Šarasova zelena šuma · Kolumna

KK Bosna je u sezoni 1998/99 prvi put igrala tadašnji Saporta Kup. Omjer je na kraju bio vrlo skroman, samo jedna pobjeda i valjda devet poraza. Bosna je svoje dvije možda i najbolje utakmice odigrala protiv litvanskog Lietovus Rytasa za koji je prvu profesionalnu sezonu odigrao Šarunas Jesikevičius. Uhvatiti neki gostujući prenos iz tog takmičenja je bila čista naučna fantastika, ali državna televizija je za divno čudo emitovala meč iz Viljnusa gdje je Damir Mirković u dva pravca potpuno nadigrao Šarasa. Odlična odbrana godinu dana mlađeg Damira na Litvancu plus napadački dobar meč za njegove standarde i Bosna je ipak na kraju poražena u produžetku poenom razlike. Šaras se mučio u organizaciji napada, nije pogađao one svoje lude trojke i generalno po prvi put se nakon četverogodišnje pauze susretao sa pozicijom plejmejkera....

Šarunas je bio jedan od brojnih Litvanaca koji su košarkašku sreću i nadogradnju potražili u SAD-u. Četvrti razred srednje pa onda koledž. Odlučio se za Maryland i trenera Garya Williamsa. U drugoj polovini 90-ih, koledž košarku za evropsko tržište je prenosio MSNBC. Preko dana je išla berza i analiza ekonomije. Naveče Jay Leno show i koledž košarka. Šaras je na Marylandu bio bek šuter. Ćoškario, izlazio iz blokova. Uglavnom čekao loptu. Plej je bio Terrell Stokes, a prva zvijezda tog tima Keith Booth koji je sa kraja klupe '98 gledao kako Michael Jordan osvaja svoju šestu titulu. Pod košem je dominirao robusni Obina Ekezie, poznat i ljubiteljima košarke sa ovih prostora. Navijači protivničkih timova su redovno na svakom gostovanju častili trenera Williamsa zbog prekomjernog znojenja uz sada već legendarno skandiranje: "Sweat Gary, sweat!!". Šarunas je i tada širio ruke, hvatao se za glavu za neke sporne sudijske odluke, tražio loptu u ruke, ali je nije dobijao.

Ako je u Lietouvusu bio neko ko je u njemu prepoznao budućeg klasnog igrača onda svaka čast, a bio je jedan čovjek. Zmago Sagadin. Zmago je naredne sezone doveo Šarasa u Ljubljanu i dao mu loptu u ruke. Ostalo je istorija....

Transformacija beka šutera u jednog od najboljih evropskih plejmejkera ikada je bila fascinantna. Šaras je primjećivao sva kretanja na terenu, pomjerao saigrače kao šahovske figure, dijelio asistencije bez gledanja, bacao alley-oopove i pogađao serije trojki koje lome volju protivnika. Kada se utakmica rješavala bilo je sigurno da će Litvanac u plavo ofarbane glave tražiti loptu. Od skromnog beka u Ritasu, Šaras je za samo dvije godine prošao put do držanja u šahu američke reprezentacije u polufinalu olimpijskih igara u Sidneju. Bio je najbolji strijelc tog meča sa 27 poena protiv Paytona, Kidda i Tima Hardawaya koji je Litvanija izgubila na jednu loptu. Od tog ljeta pa do 2005 godine kreće Šarasova serija na klupskom i reprezentativnom planu rijetko viđena u evropskoj košarci. Tri uzastopne titule evropskog šampiona sa Barcelonom i Maccabijem, evropska titula sa Litvanijom na EP 2003 godine u Švedskoj kao jedan od najdominantnijih nastupa jedne repke u novijoj istoriji gdje je jedan nijemi litvanski navijač na svaku Šarasovu asistenciju samo džordanovski slijegao ramenima prema vašem kolumnisti (šta da se radi, bile su fantastične).

Kada vam vanjsku liniju čine Macijaukas, Šiškauskas, Jaasikevičius i Štrombergas onda tu odbrane nema. Na sve ovo i titule i kupovi u Španiji i Grčkoj. Stigao je da savlada Amerikance na OI 2004. u Atini gdje je ubacio 30 poena ali su Litvanci na kraju ipak ostali bez medalje. Po vlastitom priznanju nakon te serije i posebno nastupa Maccabija u Euroligi koji su bili zaista izuzetno dominantni, Šaras je uzeo ljetnu pauzu od košarke i posvetio se slavlju. Velika želja mu je bila odlazak u NBA. Dvoumio se između Indiane i Clevelanda (za koji je igrao njegov dobar drug Ilgauskas), na kraju je prevagnuo Larry Bird i njihova zajednička ljubav prema pivi, uz ostale stvari. Šaras je u Indijanu došao potpuno nespreman sa dobrim starim razmišljanjem: "Uvešću se u formu tokom trening kampa". Na sve ovo je tokom koncerta U2 u Barceloni povrijedio koljeno. Rick Carslile mu je obećavao brda i doline ali ga je ubrzo preselio na kraj klupe (Šaras je kasnije pričao da je Rick iz nekog razloga bandažirao zglobove pred svaki trening kao da je igrač te da je recimo Jaamal Tinsley trenirao u kućnim papučama u vidno pijanom stanju što čak ni Šaras nije radio. Opet, kako da krivite Ricka. Ko na planeti može nešto da objasni skupu koji čine Ron Artest, Stephen Jackson, Jaamal Tinsley, Johnatan Bender. Trener može samo da plače u ćošku.)

Jasikevičius je dobio odličan ugovor, čak i svoju liniju patika od Adidasa, ali i kada je ozdravio i bio spreman uglavnom nije igrao bitnu ulogu. Indiana ga je poslala u Golden State kod Dona Nelsona koji nikada nije uspio da tačno izgovori Šarasovo prezime i uglavnom ga je zvao "Kupus". Zašto? To samo čika Don zna...

