Momo i Uzeir · Riječ, dvije...

Sarajevo ima svoje tornjeve. Stoje jedan uz drugog na Marijin Dvoru toliko dugo da su postali dio grada, orijentir prema kojem se određuje gdje si i koliko ti je još ostalo do centra. Službeno su danas UNITIC-ovi neboderi, ali pokušajte Sarajliji objasniti da se tako zovu i vrlo brzo ćete dobiti mnogo jednostavniji odgovor - Momo i Uzeir.

Izgrađeni su 1986. godine prema projektu velikog Ivana Štrausa, čovjeka koji je ostavio ogroman trag na arhitekturi Sarajeva. Nadimke su dobili po popularnim likovima Momi i Uzeiru iz programa Radio Sarajeva, kojima su glasove davali Rudi Alvađ i Rejhan Demirdžić. Godinama se među Sarajlijama moglo čuti pitanje koji je zapravo Momo, a koji Uzeir, ali možda je upravo u tome bila čitava ljepota, dva gotovo identična tornja bilo je nemoguće razdvojiti.

Preživjeli su i ono što mnoge sarajevske građevine nisu. Tokom opsade bili su pogođeni i gorjeli su, njihova unutrašnjost teško je stradala, ali konstrukcija je ostala uspravna, a poslije rata tornjevi su obnovljeni. Ostali su tamo gdje su uvijek bili, jedan pored drugog, kao dva visoka čuvara grada koji je navikao da pada, ustaje i nastavlja dalje.

Košarka je nekada također voljela tornjeve. Šta god drugi rekli i koliko god se igra mijenjala, košarka je bila i ostala sport visokih ljudi. Kada sretnete čovjeka od dva metra i on vam kaže da je nekada trenirao neki sport, gotovo instinktivno slijedi kratko protupitanje: "Košarku?"

Nekada je visina bila privilegija koju nisi pokušavao sakriti, nego maksimalno iskoristiti. Centar je živio oko obruča, leđima napadao protivnika, skupljao skokove i zatvarao reket, a ideja da zajedno na parket pošalješ dvojicu ogromnih ljudi nije predstavljala taktički problem. Naprotiv, ako si imao dva dobra visoka igrača, tražio si način da protivnik zbog toga ne može spavati.

Houston je osamdesetih imao možda i najpoznatiji primjer. Ralph Sampson bio je visok 224 centimetra, Hakeem Olajuwon oko 213, a Rocketsima nije palo na pamet da biraju između njih dvojice – stavili su ih zajedno i nazvali "Twin Towers". Već 1986. godine ta dva tornja odvela su Houston preko velikih Lakersa Magica Johnsona i Kareema Abdul-Jabbara sve do NBA finala.

Godinama poslije sličnu ideju dobio je San Antonio. David Robinson već je bio NBA superzvijezda kada je stigao Tim Duncan, ali Spursi nisu razmišljali kako jedan drugome smetaju, nego kako ih pretvoriti u nešto što će smetati svima ostalima. Robinson i Duncan postali su nova verzija "Twin Towersa", a njihova zajednička priča završila je sa dvije NBA titule, 1999. i 2003. godine.

Posebno je zanimljivo kako su to napravili. Robinson je dio vlastite igre pomjerio dalje od obruča i prepustio Duncanu više prostora u dubini, prihvativši da više ne mora svaka lopta završiti kod njega. Dvojica visokih nisu funkcionisala zato što su bila visoka, nego zato što je jedan bio spreman promijeniti sebe kako bi njihove prednosti postale zajedničke.

A onda je košarka počela rušiti svoje tornjeve. Analitika je donijela veću vrijednost šuta za tri poena, parket se raširio, igra ubrzala, a "small ball" od taktičkog eksperimenta postao je gotovo svakodnevica. Centri su morali naučiti izlaziti na perimetar, preuzimati bekove i šutirati, jer je stajanje nekoliko metara od obruča odjednom postalo gotovo jednako važno kao dominacija ispod njega.

Došli smo čak do vremena u kojem centar od dva metra više nikoga posebno ne iznenađuje. Nije više dovoljno biti visok, snažan i dobar leđima prema košu, jer današnja košarka od visokog igrača traži noge beka, osjećaj dodavača i sve češće šut krila. Tornjevi nisu nestali, samo su morali naučiti stvari koje njihovi prethodnici nikada nisu morali raditi.

I baš zbog toga ono što bi Dario Gjergja mogao imati u reprezentaciji Bosne i Hercegovine postaje toliko zanimljivo. Jusuf Nurkić i Luka Garza nisu dva klasična centra iz nekog drugog vremena koja morate ugurati u isti reket. Garza može raširiti teren i pogoditi izvana, dok Nurkić donosi masu, blok, skok, postavljanje i iskustvo čovjeka koji godinama živi među najboljim košarkašima svijeta.

Selektor Bosne i Hercegovine zato pred sobom nema pitanje mogu li njih dvojica igrati zajedno. Mnogo zanimljivije pitanje je koliko daleko može otići u pokušaju da ih koristi zajedno. Može li Garza svojim šutem izvući protivničkog visokog iz reketa, može li Nurkić kažnjavati niže petorke unutra i možemo li konačno natjerati protivnika da se prilagođava nama umjesto da mi svaku utakmicu tražimo način da se prilagodimo njemu?

Bosna i Hercegovina u ovaj kvalifikacioni prozor ulazi bez nekoliko važnih igrača poput Muse i Sulejmanovića, ali s nečim što nema mnogo evropskih reprezentacija, dvojicom NBA visokih igrača u istoj ekipi. Garza i Nurkić predvode Gjergjin roster, a pred Zmajevima su utakmice protiv Italije u Tuzli i Litvanije u Vilniusu. Upravo zbog toga njihovo zajedničko korištenje nije samo lijepa taktička ideja nego možda i jedan od ključeva cijelog prozora.

Naravno, postoje razlozi zbog kojih je košarka odustajala od visokih petorki. Protivnik će pokušavati ubrzati igru, uvlačiti centre u pick and roll, širiti teren i tražiti preuzimanja na kojima visoki čovjek ostaje sam protiv brzog beka. Dva tornja mogu izgledati veličanstveno kada čuvaju obruč, ali ako ne mogu pratiti ono što se događa dvadesetak metara od njega, moderna košarka ih vrlo brzo pretvori iz prednosti u metu.

Zato će možda najveća priča ovog okupljanja biti upravo odgovor koji će ponuditi Dario Gjergja. Houston je svojevremeno imao Hakeema i Sampsona, San Antonio Robinsona i Duncana, a svaka era tražila je drugačiji način da dva velika čovjeka stanu u istu petorku. Bosna i Hercegovina sada ima priliku pronaći vlastitu verziju te stare košarkaške ideje u potpuno novom vremenu.

Sarajevski Momo i Uzeir prošli su vatru, promijenili ime i izgled, ali nikada nisu prestali stajati jedan uz drugog. Košarka je u međuvremenu promijenila gotovo sve, od pozicija do shvatanja šta jedan centar uopće treba biti, ali visina nikada nije prestala biti privilegija ako znaš kako je koristiti. A kada Luka Garza i Jusuf Nurkić prvi put zajedno zakorače na parket, Bosna i Hercegovina dobit će svoja dva tornja i konačno ćemo vidjeti mogu li naš košarkaški Momo i Uzeir stajati jedan uz drugog jednako dobro kao oni sarajevski.