Vukašin Petranović otvorio dušu: I nakon 25 godina brojimo krvna zrnca · Intervju

Rođeni Cetinjanin. I danas čvrst poput hercegovačkog kamena, neumoljivi i beskompromisni Petranović čovjek je čiji je život pisao na stotine priča. Nisu sve one nužno bile sretne, no nijedna nije slomila ovu ljudsku stijenu. Vukašin je danas, trenutno, stanovnik Međugorja gdje ovaj legndarni golman i trener danas radi s dva mlada golmanska dragulja za koje kaže da mogu biti vrhusnki.

Prije ovog intervjua kojem je posredovala još jedna nogometna legenda Mostara Sejo Rebac, danas trener NK Mostar, Vukašin nam je poručio da će ovaj intervju biti posljednji za neki bh. medij. Zbog čega je to tako, pročitat ćete u redovima ispod u kojima se ovaj legendarni golman Dinama, Veleža i Trabzonspora za SportSport.ba potpuno otvorio i u izrazito emotivnom tonu govorio o svom životu, svojoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

Vukašine, prije svega, da otkrijemo malo našim čitateljima, otkud Vi u Međugorju?

"Evo, da razjasnimo porijeklo moga bitisanja u Međugorju", otpočinje uz jedan dim Marlbora Vukašin i nastavlja:

"Ovdje sam došao da radim s dva velika golmanska dragulja ali doći ćemo na to. Ovdje sam na proputovanja za Kinu u koju ću ići nadam se do sredine oktobra. Evo, dok smo razgovarali, spominjali smo te neke legende. Mostar je mene oduvijek volio i poštovao. I to je ostalo, iako to više nije moj grad koji je bio nekoć. Ipak, Mostar, kakav je god, nosi jedno ogromno i posebno mjesto u mom srcu i tako će biti do kraja života. Kad pričam o tom gradu, kuljaju iz mene velike emocije, a za to je bezbroj razloga. Prvo, postao sam prvi kapetan kluba koji nije iz Mostara, od njegovog osnutka 1922. što je za mene nešto neprocjenjivo. Pričati o onom Mostaru... uh, pa to je teško, ali znajte jedno. Ako te čaršija ne prihvati, džaba ti sve. Možeš biti Ronaldo, možeš biti Messi, ali ukoliko te ne prihvate pakuj kofere i bježi! Mislim da sam svojim trudom, zalaganjem, odbranama i odnosom prema boji dresa, prema gradu sve to zaslužio. A na kraju su i navijači rekli svoje. To je najveće bogatstvo moje cijele karijere. Najveće! Nego da ti pojasnim još otkud me ovdje. Tu sam kao što rekoh, zbog dva klinca, zbog dva brata i oba su golmani. Njihovom talentu je po meni samo nebo granica i pošto mi se prolongirao odlazak u Kinu došao sam par mjeseci da radim s njima. Na kraju bi ih želio odvesti negdje gdje će moći adekvatno brusiti svoj bogom dani talenat i nadam se da sam na pravom putu što se tiče ove djece".

Kad smo dogovarali intervju rekli ste da vas nije dugo bilo u medijima i da je ovo vaš posljednji razgovor za bh. medije. Možete li nam otkriti razlog zašto je to tako?

"Vrlo jednostavno. Prvi je razlog što vaš portal izuzetno cijenim, a drugi je što si ti moj Mostarac, gradsko dijete iz gradske porodice i što je Sejo Rebac rekao da si ispravan mladić.  Zadnjih 10-ak godina pojavljivao sam se u hrvatskim, srpskim, crnogorskim i makedonskim medijima, ali u bh. nisam. Zato što sam duboko razočaran kao čovjek i kao sportista, te kao patriota. Jer ja sam se kao patriota dokazao u najtežim momentima za ovu državu. Ne gledajući na to ko je, iako ja taj vokabular ne upotrebljavam, Hrvat, Srbin ili Bošnjak. Ja sam kad se ta jedna lijepa zemlja zvana Jugoslavija raspala pomagao svim nacijama i narodima na teritoriji Bosne i Hercegovine. Svima! Nisam gledao naciju. To se mnogima i dan danas ne oprašta. Jer mnogima smeta što sam ja Vukašin, ti Josip, on Hasan. I dalje nakon 25 godina brojimo krvna zrnca. Zaista nisam iz te priče i pobornik sam jedne rečenice koju često ponavljam a ona glasi 'kome je rat mio dabogda mu u kući bio',  nekako ogorčeno je rekao Vukašin Petranović.