Povratak u Evropu je značio veliki ugovor sa Paanathinakosom. Značio je i formiranje bekovskog trojca Diamantidis, Spanoulis i Jaskievičius sve pod vodstvom Željka Obradovića. Kako da ne osvoje evropsku titulu? Iz atinskog perioda ima i legendarni snimak kada Šaras "kragnira" pjevačicu buzukija gdje u jednom trenutku moraju fizički da ga odvoje od nje kako bi se nastup nastavio. 

U vrijeme prve profi sezone Šarasa u Ritasu, tim njegovog djetinjstva, Žalgiris je pod vodstvom Jonasa Kazlauskasa stigao na F4 u Minhen. Tyus Edney, Anthony Bowie i George Jiri Zidek uz plejadu litvanskih reprezentativaca su stigli da se poklone u polufinalu, izgube i odu kući. Barem se tako mislilo. Favorit je bio Olympiacos u polufinalu sa Dušanom Ivkovićem na klupi i Arijanom Komazecom, Anthoy Goldwireom, Tarlaćem i Johnny Rogersom na terenu. Nije puno pomoglo. Zelena šuma je pretrčala i pregazila Olympiacos. U finalu apsolutni favorit je bio Kinder. Danilović, Rigaudeau, Nesterović, Sconochini. Žalgiris hje pretrčao i njih. Edney je sa laptom bio brži od svakog drugog bez nje. Ostali su predvođeni Bowiem pogađali gotovo sve. Žalgiris je barem na kratko promijenio mučenje 90-tih u evropskoj košarci. Igrali su brzo, šutirali u ranoj fazi, šutirali su puno trojki. Sve suprtno od one puž košarke i mečeva na 58 poena koje smo bili primorani da gledamo.

Žalgiris je ubacivao 80-ak poena po meču, nama je izgledalo kao 120. Da je neko pričao da će genijalni plej, rođeni pobjednik, često ofarban u plavo, ljubitelj votke i noćnih izlazaka ovako brzo napraviti ozbiljan tim od ovog po svemu limitiranog Žalgirisa teško da bi neko povjerovao. Žalgiris je u sezoni 98/99. kada je prvi i za sada jedini put postao evropski šampion imao i bolje strance i bolje Litvance i bez obzira koliki autsajder tada bili njihov uspjeh je i sa ove distance objašnjiv. Kako objasniti ovo što je napravio Šaras kao trener? Nije imao novac da bira Edneya i Bowiea. Birao je iz trećeg, četvrtog reda. Litvanski igrači nisu ni blizu talenta onih od prije 20 godina, a opet teško je naći bolji TIM od Žalgirisa ove sezone. Ona ekipa koja se pojavi s vremena na vrijeme. Ne možeš da objasniš kako dok ih gledaš, ne možeš da objasniš kako kroz statistiku. Pogodak tu, skok tamo, ukradena lopta ovdje i nekako su uvijek blizu. Napad je solidan, odbrana je solidna ali ništa spektakularno. Ove sezone pobjeđuju na sve moguće načine, grizu i bore se u svakom meču. Igraju svoje bez obzira na okolnosti i gotovo nikada ne gube glavu. Ekipa koja nema šutere izuzev Milaknisa i Pangosa ali opet timski su na 42 posto realizacije šuta sa distance (kada vidite da Ulanovas sa najgorim izbačajem u modernoj košarci ima blizu 50 posto šuta za tri onda znate da se nešto čudno dešava).

Niko tu nije vrhunska ruka izuzev pomenute dvojice ali opet koga god da ostavite samog on vas potpali. Bio to Micić, Ulanovas, White, Toupane ili bilo ko drugi. Svi su spremni da odigraju svoju ulogu i to govori sve što treba da znate o dvoipogodišnjem Šarasovom mandatu. Brandon Davies je hvatao na koledžu otpatke Jimmera Fredetta, pa sjedio na klupi u Philadelphiji, pa igrao dobru sezonu u Monacu. Sada smo došli do toga da u svojih 15-ak minuta doslovno uništi protivnika kao što je napravio Olympiacosu u četvrtfinalu‚ Pangos je mama i tata ovog tima. Mnogi su ga zaobišli jer je "skraćen i kratkoruk", a on lomi najbolje odbrane Eurolige čitavu sezonu. Opet kao što može da posvjedoči svako ko je gledao Žalgiris ove sezone, oni pobjeđuju i kada Pangos igra loše. Davies, White, Toupane, Jankunas, Kavaliauskas grade u reketu, brane pick igru, pogađaju sa poludistance, zakucavaju, niko ne vodi računa o ličnim greškama. Igraju maksimalno i onda idu na klupu.

Šaras u svakom meču koristi deset igrača. Nema povlastica. Ako deseti u rotaciji krene dobro njegova minutaža raste. Igrači to osjećaju i onda jednostavno ginu za svog trenera svjesni da će im ovaj dati sve ako oni to vrate na terenu, što je opet odlika velikih. Kao i prije gotovo 20 godina Žalgiris dolazi na F4 kao potpuni autsajder, da se pokloni publici i ispadne u polufinalu. Imaju najtežeg mogućeg protivnika, aktuelnog evropskog šampiona Fenerbahče. Nisu trebali da budu ni blizu plejofa, kamoli na F4. Nekada su na klupi Pao-a sjedili Obradović i Itudis, na terenu je igrao Šaras. Sada su sva trojica glavni treneri. Obradović 17. put na F4!!?? Itudis i Šaras na klupama svojih timova. Bez obzira na sve realne okolnosti, nakon svega što smo vidjeli ove sezone, kako otpisati Žalgiris....