Željo nakon deset godina na Kvarnerskoj rivijeri: Generacija iz 2006. ostat će neprevaziđena

Takmičivši se u skupini sa Mariborom (poraženi 0:1), Rudarom (pobijedili 1:0) te Sampdorijom (1:1) i za dlaku im je izmakao plasman u četvrtfinale.

Za one koji nisu upućeni u značaj Kvarnerske rivijere, ekipe koje se tu pokažu i daleko doguraju kasnije obično iznjedre nekoliko vrhunskih igrača. Na Kvarnerskoj rivijeri ne može svako igrati, treba zaslužiti poziv što činjenica da Željezničar nije nastupao deset godina i potvrđuje.

Kvarnerska rivijera je ujedno i najstariji internacionalni turnir na svijetu koji traje od 1953. a na kojem su igrali ili ga osvajali Atletico Mineiro, Bayern, Borussija Dortmund, Inter, Juventus, MIlan,Roma, Fiorentina, WBA, Leeds United, Marseille, Ajax, Fenerbahče, Panathinaikos, a kroz historiju učestvovao je i veliki broj U19 reprezentacija.

Turnir se igra svake godine, do 2014. bio je organiziran za igrače U19, s tim da je svaka ekipa mogla biti pojačana sa najviše tri starija igrača. Od 2015. turnir se igra za fudbalere do 17 godina. Brojni su se velikani svojevremeno predstavili na ovome turniru. Dino Zoff, Pietro Carmignani, Giovanni Galli, Gerd Müller, Paul Breitner, Joe Jordan, Terry Yorath, Pierluigi Casiraghi, Robert Prosinečki, Alen Bokšić, Zvonimir Boban, Davor Šuker...

Učešće na ovogodišnjoj Kvarnerskoj rivijeri evocirala su sjećanje na nastup Plavih iz 2006. i vjerovatno najbolju Željinu generaciju mladih igrača. O tome da su u najoštrijoj konkurenciji da ponesu taj epitet, barem u posljednjih dvadesetak godina, govori i podatak da su jedini iz BiH ikad stigli do finala i nalaze se u zaista impozantnom društvu finalista.

A kakvu je tada ekipu imao Željo, iako u vjerovatno najneuspješnijem periodu kluba između dva ultrauspješna, govori to da bi većina tih igrača iako sada imaju preko trideset vjerovatno poharala ovu ligu. Većina igrača napravila je vrlo solidne internacionalne karijere, a i oni što nisu u nekom uređenijem njemačkom sistemu barem bi igrali fudbal, a ne samo ispuhali nakon dvadesete.

Pod vodstvom Fadila Žerića igrali su igrači godišta 1987 pojačani s nekoliko starijih kolega: Kajgana, Cocalić, Zukanović, Štilić, Sejfović, Salkić, Avdić, Redžepi, Dialiba, Dževlan, Jamak, Dino Muharemović... i igrali su kao sat. U finalu su poraženi od Rijeke 0:1, iako je su dominirali većim dijelom utakmice.

Kasnije, a i tada (Jamak i Muharemović su kod Ratka Ninkovića bili par standardnih zadnjih veznih igrača) dobar dio igrača igrao je za prvi tim i vjerovatno se u to izrazito neuspješno vrijeme, kada se u gostima nije mogao uzeti bod sve i da su se na glavu nasadili, na Grbavici igrao najljepši fudbal.

Dodavalo se petama, lažnjaci su sijevali malo malo kao i trodupli pasovi, a utakmice obično nisu mogle završiti bez viđena tri-četiri gola.

Nije mnogo Željezničar imao od svih tih igrača, osim što su gledaoci na Grbavici mogli pariti oči. Niti je zaradio mnogo novca, niti su šta osvojili. No i ovaj primjer, kao i primjer generacije iz 2015. kada se nije moglo izbrojati previše feninga u klubu pokazuju apsurd. Najbolje igrače Željezničar kao po pravilu daje kada nema novca da dovodi islužene igrače sa strane, imena zbog kojih jedan Zukanović recimo nikada nije zaigrao za prvi tim Plavih, a eto jeste za Romu, Atalantu, Genou...