Hajdemo na malo lakšu temu i Vama dragu. Velež. Što to ime danas budi u Vama i šta Vam znači?

"Velež? Pa to u meni budi baš sve. Jer budimo realni, da nije bilo Veleža, ne bi bilo ni mene. On je u mom srcu. I reći ću ovo. Mislim da je Velež u srcu svih Mostaraca. Nije bitno to što u gradu sada postoji i drugi klub Zrinjski. Svi pravi Mostarci vole Velež to je tako. A on, on je dio mene, neraskidivi. Ponosan sam na to što sam bio dijelom te priče i što sam dao koliko sam mogao. A dao sam mnogo! Osvojio sam Kup Maršala Tita, bili smo 4 uzastopne godine sudionici ondašnjeg Kupa UEFA. Ako bi mi kasnije u ovom razgovoru postavio pitanje da li žalim za nečim rekao bih da jesam. Žalim za tim što nam beogradska mafija iz FSJ na čelu s Miljanom Miljanićem nije dala da budemo prvaci a zasluživali smo. Moja generacija je, a to svi ljubitelji nogometa znaju, kompletno istog mišljenja kao ja. Međutim, beogradska kuhinja je to odlučila i samo za tim žalim u karijeri".

Znači, tvrdite da je Velež bio pokraden tih godina?

"Malo je reći pokraden, to zna cijela bivša Jugoslavija. Nego da ti kažem nešto što se možda mnogima neće svidjeti. Ja sam ti jedan veliki Jugonostalgičar. Iz sirotinjske sam porodice sa Cetinja. Kao sin Danila koji je imao četvero djece, nekako sam došao do Dinama a otamo do Veleža koji je bio veliki klub i tamo sam došao do kapetanske trake. Sve je to bio jedan veliki i trnoviti put. I zato sada kada sam trener i kada treniram pet različitih reprezentativaca iz pet različitih država bosanskohercegovačka država mi nije dala da napravim novog Envera Marića ili Vukašina Petranovića. Opet, na putu sam da to napravim s ova dva dječaka koje treniram".

Vukašine, 1997. godine ste u svom Mostaru, braneći za FK Blagaj doživjeli veliku neugodnost?

"Da. To se desilo u doba kada je tadašnji gradonačelnik koji i dan danas vršlja i pita se po gradu Safet Oručević poslao neke male miševe koji su me napali s leđa. Uvjeren sam da su dobili naređenje od Safeta Oručevića da me završe na ružan način. Međutim, Vukašina Petranovića mogli su da udare samo s leđa kao što su me tada udarili. I sad vam tvrdim, a to Mostarci dobro znaju, da su ti koji su me napali skupo platili. Jedan je bio u Zenici dugo. Dok sam ja bio zvijezda u Mostaru Safetu sam sređivao taksi. Preko mene je donio prve bilijare u grad. To je bio čovjek koji se bavio kriminalom. Nekome je rat - rat, a on je jedan od onih kojima je bio brat. Ovaj dio završit ću s ovom rečenicom. Sa Safetom Oručevićem još nisam završio. On zna da sam ja s Cetinja i da je u mojoj porodici već 150 godina prisutna krvna osveta. I ja mu to još nisam, kako se ono kaže, halalio. Vrijeme će pokazati šta će biti sa Safetom Oručevićem. To javno kažem i molim te da ovo zabilježimo i napišemo. Ja to sve nisam zaslužio. To je bilo ignorirano u medijima. Zanimljivo, taj dan je sahranjena možda i najveća legenda Mostara Josip Jole Musa, laka mu bila zemlja. Jedan gigant. Oni su tada imali svoju mašineriju i pokušali to da ugase no nisu mogli. Ja sam reagirao odmah i zna se kako su prošli ti što su me napali. Odmah sam uzvratio udarac, Vukašin Petranovič nikome ništa nikada nije oprostio".

