Atić: "Povratak u Bosnu nije samo povratak kući, već i velika odgovornost" · Intervju

Novu godinu otvaramo razgovorom sa po mnogima najboljim sportistom u Bosni i Hercegovini u protekloj 2025. godini – Edinom Atićem.

Sa Atićem smo porazgovarali o svemu. Bilo je priče o njegovim počecima, dosadašnjem putu u karijeri, a naravno nezaobilazna tema bila je Bosna i aktuelna sezona.

U ovoj sezoni, Atić je na visini zadatka, te su njegovi prosjeci među najboljim u dosadašnjoj karijeri. Za ljubitelje statistike, to je prosjek od skoro 11 poena po utakmici, uz četiri skoka, tri asistencije, preko jedne ukradene lopte i skoro jedne blokade po utakmici.

Kako je došlo do toga da Atić odabere "narandžastu loptu"? Odakle prva ideja i spoznaja o košarci? Je li to bila baš ljubav na prvi pogled?

„Ja sam prije košarke igrao fudbal i bio sam jako dobar, pošto je moj stariji brat igrao košarku, onda sam i ja prešao sa nekih 7-8 godina. U tim godinama se počela razvijati ljubav prema košarci i “narandžastoj lopti”“, započeo je Atić.

ŠK Never Stop i dan danas se ponosi tvojim uspjesima i objavljuje ih na društvenim mrežama. Koliko su zapravo oni u toj ranoj dobi odredili tvoj košarkaški put? Šta nosiš najviše iz tog perioda?

"Moji prvi koraci su bili u Never Stopu, tu sam naučio mnogo. Puno rada i discipline. Jako je važno još kao mali da imate radnu naviku i da se time vodite, a da nisam prošao to kod njih, ne znam kako bi moja karijera izgledala. Svakako lijepe uspomene na dane kada jedva čekate trening, dokazivanje i učenje."

Dolazak u Sarajevo. "Dječak koji raste, zavolio te tad", to su stihovi o gradu, ali kako je zapravo bilo dječaku Atiću u Sarajevu i u redovima Sparsa? Koliko je teško pao prvi odlazak od kuće?

"Nije bilo lako. Bio sam dijete koje prvi put odlazi od kuće i dolazi u veći grad, u novu sredinu, bez porodice. Sarajevo me je brzo naučilo da odrastem i kao čovjek i kao košarkaš. U Sparsima sam dobio strukturu, rad i odgovornost. Bilo je teških trenutaka, nostalgije, ali baš ti trenuci su me izgradili. Danas sam zahvalan jer bez tog prvog odlaska i tog Sarajeva ne bih bio igrač niti osoba kakva sam sada."

Sparsi su u tom periodu bili „fabrika mladih igrača“. Vjerovatno su ostavili recept većini bh. klubova kako se može proizvoditi igrač i graditi klub kroz bh. prvenstvo i ABA 2 ligu. Gegić, Penava, Vrabac, Kamenjaš, Arslanagić, Manjgafić, praktično većina reprezentacije je prošla kroz taj klub. Šta je bila 'tajna' i formula?

"Sparsi su vjerovali mladim igračima i davali im stvarne minute u ozbiljnim takmičenjima, ne samo u domaćem prvenstvu nego i kroz ABA 2 ligu. Treninzi su bili zahtjevni, radilo se na detaljima, ali uz to si imao i odgovornost ako si radio, igrao si, bez obzira na ime ili godine. To je stvorilo konkurenciju, karakter i pobjednički mentalitet. Zato je iz tog sistema izašlo toliko reprezentativaca."

Slijedi poziv AEK-a i odlazak u Grčku. Za one koji ne znaju AEK je vjerovatno treći najveći grčki klub u historiji, najdalje četvrti, ovisno o tome kako neko gleda na AEK, a kako na PAOK. Da li je možda bilo rano za tako veliki iskorak? Svi znamo da je teško velikim klubovima reći ne, praktično nemoguće, ali kada gledaš danas sa dozom većeg iskustva, da li žališ ili ipak smatraš da si i dole naučio dosta lekcija u periodu koji si proveo u AEK-u, a i u Trikalli?

