Vjera, fudbal i najraniji odlazak Brazila u 36 godina: Kakve veze Bog ima s tim?
Nakon poraza od Norveške rezultatom 2:1, najranijeg ispadanja Brazila sa Svjetskog prvenstva još od 1990. godine, reakcija koja je izazvala najviše pažnje nije došla od taktičkog analitičara. Došla je od Endricka, koji je cijelu situaciju sažeo riječima da je razgovarao s Bogom i da će odatle nastaviti raditi na svom napretku.
Nije mu to bio prvi put. Mjesecima ranije napadač je izjavio da mu ne treba psiholog jer je njegov "psiholog Bog". Ta izjava tada je podijelila javnost, a nakon eliminacije ponovno je isplivala u prvi plan, zajedno s neugodnim pitanjem: događa li se u brazilskoj reprezentaciji nešto mnogo dublje od običnog sportskog neuspjeha?
Nije trebalo dugo da se na društvenim mrežama razvije teorija: generaciju iz 2002. godine, spontanu, razigranu i simbol "brazilske radosti", zamijenila je ekipa koja djeluje suzdržanije, formalnije i - religioznije.
Jedan komentar dobro sažima taj osjećaj:
"Pad brazilske reprezentacije odražava pad katoličanstva u zemlji. Ovoj ekipi nedostaje radost, a zamijenila ju je sumorna protestantska radna etika koja je strana njihovoj kulturi."
Takvu je tezu lako prihvatiti kada se pogledaju činjenice. Velik broj igrača koje je pozvao Carlo Ancelotti javno se izjašnjava kao evangelici. Molitve na terenu, citati iz Biblije na društvenim mrežama i zahvale Bogu nakon svake utakmice postali su gotovo standard.
Oglasi
Zanimljivo je da je sam Ancelotti praktični katolik, što cijeloj raspravi daje dodatnu dimenziju. Razlika, dakle, nije između "religiozne" i "nereligiozne" momčadi, već između različitih načina izražavanja vjere.
Mnogi ipak odbacuju ovakvo tumačenje. Jedan komentar vrlo je izravan:
"Kada se dogode tragične ili razočaravajuće stvari, ljudi uvijek traže žrtvenog jarca umjesto da prihvate istinu: pobjeđivati je teško i ponekad jednostavno nisi dovoljno dobar."
Teško je osporiti takvu logiku. Promašeni jedanaesterac, inspirirani Erling Haaland ili odbrana koja je izgubila koncentraciju u završnici utakmice nemaju nikakve veze s religijskim uvjerenjima igrača.
Katoličke, ateističke i evangeličke ekipe gube iz potpuno istih razloga: individualnih pogrešaka, kvalitetnijeg protivnika ili jednostavno lošeg dana. Svoditi ispadanje na pitanje vjere može zvučati privlačno, ali previše pojednostavljuje fudbalsku utakmicu.
Oglasi
Najosjetljivija tema koja se pojavila na internetu zapravo nije poraz od Norveške, nego promjene u društvu iz kojeg je brazilski fudbal decenijama crpio svoje najveće talente.
Hipoteza glasi da rast neopentekostalnih crkava mijenja način odrastanja djece u siromašnijim dijelovima Brazila - upravo ondje gdje su nastajale generacije igrača oblikovanih u uličnoj igri, improvizaciji i neformalnom fudbalu.
"Porodice iz unutrašnjosti Brazila sve češće potiču djecu da se druže isključivo s drugim evangelicima, izbjegavaju kulturu ulice koja je stvorila najveće brazilske fudbalere, a ponekad čak i timske sportove."
Drugi korisnici tvrde kako se slični obrasci mogu primijetiti i u drugim državama te da to nije isključivo brazilski fenomen.
Naravno, riječ je o sociološkoj hipotezi, a ne dokazanom zaključku. No ona pomiče raspravu s pitanja "moli li se reprezentacija previše" na puno širu temu - mijenja li se društveno okruženje koje je decenijama stvaralo brazilski fudbalski identitet.
Oglasi
Postoji i jedan važan aspekt koji objašnjava zašto ovakav narativ lako dobiva na popularnosti. Katolička crkva centralizirana je institucija s jasno definiranom hijerarhijom, kanonskim pravom i stoljećima organizacijske tradicije.
Neopentekostalni evangelički svijet, s druge strane, izrazito je decentraliziran. Gotovo svatko može osnovati vlastitu crkvu bez ikakve povezanosti s centralnom organizacijom.
To samo po sebi ne znači da su vjernici manje disciplinirani, ali objašnjava zašto javnost jednu tradiciju često povezuje s redom i hijerarhijom, a drugu s fragmentiranošću i nepredvidljivošću – pa čak i unutar svlačionice brazilske reprezentacije.
Dok se rasprava vodi o vjeri, jedan drugi fenomen gotovo prolazi nezapaženo. Fudbal je danas preplavljen reklamama kladionica koje sponzoriraju ista takmičenja, iste klubove i iste igrače koji javno govore o vjeri, disciplini i predanosti Bogu.
Na prvi pogled riječ je o dva potpuno različita narativa: s jedne strane vjera koja obećava smisao kroz predanost, a s druge klađenje koje obećava dobitak kroz sreću.
Što to govori o nadi koja se danas prodaje brazilskim navijačima?
Jedno ispadanje sa Svjetskog prvenstva ne može dokazati da vjera donosi ili odnosi trofeje. Ono što se može primijetiti jest da brazilski fudbal prolazi kroz društvenu promjenu koja nadilazi svaku generaciju igrača i svakog trenera.
Sve veći broj fudbalera pobjede i poraze objašnjava istim odgovorom - Bogom. Ostaje pitanje: radi li se o stvarnoj promjeni duhovnog identiteta brazilskog fudbala ili samo o odrazu društva koje mijenja svoju vjeru, očekivanja i način suočavanja s pritiskom?
U tom smislu fudbalski teren možda je samo najvidljivije ogledalo pitanja na koje Brazil još uvijek nema konačan odgovor.
Top Komentari
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora/ica, a ne nužno i stavove portala SportSport.ba te portal ne može i neće odgovarati za sadržaj tih kometara. Komentari koji sadrže vrijeđanja, psovanja i vulgaran riječnik mogu biti uklonjeni bez najave i objašnjenja, ali to ne obavezuje SportSport.ba da obriše sve komentare koji krše pravila. Čitanjem prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim uvjerenjima.