Maloprije ste mi rekli kako Vas za Mostar puno toga lijepoga veže, ali da ne biste više nikada živjeli u njemu?

"Da, odlično pitanje. Imam ti jedan odgovor, ali ću ti morati duže pojasniti. Kad pričamo o Mostaru moramo znati i to da ni Zagreb više nije Zagreb, da Sarajevo više nije Sarajevo. Ni Beograd. Struktura ljudi se promijenila i dovela ljude s brda u grad. I hajde ti njega, koji je prvi put vidio česmu, istjeraj iz grada. Ma nikad više! Papci nam vode politiku i pitaju se u gradovima. Klasični seljaci. Kad vidim ko ima nogometne licence, zapalio bih se! Sve politički podobni poltroni. I da se vratim na pitanje... nije to više moj grad nažalost. Podijeljen je a ja ne mogu da ga dijelim. Ja sam rođen na Cetinju a mi držimo do svog čojstva i junaštva. Kažu da čovjeka što više stari, sve nešto jače vuče rodnoj grudi. Mene nije. Ali me sebi vuče Hercegovina. Mostar. Ali ne mogu živjeti u njemu. Zbog toga sam kupio stan u Sarajevu. Nikome ne bih poželio neke tragedije koje sam doživio. To je tako. One su od Boga. Moram živjeti s njima. Moje rođeno dijete sahranjeno je u Mostaru. I zbog toga se ne bih nikada vratio dole. A moja raja koja me i dan danas voli nisu zaslužila da im se ja ne javim. Mene nije niko otjerao, ja sam otišao sam. Mene ne može niko otjerati, pa ljudi, ja sam bio kapetan Veleža. To je onda bilo kao da si bio kapetan cijelog grada. Nosio sam s ponosom taj dres. Dok nije počeo prokleti rat ja nisam znao ko je kakve i koje vjere. Sam sam sebi postavljao pitanje, kad je počeo rat, 'Vukašine, za koga ti da navijaš u ovom ratu'? opet ću reći da nisam iz te priče. Evo, za sve ljude koji žele da me vide, da poručim da ću biti ovdje par mjeseci i da se svakodnevno spuštam do Mostara. Naravno da i ja njih želim vidjeti. Želim im poručiti da ja nisam kriv što su nam se pokidale niti. Čudni smo mi ljudi. Odem u Sarajevo, kažu prodao se Bošnjacima, odem u Međugorje kažu ustaša. Odem u Crnu Goru, kažu, eno četnika. Ja nemam nažalost ili nasreću taj vokabular. I sretan sam što sam tako odgajao svoju djecu da ne gledaju vjeru i boju. Već da ljude dijele na ljude ili na neljude".

Hajdemo mi još malo na gol. Na sport. Bili ste oduvijek čvrste ruke i ono kako kažu, zaj...n tip, pa i na to da je i prije dobivanja kapetanske trake Vaša riječ u svlačionici bila zadnja?

"Pa nije da nisam imao autoriteta. Jesam. Ali moram spomenuti i pokojnog Vladimira Dadu Matijevića koji je isto imao veliki autoritet u svlačionici. Jesam. Ginuo sam za taj klub. Bilo je takvo vrijeme da je neko morao biti glasan. Znalo se da je moj temperament takav i takav, mnogo puta sam znao i prenagliti. No nakon utakmice bi sve to nestalo. Počelo bi grljenje, slavlje... ma bili smo krasna generacija, neviđena. I u ratu smo se čuli telefonima. Pomagali ljudima. Svima. Ali to je jedno veliko moje bogatstvo. To što je grad Mostar to prepoznao. Vidjela se ta moja požrtvovnost. U Mostaru nisu poslije mogle proći laži koje je Safet Oručević imputirao o meni. To mostarskoj raji nisi mogao provući. Nije se mit o Vukašinu Petranoviću tek tako mogao srušiti i to je najveća boljka tih miševa. I dan danas! Evo, neka oni prođu sada Fejićevom, svi će ih pljuvati, a ja ću proći uzdignute glave. E to je veličina i to je Mostar vazda znao. Nisam nikada bio ničiji poltron. Uvijek sam imao svoj stav i svoje mišljenje a takvi ne mogu proći. Posebno u ovoj državi kojoj nažalost više ne trebaju pametni nego poslušni. Zato Mostar kaska. Nema vlast, nema ništa. Kao ni cijela ova jadna država", rekao je Vukašin a u tom trenutku smo napravili i pauzu jer nam je vrijedno osoblje međugorskog restorana La Casa donijelo legendarnu hercegovačku 'mezu'...

