"U Sevilli sam se pogubio, svi vozaju luksuzne automobile, a ja ni položeno nemam..."

Sa sedam pogodaka i 12 asistencija na kontu Stevanović je ujedno prvo ime Servettea i ujedno najefikasniji igrač, a koliko dobro ide njemu, toliko ide i klubu iz Ženeve koji na putu da se poslije nekoliko godina vrati u elitni rang švicarskog fudbala.

Da je maksimalno sretan u Ženevi potvrdio je Stevanović i u velikom razgovoru za klupsku stranicu u kojem je, između ostalog, govorio o brojnim stvarima koji se tiču njegove karijere i privatnog života.

"Uživam igrajući za Servette, ide me dobro, ali ako postignem, recimo, 30 golova i ne plasiramo se u viši rang, onda sve to nema smisla. Važniji mi je rezultat kluba. Nedavno sam dobio i nagradu za najboljeg igrača lige u protekloj godini koju, po mom mišljenju, nisam zaslužio. Imalo je smisla da ode u ruke igraču Servettea, no ne bi bilo nezasluženo i da ju je osvojio Wüthrich", kaže skromni Stevanović.

"Sevilla me želi? Ma zezate me..."

Kruna karijere za Stevanovića je svakako bilo igranje za Sevillu.

"Nevjerovatno je kada kao mlad igrač saznate da vas želi jedan takav klub. O njihovom interesu mi je pričao Emir Spahić, u početku sam mislio da je to šala, ali poslije nekoliko mjeseci došli su da me gledaju u Srbiju. Bili su zadovoljni onim što sam pokazao i ubrzo su me doveli."

Prisjetio se kako je bilo u Španiji.

"Bilo mi je veoma teško. Bio je to za mene jedan novi svijet nakon što sam igrao u Srbiji u kojoj su plate bile vrlo skromne. U Sevilli igrači zarađuju milione i voze najbolje automobile, dok sam ja bio normalan tip koji još nije imao ni vozačku dozvolu. Osjećao sam se pogubljeno. Ali, nije mi žao što sam otišao tamo. Bila je to lijepa avantura i danas-sutra moći ću reći da sam u karijeri bio dio jednog takvog kluba. I to je nešto."

Osim Seville, u Španiji je Stevanović igrao još za Elche i Alaves.

"Sevilla me najprije posudila u Elche, bili su prvoligaši, ali nisam se mnogo naigrao. Poslije šest mjeseci uslijedio je odlazak u Alaves, gdje sam uživao i ostao sam u kontaktu s igračima koje sam upoznao."

"Pitao sam se hoću li nastaviti s fudbalom"

Shvativši da stagnira bio je primoran raskinuti ugovor sa Sevillom.

"Nakon raskida ugovora šest mjeseci sam bio bez kluba. Bio je to vrlo komplikovan period za mene. Morao sam se vratiti u BiH kako bi invidualno trenirao, fizički sam bio tamo, ali psihički negdje drugo. Lutao sam, bilo je to teško i za moju porodicu. Bilo je perioda kada sam se pitao hoću li uopšte moći nastaviti igrati fudbal, ali ponekada je dobro imati i takva iskustva kako biste učili o sebi i životu. Takvo iskustvo danas mi je od koristi."

Poslije Seville uslijedila je epizoda u Mađarskoj, u tamošnjem Gyoru.

"Otišao sam u Mađarsku, ali na samom početku nisam imao dobar osjećaj. Klub je otišao u stečaj samo tri mjeseca nakon mog dolaska, da bi potom otišao u Grčku, gdje me dočekala ista situacija. Teško je mijenjati klubove svako šest mjeseci. Zato sam rekao agentu da više takvo nešto ne želim i da je najbolje da se vratim kući da dobijem kontinuitet."

I onda je uslijedio transfer u redove Željezničara koji se ispostavio kao pun pogodak.

"Može se reći tako. Došao sam u najbolji bh. klub, ali moje samopouzdanje je bilo na najnižoj razini, osjećao sam kao da počinjem od nule. Ni moj nivo igre nije bio baš najboljih prvih mjeseci, no malo po malo, forma je postojala sve bolja i bolja. Žao mi je što nisam sa Željezničarom osvojio titulu. Ima i jedna anegdota iz tog perioda. Kada sam postigao pobjednički gol u derbiju sa Sarajevom, kada bih god izašao u grad kasnije, nikada ništa nisam morao platiti. Lijepo je doživjeti takvo nešto."

"Poslije karijere vjerovatno agent"

Najljepše uspomene ga vežu za Borac iz Banjaluke.

"Poseban trenutak za mene je bio u Borcu s kojim sam kao 19-godišnjak osvojio Kup BiH. To je bio moj prvi trofej, tako da je samim tim i poseban. Također, bilo je lijepo biti i dio reprezentacije BiH. Osjećate se posebno kada ste okruženi najboljim igračima u vašoj zemlji."

Iako je relativno mlad, uveliko razmišlja i o životu poslije karijere.

"Ostat ću sigurno u fudbalu, ali neću biti trener, to je sigurno. Možda budem agent ili tako nešto."

Škola mu je išla od ruke, bio je vrlo dobar učenik, no jača je bila ljubav prema lopti.

"Već kao klinac počeo sam odskakati, bio sam najbrži, postizao sam golove... Sa 16 godina sam prebačen u prvi tim Drine i već tada sam mogao zamisliti da ću jednog dana biti profesionalac. Iako sam bio dobar učenik, s vremenom sam izgubio interes za školu kako bih se maksimalno usredotočio na fudbal. Moji roditelji su u početku bili zabrinuti, no shvatili su kasnije da je to ono o čemu sanjam i podržavali su me", kazao je, između ostalog, Stevanović. 

Na kraju je Stevanović također otkrio da je i dalje vrlo vezan za svoj matični klub, te da bi mogao zamisliti da se jednog dana vrati u Drinu i tu završi svoju, možemo slobodno reći, bogatu karijeru.