Zašto nema strpljenja na Grbavici? · Kolumna

Pod vodstvom Husrefa Musemića Sarajevo je osvojilo titulu 2007. imalo neke rezultate i na međunarodnom nivou, djelovalo je u većini slučajeva pod njegovim vodstvom kao ekipa, igralo lijepo... no čim je malo nešto počelo da zapinje, kako to kod nas obično biva (ne i u Englekoj kod Fergusona i Vengera), trener odmah leti.

Dakle isti trener s kojim si 15 ili 20 ili u Musemićevom slučaju tri kola bio dobar, a četvrto kolo nisi, najednom ne valja i ocijeni ga se da toliko nevaljalim i bezveznim da je pogubno da ostane u trenucima kada ekipi malo ne ide. Ne može se sačekati da prođe kriza koja je neminovna u svakoj sredini.

Promijenilo se dosta trenera u Sarajevu poslije Musemića i Janjoša. Dolazio je Ješić. Dovelo ga. Sada kada bi pitali te koji su ga doveli kada su to čuli za Miodraga Ješića, osim što su na Wikipediji vidjeli da je trenirao te i te i da je mustra, vjerovatno bi rekli da nisu nikad. Ali evo, i da jesu nekad čuli, šta će ti bolan ne bio Miodrag Ješić?

Dolazio je i Robert Jarni. Za njega je Ješić još i stručnjak. Dovodiš lika koji je bio ekstremna igračka veličina, ali da valja valjda bi vodio Solin Građu, Imotski, ikoga. Negdje bi ostao, napravio trag. Djecu Hajduka bi vodio pa bi se pročulo za njega, pa bi ga Hajduk angažirao...

I onda dođe Dženan Uščuplić i osvoji i Kup, a potom i Prvenstvo. Kao da se Neko Odozgo poigrao sa svim avanturistima i rekao u ovoj ligi je najbitnije imati trenera koji poznaje podneblje, zna igrače u dušu, zna kako stvari ferceraju.

Bio je jedno vrijeme trener i Mirza Varešanović, dijete Sarajeva. On je sa igračima što su se žalili da kao jedini obrok, ujutro, preko dana i naveče - jedu viršle, bio drugi. Sa ekipom čija je vrijednost na transfermarktu mizerna. Iz te generacije koju je promovirao nekoliko igrača je otišlo, napunilo, ili ne napunilo kasu jer ih se smatralo klocevima (Dupovac, Handžići, Čomor, Suljić, Kojašević, Jahović...).

U Željezničaru nisu toliko skeptični prema domaćim trenerima. Željezničar je klub sa najviše visokoškolovanih trenera koji posjeduju profi licencu, Željo je tokom posljednjih godina držao primat kada su u pitanju omladinske selekcije, Sarajevo ga je preuzelo tek posljednju sezonu.

Željezničar je klub koji je iznjedrio ponajviše solidnih fudbalera tokom dosadašnjeg perioda i sve je to potvrda da se dobro radi - ali kada nisu oči iskolačene i uprte u tu djecu i te trenere. Kada nema pritiska.

Željezničar ima problem da ispoštuje nekoga ako se već za njega odlučio. Frapantna je činjenica da od odlaska Amara Osima 2014. godine, nakon razočaravajuće eliminacije od Viktorije Plzen koja je bila zrela da Željo preko nje napravi toliko željeni iskorak, nijedan, ali apsolutno nijedan trener nije dva puta vodio tim Želje na pripreme.

Dakle i ako postoji potencijalno neki novi Amar Osim (na kojeg se badava razočarani navijači pozivaju kada god osjete nezadovoljstvo rezultatima) kako je uopće moguće da on pokaže to?

Možda ima neko bolji od Osima, ali garantovano ni Mourinho s Guardiolom ne bi mogo u ambijentu u kojem postoje Željo, Sarajevo, Hajduk i slični pokazati da znaju nešto posebno.

Nakon Osima sjeo Adžem, ispao od Metalurga, ostao još pola godine, daj mijenjaj. Pa postavilo Memića. Pa onda došao Gredić rekao ne može Memić, postavio Odovića. Ovaj u najvećoj gabuli s mlađahnim Sadikovićima, Memijom i ostalima (udarne igle i najiskusniji igrači bili Kokot i Đelmić) izborio treće pretkolo Evropske lige.

Malo zalohotnio, rekli mu da je dostigao limit (interesantno je kako uvijek treneri dostignu limit, a nikada igrači) i zamijenili ga legendom još jednom, Vladom Čapljićem. On isto nešto nije valjao, pa nakon četiri kola došao Edis Mulalić.

Vrijeme dostizanja njegovog limita bilo je dok nisu igrači poumirali pod njegovim vodstvom, jer je imao visoke kriterije. Trajao do posljednjeg gola neuspješne sezone.

Pa onda na pripreme za novu sezonu krenuo tim sa stotinjak novih igrača, poveo ih Miloš Kostić. On nešto eksperimentisao, pogubio se, daj zovi Slavku Petrovića. Slavko izgubio titulu kako je izgubio, ispao u Evropi, daj Adžema.

Adžem iznebuha sastavi nešto da iole valja, ne osvoji titulu kako je neosvoji i zahvale mu se. Onda se odnekud pojavi Krčmarević, prvi čovjek koji nije otišao jer je tako klub odlučio, već je podnio ostavku.

Sve to od jula 2014. do jula 2018. da bi ponovo na klupu sjeo Odović. Poput redalice za djecu "pošla koka u dućan".

Hipoteza je, ali vrlo vjerovatno da bi Željo sa Odovićem na klupi za ove četiri godine također osvojio makar Kup koliko su osvojili svi ostali treneri zajedno. Ali je vjerovatnije da bi tu bilo ljepše igre, mnogo više mladih igrača, pa i boljih rezultata.

Zaključak: Ostavi bilo koga četiri godine i neće biti lošiji od svih zajedno za četiri godine. A imat će kontinuitet, moći će nešto osmislit i imat će vrijeme da to nešto nadođe. Ovdje je međutim teško, stvori se brzo pritisak, jedan kaže da je neko limitiran, drugi povjeruje, stvori se loša atmosfera i onda krene tumaranje koje realno nema veze ni sa čim.