Razgovor smo nastavili poslije obilnog ručka zalivenog kriglom piva, te finog hercegovačkog vina.

Evo Vukašine, u ime svih mojih sugrađana vjerujem da mogu reći da iako ste mnogo toga prošli poslije Mostara, siguran sam da Vam je period u Mostaru i Veležu zasigurno najdraži dio karijere. Pri tome mislim i na legendarno finale Kupa iz 1986. godine, možda i najsvjetliji trenutak vaše generacije.

"Apsolutno. Ta utakmica siguran sam da ima mitološki status među svim Mostarcima koji to pamte. I 1981. godine je to uradila generacija s Halilhodžićem i Marićem na golu, no 1986. je bilo nešto drugo. Tada smo bili totalni autsjaderi. I toliko je tada Mostar žudio za tom titulom. I još nešto da ti dodam za taj Mostar. To je bio grad s najviše miješanih brakova na teritoriji bivše države. To je bilo bogatstvo tog grada koji je bio najljepši a i ostao u mom srcu, bez obzira na sve. Utakmica s Dinamom je pokazala da je barem 70% Mostaraca taj dan bilo u Beogradu na Partizanovom stadionu. To je bilo neponovljivo. Sjajna generacija u koju smo se sjajno uklopili Peđa Jurić i ja, te Vanja Gudelj i Joško Popović. Mi smo za malo vremena bili kao čaršijska, mostarska djeca. A moram ti reći, najzaslužniji za sve bio je Josip Jole Musa. On nam je sve dao. On je živio za Mostar. Doslovno. I mi smo svi ginuli za njega, četiri godine smo zahvaljujući njemu igrali Europu. Taj Kup nas je sve obilježio a nama svima dao nadu da možemo biti prvaci. Ako je mogao jedan Vardar, zašto nije mogao Velež koji je zaslužio? Tada je već počela da se osipa Jugoslavija, a našeg Jolu Musu su uhapsili. Tada je odigrana i ona već legendarna utakmica u Tuzli gdje nam je bilo sve završeno da izgubimo. Sudio nam je Stipe Glavina iz Klisa. Poveli smo 1:0, a na kraju smo izgubili nakon dva izmišljena penala. Slobodi je trebala pobjeda da ostane, a Zvezda je imala laganicu u Nikšiću kod Sutjeske. Klasična prijateljska utakmica. Vašim čitateljima bit će zanimljivo slijedeće, ono što mi je rekao sudija Glavina. Nakon prvog penala, ja onako agresivan kakav i jesam, zaletio sam se na njega i nagovorio mu sve i svašta a onda je on izustio rečenicu koju ja isprve nisam shvatio. On mi je rekao ovo: 'Vukašine, vrati se na gol, dat ću ti crveni. Nećete biti prvaci ni da do ujutro igrate. Sloboda ne smije ispasti, inače, cijela zemlja ostade bez soli'. Tako mi je rekao Stipe Glavina. Na kraju je suđen i drugi penal a na kraju utakmice je milicija skupa sa specijalcima tukla naših skoro 5000 navijača. Tada sam preskočio ogradu i tukao se s milicijom. Branio sam trudnicu iz Zalika koju su specijalci šutirali nogama. (Tada je mitski status Vukašina Petranovića među navijačima Veleža zauvijek urezan u legendu). Ali 86-ta godina... pa nema dana da se ne sjetim te utakmice. I rahmetli Ćeće Bijedića. Suđen je penal za nas na stadionu JNA, a među igračima - trta! Niko, pa ni legendarni Tuce, nije smio ni pogledati loptu, kamoli izvesti penal. I onda dođe Nenad Bijedić Ćeća, uzme loptu i kaže: 'ma mene ionako ne vole i j''u mi majku uvijek, pa ako promašim bit će mi svejedno, a ako zabijem, bit će valjda bolje. Ćeća je zabio i penal i kasnije još jedan gol u igri i na osnovu te utakmice otišao u Bursu, Tursku i postao kralj! Rahmet mu lijepoj duši!