"Kad te pozove klub kao što je AEK, teško je uopšte razmišljati o tome da li je rano ili kasno to je prilika koja se ne odbija. Bio sam mlad i ambiciozan i želio sam se testirati na najvišem nivou. Gledajući danas, s više iskustva, vjerovatno bih neke stvari drugačije tempirao, ali ne mogu reći da žalim. Period u AEK-u mi je pokazao šta znači veliki klub, pritisak, očekivanja i svakodnevni profesionalizam. U Trikalli sam dobio minute, odgovornost i dodatno očvrsnuo. Sve te lekcije su me formirale kao igrača i bez njih ne bih bio spreman za ono što me kasnije čekalo."

Posllije Grčke, slijedi Mega, pretpostavljam na poziv Miška Ražnatovića. To je zaista jedan „fenomen“ od kluba kako vole Amerikanci da kažu i opet jedna 'fabrika mladih igrača'. Kakve uspomene nosiš iz Beograda i "ružičastog kluba"?

„Mega je poseban klub i s razlogom ima taj status koji ima. Drugu godinu u Megi sam bio i kapiten gdje mi je trener bio pokojni Dejan Milojević. U Beogradu sam doživio možda i najveći iskorak u smislu individualnog razvoja. Nema prečica, ali imaš jasnu ulogu i odgovornost. Naučio sam kako da budem profesionalac svaki dan, kako da igram pod pritiskom i kako da koristim minute na pravi način. Beograd i Mega su mi ostali u jako lijepom sjećanju jer su me dodatno izgradili kao igrača, a najviše zahvaljujući Dekiju.“

Igokea je tvoja 'dupla stanica'. Sasvim sigurno, to je klub u kojem si ti prije Bosne sasvim sigurno ostavio najveći trag. Partije su bile zaista jako dobre i redovno si punio sve statističke kategorije, kako u ABA ligi, tako u FIBA Ligi šampiona. Šta pamtiš iz tog perioda?

„Igokea je poseban dio moje karijere. To je klub u kojem sam dobio kontinuitet, povjerenje i jasnu ulogu, i to mi je omogućilo da pokažem ono što mogu na najvišem nivou i u ABA ligi i u FIBA ligi šampiona. Ljudi koji rade u tom klubu su veliki profesionalci i pored toga su postali moji prijatelji. Najdraži period u Igokei je definitivno kad smo ušli u TOP 4 ABA lige i TOP 16 FIBA lige šampiona, mislim da je to i najvećiuspjeh kluba koji smo ostvarili sa trenerom Draganom Bajićem.“

Dvije godine u Podgorici, kraći povratak u Igokeu i onda Španija. Dojam je da u tom periodu gdje god si igrao, da je moglo biti nešto više minuta za tebe. Nažalost, bilo je i povreda (Breogan, na proljeće). Kakvo je iskustvo osjetiti ACB ligu naspram ABA lige? Da li je osim brže igre i ponekih pravila postojalo još nešto što ACB čini zaista najjačom nacionalnom ligom u Evropi?

„ACB liga je druga dimenzija. Nije samo stvar u brzini igre ili pravilima razlika je u konstantnom intenzitetu. U ABA ligi imaš utakmice gdje možeš ‘uhvatiti ritam’, dok u ACB-u toga nema: svaka ekipa, svaka rotacija i svaki posjed traže maksimum. Fizička priprema, taktička disciplina i dubina rostera su na nevjerovatnom nivou. Čak i ekipe sa dna tabele imaju igrače koji mogu odlučiti utakmicu. Što se tiče minuta, svjestan sam da je moglo biti i više, ali na kraju je sve odluka trenera. Povreda u Breoganu me je dodatno usporila, ali i to je dio profesionalnog sporta. I iz tog perioda sam izvukao važne lekcije,kako ostati spreman, mentalno jak i fokusiran čak i kad okolnosti nisu idealne. ACB te natjera da postaneš kompletniji igrač, jako sam sretan i zahvalan na tom iskustvu.“

Povratak u domovinu, dres Bosne. S obzirom na partije na EuroBasketu, dojam je bio da je Bosna u tebi dobila istinskog lidera i vođu ekipe. To je ono što je i Muhamed Pašalić istakao u par medijskih nastupa. Kako se ti sada osjećaš u dresu bivšeg evropskog prvaka? Izgleda iz ove sada perspektive da je dres Studenata bio pun pogodak?

