pogledali, a htjeli bi znati šta kto je taj, šta je da prostiš vrhunski fudbal i kako to izgleda - bilo je sažeto u tih 90 minuta.

Real je samo jednom poslije toga bio galaktički opremljeniji, kada su igrali "pravi" Ronaldo (na ovoj utakmici ušao je u 52. minuti) i Beckham, no tadašnji Real iz te 2003. bio je preteča Barcelonine jačine iz 2009. Avangarda snage i nepobjedivosti.

I slavio je madridski titan u prvoj utakmici 1:0, sve je mirisalo da se Tudor, Montero i ostali nemaju više čemu nadati protiv Zidanea, Figa i Raula. Među trojicom ste imali nenadmašnog giganta koji je trpao golove zatvorenih očiju i svim dijelovima tijela iz bilo koje pozicije, i dva najskuplja igrača tadašnjice.

Na suprotnoj strani "dobro su stajali na terenu" igrači koji sada iz ove perspektive treba posmatrati kao kolosalne majstore, a da u to vrijeme nisu ličili na ponajbolje igrače svijeta.

Jednostavno, možda je razlog bio u hiperizjednačenoj italijanskoj Seriji A, svojevrsnom NBA-u, gdje se Pavel Nedved doimao dobrim igračem (osvojio je na kraju krajeva Zlatnu loptu), ali ne onim čiji bi dres kupili. Edgar Davids bio je više marketinška zvjerka, sa naočalama za "ultranarandžastu svjetlost, a Alessio Tacchinardi danas ne bi bio u rangu N'golo Kantea.

Imao je Juventus međutim igrača koji donosi prevagu a ne zove se Zinedine Zidane ili Roberto Carlos. Imao je Juventus neobjašnjivog fenomena Alessandra Del Piera. Čovjeka koji niti je brz niti je snažan. Ne zadovoljava nijedan od dva primarna fizikanerska kriterija savremenog fudbala. Čovjeka koji je montirao prvi gol tako što se nekako uvukao među odbranu i glavom iskobeljao loptu do lisice Davida Trezegueta. Na 2:0 bi vrijedilo čekati godinama, a ne do te 42. minute.

Lijenim pokretom, kao da mu je mrsko živjeti, a ustvari pod nekim sedativima što smiruju, istovremeno dovodeći samopouzdanje do vrhunca, primio je loptu iz neba, tapnuo je malkice, ostavivši dovoljno vremena da se okrene oko svoje ose.

Sve se dešavalo već u šesnaestercu, što i danas ostavlja sumnju u njegove nadnaravne sposobnosti. Kao da su hudnici Hierro i Salgado bili omađijani, ustrašeni da priđu čovjeku bliže. Zapravo iz pouzdanih izvora, da je bilo koji drugi igrač napadao, da sada vrate vrijeme i odigraju protiv bilo koga rekla bi vam ova dva defanzivca da bi obuzeli svog protivnika i pojeli ga - ali nisu to mogli s Del Pierom.

Da ih sada pitamo pa dobro,šta ste vas dvojica radili te kobne 42 minute, rekli bi da ne znaju, da ni njima nije jasno.

Prilazio je tako Del Piero njima, a ne oni njemu. Gurni u desno, pa zamahni, šta ćeš, razmišljao je Allesandro. Ali prije nego što je to učinio, nije ukalkulirao da bi ga mogli blokirati. Kad sam već jednom to uradio, mogao bih još jednom, ali ovoga puta neću zamahivati, već poslati loptu u "nebranjeni dio" Casillasove mreže. Rete je viknuo komentator TV prijenosa, a jedno 60 hiljada duša u jedan glas podivljalo.

Kasnije je Buffon skinuo penal Figu, Zidane je zabio gol, a nesretnik Nedved koji je dobio karton pa nije mogao igrati finale, pokazao nepogrešivu egzekuciju iz trka. Sve što se može vidjeti na jednoj utakmici, vidjelo se na tom meču. Del Pierov gol može se po broju elemenata koji su iskorišteni u njegovom kreireanju svrstati među najbolje svih vremena. Gol za vječnost, gol koji još traje, može se izučavati, ali za koji se teško može naći objašnjenje.

Juventus (4-3-1-2): Buffon; Thuram, Tudor, Montero, Birindelli (Pessotto, 60); Zambrotta, Tacchinardi, Davids (Conte, 89); Nedved; Trezeguet (Camoranesi, 77), Del Piero.

Real Madrid (4-2-3-1): Casillas; Salgado, Hierro, Helguera, Roberto Carlos; Flavio Conceicao (Ronaldo, 52), Cambiasso (McManaman,77); Figo, Guti, Zidane; Raul.