Naši mlađi čitatelji vjerovatno malo toga znaju o vama a još manje znaju da ste vi kao rođeni Crnogorac, s Cetinje, s ponosom nosili grb Bosne i Hercegovine na dresu?

"Tada je to odjeknulo u regionu. Evropi. Kako jedan pravoslavac može da brani za Bosnu i Hercegovinu koja se na svakakve načine predstavljala u medijima. Ja uopće tada nisam razmišljao o tome, ali sam platio cijenu toga. Na način da su u Srbiji pričali da sam se prodao Muslimanima. Da sam Balija. Ja nisam tako mislio. Da je BiH samo Sarajevo i da moraju igrati samo Muslimani. Međutim bilo je to ludo vrijeme, jako ludo. Tada smo se u medijima pojavljivali jedan katolik, Hrvat i ja. Neću namjerno da mu spomenem ime, jer ne spominje ni on mene, a nedavno je na tvom portalu bio intervju s njim (Vlatko Glavaš, op.a). A ja njega uvijek spomenem. No to nije bitno. Ja sam se uvijek rado odazivao i putovao o svom trošku na okupljanja. I dan danas smatram da sam bio na pravom putu i kada bi sve opet bilo kako je bilo, ja bih postupio isto".

Ali ispravite me ako griješim, sve je to malo obezvrijeđeno u Vašem slučaju?

"Nije obezvrijeđeno, nego su me duboko uvrijedili i podcijenili. Ali to je ta mafija. Sandžački lobi na čelu s Pušinom, nečovjekom Džemaludinom Mušovićem i selektorom Fuadom Muzurovićem. Sva trojica Sandžaklije. Tu nije bilo Bosanaca i Hercegovaca. Pušini i Mušoviću to nikada nisam oprostio ali Fuki Muzuroviću jesam jer mu je bilo naređeno. Jedini mi je rekao sve u lice, da mu je naređeno da u neka doba u reprezentaciji moraju biti samo Bošnjaci. Tada su kapetani bili Meho Kodro i Elvir Bolić. A ja sam Kodri bio kapetan u Veležu. Njih dvojica su se samo makli i pobjegli iz hotela International u Zenici kada je bila prva kvalifikacijska utakmica. Ja to ni dan danas ne mogu da zaboravim. Jesu, podcijenili su me i obezvrijedili. Ali to su neljudi. Svi pravi ljudi, Bosanci i Hercegovci, mislim da poštuju lik i djelo Vukašina Petranovića. Ne gledaju na to ko je kakve vjere. Kad je trebalo da stanem na gol, tad je do izražaja došao taj nacionalizam pojedinaca i data je šansa Mirsadu Dediću. Za 6.11., za moj rođendan trebali smo pred punim Koševom da igramo s Italijom koja je došla u punom sastavu. Poslije sam rekao Fuki da je suvišno bilo što reći i da je to moja posljednja utakmica za reprezentaciju. Bio je to bolan rastanak jer ja nisam to očekivao. Međutim, to je bilo toliko podlo i kurvinjski, kao prema zadnjem smeću. To me je jako boljelo. Ali iz mog srca se ne može oduzeti Bosna i Hercegovina. Ja nju nosim u srcu i uvijek ću. Mnogima je čudno kako jedan Cetinjanin koji je odrastao u Zagrebu toliko voli Bosnu i Hercegovinu. Ti su me ljudi uvrijedili ali se ta ljubav nikada neće ugasiti. Nikada"!

Vuka, imam jedno osobno pitanje. Jeste li sretan čovjek danas, nakon svega?

