Vrtoglavi uspon i strmoglavi pad · Kolumna

Kako malo traje, tako je malo u životu potrebno od ponora do neslućenih visina i obrnuto. Ko bi gore, sad je dole. Ne manjka takvog iskustva Real Madridu, recimo, Milanu pogotovo i to na duže staze, no u fudbalu je najsvježiji primjer jednog takvog kolektiva - reprezentacija Islanda.

Koliko nas se oduševljavalo njihovom frenetičnošću. Isijavala je čudesna emocija iz svih onih 30.000 navijača što ih je moglo stati na sve i jedan stadion i 270.000 onih ostalih koliko ukupno broji njihova populacija.

Prije samo dvije godine, 2016. Island je bio najomiljenija neutralna reprezentacija, omiljeni tim fudbalskog svijeta. Ponosno su Islanđani pjevali svoj vikinški pjev, došavši čak do četvrtrfinala Evropskog prvenstva.

Svima je bilo začuđujuće otkud opće tamo, a eto došli čak među osam najboljih na prvom velikom takmičenju ikad. Zamislite sad koliko je to grandiozan uspjeh. Recimo, naš nacionalni tim nikada nije igrao na Euru, pa ni onda kad je pola Evrope tamo učestvovalo.

Ne lezi vraže, ono što smo mi ganjali deceniju i više i nismo u tome uspjeli, Islandu je pošlo za rukom odmah - uvezali su dva velika takmičenja i zaigrali poput BiH na Mundijalu prvi put, četiri godine poslije Zmajeva.

Postali su najmalobrojnija nacija ikad na svjetskim smotrama, a u trenutku plasmana zauzimali su 18. poziciju na FIFA listi što je neuporedivo u odnosu na prije šest godina kada su bili 131.

U Rusiji su opet bili najomiljeniji hipster. Kada neko ne bi znao koga bi favorizirao, onda bi se opredijelio za Island, a to su u najvećem broju činili Amerikanci čija se selekcija nije uspjela plasirati.

Tamo se nisu obrukali, kao ni mi u Brazilu. Da su mogli više jesu, no baš nekako od Rusije Island više nije to što jeste.

Od kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo i pobjede nad Kosovom 2:0 17. oktobra 2017., Island je uspio pobijediti samo jednu zemlju: Indoneziju.

Bilo je u međuvremenu još bljeskova, pozitivnih rezultata. Vikinzi su sa Argentinom odigrali 1:1, njihov golman režiser skinuo je deset šuteva i do ludila doveo Lionela Messija i kompaniju na otvaranju Svjetskog kupa.

U oktobru su također izvukli 2:2 protiv svjetskog prvaka Francuske, no najvećim dijelom, 2018. godina nije im bila naklonjena. Razočarenja su stizala jedno za drugim.

Island je započeo godinu pobjedom u prijateljskoj utakmici. Iako je Indonezija četvrta po veličini zemlja na svijetu (oko 800 puta veća od Islanda), nogomet im nije bajan, trenutno su na 160. mjestu na svijetu, pa tih 4:1 treba ostaviti postrani.

U martu su pokušali pridobiti još neke američke navijače, ali nisu se proslavili na toj turneji. Meksiko ih je deklasirao 3:0 s dva gola Miguela Layuna u Santa Clari, Kalifornija, a Peru je slavio sa 3:1 u Harrisonu, New Jersey.

Island je zatim igrao dva meča protiv momčadi koje se nisu kvalificirale za Svjetsko prvenstvo, neposredno prije turnira, i nije našao način kako da ih dobije. Prvo je došlo do poraza od 3:2 protiv Norveške, a potom su odigrali 2:2 s Ganom.

Niko se od njih nije pretjerano brinuo zbog aktuelnih rezultata. Island je još uvijek bio mala nacija koja se pripremala za svoj prvi Svjetski kup. Još je uvijek bilo mnogo ozarenih navijača kada je Island šokirao Argentinu.

Unatoč remiju i gubitku 2:0 u drugoj utakmici protiv Nigerije, Island je imao priliku napredovati u drugi krug, ali ispostavilo se da nisu imali snage da nadvaladaju sami sebe protiv rezervnog sastava Hrvatske.

Od Svjetskog prvenstva, situacija je postala još kritičnija, s tendencijom usložnjavanja.

Kada je formirana UEFA Liga nacija Island je zbog svog uspješnog putešestvija i plasmana na Euro 2016 i Svjetsko prvenstvo 2018, bio postavljen u Ligu A, u grupu sa Belgijom i Švicarskom.

No, Island je krahirao na svakom koraku.

Započelo je s užasnim porazom od Švicarske 6:0. Tri dana kasnije, Belgija je pobijedila u Reykjaviku 3:0 i tada je bilo jasno da nešto ne štima te da je problem dublje u sistemu, a ne u selektoru. Naime Heimir Hallgrimsson napustio je klupu nakon SP-a, a na njegovo mjesto došao uspješni Šved Erik Hamren.

U trećem kolu, u oktobru, doživio je Island poraz ponovo kući od Švicarske i postao prva selekcija koja je ispala iz Lige A, a novembar je upotpunio sumornu godinu. Izgubili su 2:0 od Belgije, ne uspjevši savladati ni Katar u posljednjoj prijateljskoj utakmici.

Mnogi u ovoj zemlji strahuju da bi meč s Belgijom mogao biti posljednji za Island u Ligi A, ali umjesto da ih žalimo, treba da ih doživljavao kao paradigmu.

Sa stanovništvom od oko 335.000, Island se ne bi rangirao ni među top 50 američkih gradova, a to što je stigao do Eura i Svjetskog prvenstva u nizu, dokaz je impresivnih programa razvoja fudbalera u zemlji.

Pa premda su se 2018. vratili u prosječnost njihov zapanjujući rast pozitivno će se percipirati dugi niz godina. Nešto poput Leicesterovog osvajanja engleskog šampionata.

Iako se čini da je za Island sve gotovo što se uspjeha reprezentacije tiče, ne treba podcjenjivati vikinški pjev. On ostaje za sva vremena.