„Bosna za mene nije bila samo povratak kući, nego i velika odgovornost. Nositi dres kluba koji je bio prvak Evrope ima posebnu težinu i to osjetiš od prvog dana. Trenutno se osjećam jako dobro u tom dresu, ispunjeno i motivisano. Iz ove perspektive mogu reći da je to bio pun pogodak, jer sam došao u sredinu gdje mogu biti ono što jesam igrač koji preuzima odgovornost i pomaže ekipi da raste.“

Rezultati su zaista jako dobri u ovoj sezoni koja je praktično debitantska. Nažalost, prati ekipu povreda tvog prijatelja i dugogodišnjeg saigrača iz reprezentacije, Miralema Halilovića. Kako ti gledaš na dosadašnje rezultate, generalno sve što se dogodilo tokom sezone?

"Što se tiče rezultata, naravno da možemo i moramo bolje, ali trenutno kako stvari stoje ja sam jako sretan i ponosan sta smo napravili, vjerujem da ćemo biti još bolji. Nadam se da se Miralem vraća brzo, jer je on jako potreban ekipi i to se osjeti, ta njegova visina, sposobnost i energija nedostaju na terenu."

Znamo da nisi igrač koji će gledati samo svoju statistiku, te da je bitnije da pobijediš. Međutim, zaista kroz cijelu karijeru imaš nevjerovatnu sposobnost da popuniš sve kolone u statistici. Osjećaj za skok, osjećaj za asistenciju kažu da se ne može naučiti, već da moraš to imati u sebi. Kod tebe osim tih osjećaja, imamo i osjećaj za blokadu, za ukradenu loptu, evo sad u posljednjih par utakmica daješ i veoma bitne trojke. Kompletan igrač u punom smislu te riječi. Je li to prirodni dar ili si ipak naporno radio kako bi sve to dodao u svoju igru?

"Hvala prije svega što si me podsjetio koliko je važno puniti sve kolone. Kod mene je to nekako sve prirodno, vjerovatno s godinama i iskustvom. Neke stvari naravno ne možeš navježbati, rodiš se sa tim osjećajem ili talentom. Pogotovo te blokade postao sam prepoznatljiv po tome."

Znamo da se dosta priča o posjeti Bosne ove godine, kako ti gledaš na tu situaciju? Da li možeš poslati poruku navijačima da ipak u još većem broju ispune Zetru 2. januara protiv Zadra?

"Žao mi je sto je mala posjećenost, jer recimo ja kad sam igrao za Breogan svaka utakmica, nije važno ko je protivnik, bilo je puno do zadnjeg mjesta. Ta energija koju publika pruži u momentima kad se lomi utakmica je jako važan faktor, i nama daje vjetar u leđa. Nadam se da će dolaziti, jer ovi momci, Bosna kao klub to zaslužuje. Pozvat ću ovim putem sve ljude koji vole košarku i ovaj klub da dođu i pomognu nam u jako važnoj utakmici, i da ovu godinu započnemo s pobjedom."

Košarkaški leksikon

1. Nacrtana akcija ili izolacija i tvoj izbor napada? Nacrtana akcija
2. Trojka za pobjedu ili blokada za pobjedu? Trojka za pobjedu
3. Najteži protivnik u karijeri? Reprezentacija Litvanije.
4. Najbolji saigrač? Vladimir Micov
5. Hobi? Kada je pauza, volim da igram padel i tenis.
6. Gdje je najljepše provesti odmor? Defintivno na Jadranu
7. Koliko jezika govoriš? Dva
8. Kad bi život bio pjesma to bi bila koja numera? Kad bi spojili više pjesama u jednu... Teško je izdvojiti stvarno samo jednu
9. Da moraš da jedeš jedno jelo do kraja života, jeo bi? Sarma!
10. Tri stvari koje bi ponio na pusto ostrvo? Ne bih ništa nosio, dobro bi mi došlo da odmorim bez ičega