"Jesam. Sretan i ispunjen. Zadovoljan. Iako nisam mislio da ću stariti sam. Da ću doživjeti tragediju koju sam doživio, da ću se razvesti, ali to je sve ljudska sudbina. Sada sam ispunjen, djeca su velika, postao sam i deda. Zdravlje me dobro služi. Radim s ovim dječacima, a nakon toga je i penzija blizu".

Puno je lutanja, takav je trenerski posao. Gdje se namjeravate smiriti, skrasiti?

"Mogu se zamisliti u Hercegovini. Ali stan imam u Sarajevu, tu mi je baza. Lutam jer mi je posao takav. Još uvijek sam u nogometu, još uvijek me dotekne svugdje. Ali drugog lutanja nema. Mogu da kažem uvijek gdje ću dalje. Nikad ne znaš što nosi dan i noć ali Sarajevo je sad moja baza i gore imam finu raju".

S mnogo ljudi iz svijeta nogometa imate sjajne, gotovo prijateljske odnose, koga izdvajate od njih?

"Ovako ću ti reći. Zvonimir Boban je neprikosnoven. Bez ikakve sumnje, najveći gigant. Broj dva je Peđa Mijatović, ne zato što je moj Crnogorac već kao nogometaš i kao 4 godine prvi čovjek Reala. Ljudska gromada. I broj tri Slaven Bilić. Čovjek koji je dao sve nogometu a i nogomet njemu. Čovjek koji je prošao u zemlji koja je kolijevka nogometa. Veliki čovjek i velika ljudina je taj Slaven Bilić, vjeruj mi".

Bilo je, rekli ste,  nepravdi, svega i svačega, a opet je dojam da ste svugdje dobrodošli i rado viđen gost?

"Pa to je veličina. Ali vidi, ja sam oduvijek bio skroman i nisam se laktao. Kada vidim kako se laktao Enver Lugušić moj bivši kućni prijatelj, ja se zgrozim. To mogu samo ljudi bez karaktera. Jako me razočarao, kao niko, kao nijedan čovjek i sportista. Raja u BiH znaju prepoznati čast i poštenje. Zna se za svakog ko je šta radio u onim ružnim vremenima. Ja ne hodam skrivećki. Hodam jako čistog i uzdignutog obraza. Nebitno koji je grad. Dobrodošao sam svugdje. I opet ti kažem, dan danas isto ne gledam ko se kako zove ali to su ljudi zloupotrebili. Ja nisam zaslužio ali neka im sudi onaj gore".

Rekli ste da ne žalite ni za čim osim za naslovom prvaka Jugoslavije. Živjeli ste burno, kad bi sada opet sve došlo na početak, ima li stvari koje bi promijenili?

"Bih majstore. Promijenio bih oba ramena. Znaš li zašto? Oba me bole od tapšanja i onih neizostavnih 'care, lave, legendo'. Bio sam mnogo naivan. Mnogima sam posudio pare i svi ti koji su danas po bijelome svijetu, niko se nije udostojio da ih vrati. Najteži trenutak života mi je bio gubitak moje kćeri. Čovjek koji mi je ostao dužan velike pare i koji mi je nekada bio prijatelj, taj dan, on i još neki se nisu pojavili na sprovodu mog djeteta. Mijenjao bih to. Jer sam vidio da sam ja ovca u očima nekih ljudi. To bih promijenio. A kad si me pitao jesam li sretan. Pa jesam, a znaš zašto još? Jer sjedim s kim ja hoću i plaćam piće kome ja hoću. Platio sam tu školu. Nisam prepoznavao te lažne prijatelje, profitere. To bih mijenjao ali gotovo je sad".

Pratite li stanje u bh. nogometu danas, Premijer Ligu konkretno.

