Dražen · Riječ, dvije...

Do prije koju godinu da me neko pitao ko je najveći šuter svih vremena, bez razmišljanja bih odgovarao sa Dražen Petrović. Bez obzira što njegovu igračku karijeru nisam sa svojim godinama zakačio.

Možda i najveći košarkaš Evrope bi bio prije koju godinu, ali ljudi se mijenjaju, a brojke postanu neumoljive. Od boljeg uvijek dođe vremenom neko bolji, tako su došli Steph Curry u prvom slučaju, a Nikola Jokić u ovom slučaju.

Međutim, šta bi bilo kad bi bilo će ostati priča koju je prekinula jedna saobraćajna nesreća pred susret koji Dražen nije morao igrati. Uvijek kada se spomene tema igranja i neigranja za reprezentaciju zbog x ili y razloga, samo se sjetim primjera Dražena.

Hrvatska je bila sve za njega. Osjećao je hrvatski narod svojim i jednostavno nije želio da u bilo kojem momentu on na svoj način izda sopstveni narod. O godinama i radnjama koje su se tada dešavale ne treba trošiti riječi, već treba pokušati shvatiti Draženovu emociju koju je gajio.

Nema smisla pobrajati titule i trofeje, individualne i timske koje je odveo - dovoljno je kao neko ko je još uvijek relativno mlad shvatiti šta znači Dražen na ovom podneblju.

Često sam govorio da su asocijacije sa imenima doista jednostavne i da najbolje pokazuju ko je imao kakav uticaj na nekoga u djetinjstvu ili kroz život. Kada kažete samo Novak, nemoguće je da vam asocijacija ne bude Đoković.

Ne morate pratiti tenis, ne morate pogledati niti jedan njegov meč, ali je Novak sinonim za jedno lice, jednog tenisera koji je osvojio svijet. Kada kažete Dražen u cijelom svijetu ponovo je samo jedna asocijacija. Uz svo dužno poštovanje drugim Draženima, to nije ni blizu.

Na današnji dan 1993. godine desila se tragična smrt koju Hrvatska ni dan danas nije uspjela preboljeti, niti će uspjeti. Jednostavno, teško je nadoknaditi gubitak osobe koju voli cijela nacija. Poslije Dražena jedini u Hrvatskoj koji je takav status dobio je Luka Modrić.

Doživio sam da u Splitu na utakmici protiv Portugala u Ligi nacija vidim koliko zapravo Hrvati vole Modrića, svaki njegov korner je ispraćen na nogama tog "kutka" Poljuda i svaki put je i Luka uzvratio aplauzom prije izvođenja istog.

Mogu da zamislim kako je to onda bilo kada je Dražen u Šibeniku i Zagrebu kročio na parket. Koliko je tu emocija i povezanosti sa njim bilo, te kakav je osjećaj bio svoj klub odvesti na vrh Evrope. Klub koji danas se nalazi na najvećoj dubini koju je zapamtio.

Kažu da košarkaši najbolje godine imaju neposredno pred 30. godinu i nešto iza nje kada se već karijera približava kraju. Košarkaški "Mozzart" je otišao upravo u 29. godini.

Kapetan je ovjekovčen na 101. način, ali opet dojam je kao da nije dovoljno. Dojam je kao da je ovaj prostor posebno Hrvatska ostao dužan svom Kapetanu.

Neki ljudi vas zaduže za cijeli život i skoro pa je nemoguće da im vratite u dovoljnoj mjeri. Posebno bolan udarac je saznanje da će Cibona i dvorana koja nosi ime po Draženu Petroviću naredne sezone biti "niželigaški dom".

Pokušavate izbjeći tu temu dok pišete ovakav tekst, želite da to bude lijepa uspomena na jednog vrsnog sportistu, ali zapravo ostaje gorčina jer Dražen to nije zaslužio. Nije zaslužio, da nešto što je u njegovom nasljeđu dotakne takvo košarkaško dno. 

Osmijeh sa početka ovog videozapisa govori možda i najbolju sliku kako mlađa generacija treba zapamtiti Dražena. Moderni izraz za takvo nešto je Aura. Eh, upravo ta Aura je ovaj osmijeh i Dražen u dresu isključivo Netsa i reprezentacije Hrvatske pred kraj svoje karijere.

Sve prije toga bio je mukotrpni rad, osvajanje trofeja u "tonama". Kada te tvoj rad dovede na vrh sportske legende, onda samo ostaje žal zato što to nije potrajalo i što nismo dobili priliku da vidimo koliko bi jedan Dražen pomjerio granice NBA lige i shvatanja stranaca do samog kraja. 

Ovako skromno rečeno, ostaje "samo" prvi koji je otvorio vrata svim Evropljanima. Bez Dražena, nema ni Nowitzkog, ni Gasola, ni Jokića, ni Dončića, ni brojnih drugih velikana koji su svoju sreću pronašli "preko bare", a svoj košarkaški talenat predstavili cijelom svijetu.