Odlazak najvećeg autoriteta europske košarke · Komentar

Uz košarku, pokojni Duda imao je još jednu ogromnu strast, uzgoj golubova. Ispostavit će se da ga je ta strast na kraju koštala života jer prve informacije govore da je legendarni trener preminuo od infekcije koju su mu prenijeli upravo njegovi ljubimci. No, osvrnimo se kratko na veliku, monumentalnu karijeru ovog velikog autoriteta i tvorca one legendarne reprezentacije Jugoslavije koja je pokorila cijeli svijet. Dudinu veličinu ne treba tratiti samo na brojke i puku statistiku iako i taj dio njegovog CV-a čovjeka ispunjava strahopoštovanjem. Kao izbornik, s bivšom državom osvojio je dva zlata na Europskim prvenstvima (1989. Zagreb, 1991. Rim), dok je 1995. s reprezentacijom koja se i dalje zvala Jugoslavija (ali bez Slovenije, Hrvatske te Bosne i Hercegovine) isto to uspio ostvariti i u Ateni u mitskoj utakmici protiv fantastične reprezentacije Litve.

Cijelu svoju klupsku karijeru, počevši od juniora svog Radničkog na samom početku, preko Partizana, Arisa, Šibenke, Vojvodine, PAOK, Panioniosa, Olimpiyacosa, AEK, CSKA, Dinama i Anadolu Efesa, sa čijeg kromila je 2016. otišao u penziju pratio ga je glas velikog radnika ali i velikog autoriteta koji je na kraj izlazio i s najjačim košarkaškim individualcima i njihovim teškim karakterima. I klupska karijera bila je prepuna trofeja. Prije svih tu su dvije Eurolige s Olympiacosom, pa Kup Radivoja Koraća, Saporta Cup (Današnji Eurocup), a bio je i klupskim prvakom Jugoslavije, Grčke i Rusije a u tim zemljama osvajao je i Kup te Superkup natjecanja. Ako je Željko Obradović najtrofejniji trener svih vremena u Europi, ako je Aleksandar Nikolić najveći znalac koji je radio u ovom prekrasnom sportu, onda Dudu možemo postaviti kao najveći auoritet europske košarke.

Jedini košarkaš u njegovoj grandioznoj karijeri kroz koju je prošlo na stotine velikih zvijezda, koji nije do kraja osjetio Ivkovićevu čeličnu ruku i volju bio je Dražen Petrović na kojeg je ovaj košarkaški mag bio posebno osjetljiv jer je Dražen doslovno bio njegova produžena ruka na terenu, te i sam među ostalim košarkašima uživao ogroman autoritet. U moru Ivkovićevih trofeja i utakmica koje se slobodno mogu nazvati remek-djelima, jedna je ipak posebnija od ostalih. Na istanbulski Final Four 2012. godine je sa svojim Olympiacosom stigao kao autsajder no prvo je u polufinalu do tada neviđenom timskom obranom porazio Barcelonu 68:64, te dan kasnije, u jednom od najlegendarnijih euroligaških finala preokrenuo -19 protiv sastava CSKA za koji su tada igrali prije svih Andrey Kirilenko, Ramunas Šiškauskas, Miloš Teodosić, Alexey Shved, Viktor Khryapa, Alexey Zavrashenko i ostale velike zvijezde europske košarke. Svi oni koji vole košarku upamtili su zadnju akciju na tom susretu kada je Spanoulis u prodoru navukao na sebe kompletnu petorku ruske momčadi te asistirao za Printezisa koji je pogodio nimalo lak floater za veliku titulu koja je doslovno značila i gašenje karijere kolege na suprotnoj strani, trenera Armejaca Jonasa Kazlauskasa.

Duda Ivković bio je veliki šmeker, veliki znalac i kao što će njegovih dosta igrača reći - veliki 'tiranin'. Naravno, riječ tiranin odnosila se na njegovu radnu etiku, njegov karakter u kojem je rad bio na prvom mjestu. Sve to činilo ga je onim što jeste, svakako jednim od najvećih svjetskih trenera i gotovo sigurno budućim stanovnikom košarkaškog Hall of Famea u američkom Springfieldu. Jedan od rijetkih, a možda i najveći poraz njegove grandiozne karijere zbio se u finalu Olimpijskih igrara u Seoulu 1988. godine kada je u finalu protiv Sovjetskog Saveza njegov veliki rival Alexandar Gomelsky, legendarni 'Pukovnik' nadigrao i uz pomoć nezaustavljivog Sabonisa relativno lako savladao favoriziranu Jugoslaviju. Naravno, Duda ne bi bio Duda da se već iduće godine na SP u Argentini nije osvetio Sovjetima razbivši ih rezultatom 92:75 u finalnoj utakmici.

Smrt Dude Ivkovića nije ostavila prazninu samo u srpskoj košarci. Njegov gubitak je gubitak za cijeli košarkaški svijet, sve one koji su ga poznavali, sve one koje je trenirao i sve nas koji smo preko youtoubea uživali u njegovim legendarnim minutama odmora poznatim po tome da ga ni najveća imena europske košarke u naletima bijesa ne smiju niti pogledati u oči a kamoli se usprotiviti ovom istinskom velikanu ovog prekrasnog sporta. Počivajte u miru, gospodine Ivković.