"Prvo što ti moram reći je ovo. U bivšoj Jugi ljudi su voljeli čitati moje intervjue. Jer ja nikada nisam imao dlake na jeziku. I uvijek sam pričao ono što mislim i imao sam svoj stav. A što se tiče ovih skorojevića što su zasjeli u NS BiH a posebno Misimović koji misli da je oslobodioc, da može sve... pa ti ljudi su podobni politički. Oni nikada nisu u životu šutnuli loptu. Kao i izbornici koji su bili po nacionalnom ključu birani. Meša Baždarević, pa Robi Prosinečki, pa ovaj kojemu ne želim ni spomenuti ime. Nekad je bio moj trener, ali to je čovjek kojeg ne poštujem i ne cijenim. Nego da se vratim na pitanje. Drago mi je što se moj Velež vraća tamo gdje mu je mjesto. Drago mi je. Ali u BiH je sve toliko isprljano, pa nažalost i nogomet. To je najveći kriminal, od svih svjetskih država. Kod nas! Pratim, zato što sam trenutno sada tu". Nažalost, kod nas ako nisi krimialac i profiter ne možeš doći ni blizu NSBiH. Evo primjer. To je čovjek s Interpolove crvene liste, profesor i doktor nogometa. Njegovo ime je Zvjezdan Terzić. Država ga je amnestirala i postavila ga za prvog čovjeka Crvene Zvezde. Znate ko kod nas dolazi za predsjednika saveza. Politika naredi i to je to, tako je i ovaj put. A donedavni predsjednik od rata na ovamo, pa nema afere u kojoj nije bio, ali je nedodirljiv. Znači, ako nisi u kriminalnim radnjama ti u ovom društvu nemaš šta tražiti. Najljepša država svijeta BiH je u kandžama tih ljudi koji nas zavađaju već 25. godina. Ljudi bez morala i karaktera. Svoju djecu su sklonili po Kanadi, Švicarskoj, Švedskoj. A ovdje im je malo jedna hacijenda. Hoće tri. Pa mu je malo tri, pa hoće pola Dubrovnika. Zato ja kao moralan čovjek imam svoj mir. Nisam nikom dužan, meni su dužni. Živim punim plućima. Jer ja sam platio cijenu zbog tih lažnih i nemoralnih ljudi.

Vuka, recite mi, kada bi sutra došao poziv iz Veleža na neku suradnju, bi li ga prihvatili?

"Ne. Ovo nije onaj stari Velež, kao što nije ništa što je bilo prije. Međutim, Velež polako raste, čisti se i za par godina će biti opet tamo gdje mu je mjesto i gdje pripada. A mjesto mu je u evropskim kupovima. Vidim i da su napravili novi stadion, sve je to jedan fin put. Taj klub je najviše izgubio raspadom Jugoslavije. Neke sile su ga ipak spasile. Dan danas ja sjedim s ljudima koji mi kažu ' ja sam nekad navijao za Velež'. Pa što niste danas? Pa eto drukčija vremena.... ja samo kažem jedno, ko je nekada volio Velež voli ga i danas, bez obzira što je danas sve drukčije. I vjerujte mi nema veze jel neko Srbin, Hrvat ili Bošnjak. Velež se volio i voljet će. Velež je jedan i uvijek će biti, barem malo, u srcu svakog Mostarca. Što se tiče poziva, ne bih ga prihvatio jer neće ni doći. Zato što je sve novo. Novi ljudi. I dok je Safet Oručević blizu, živ, niko nikada ne smije nazvati Vukašina Petranovića. Ja sam ti rekao da je on jedan ozbiljan lik s kojim treba da se skoro vidim. Ne prijetim javno, ali svakom sam pokazao zube, pa se nadam da ću što skorije i njemu" - u malo sivljem tonu je Vukašin Petranović priveo ovaj razgovor za SportSport.ba kraju.

Iako nam je rekao da je sretan, neka čudna sjeta je u njegovim očima, skupa s nekim čudnim nemirom. Još uvijek jak i spreman, sigurno bi mogao stati među stative, barem jedno poluvrijeme.  I dok se pozdravljamo,  još se čuje huka odnekud iz djetinjstva... 'Vukašine aleee aleeeee, a kroz maglu se vidi njegov let i obrana koja mami dah i ushićenje. Neustrašiv, nepokolebljiv. Vukašin Petranović, legendarni golman i kapetan Veleža, jedini koji nije bio Mostarac... i to je ono na što je u ovih nebrojeno mnogo godina u sportu, na što je najponosniji...