Život leti, kapetane...

Iako je u našoj zemlji tada buktio ratni plamen, iako smo u tom trenutku bili najugroženiji stanovnici ovog planeta, malo koga je ova vijest ostavila ravnodušnim. Sve nas koji smo voljeli sport, košarku, Dražena...a takvih je bilo uistinu mnogo. Jer, još za života, Dražen je bio više od običnog košarkaša. Dražen je bio ikona. Sportski idol i uzor mladima diljem starog a sve više i američkog kontinenta. Čovjek koji je ostvario svoje snove i čovjek kojem je cijeli svijet ležao ispod nogu. No, sudbina je imala drukčiji plan za čovjeka koji je sa svojih 27 godina već postao jedan od sinonima za riječ "košarka". Barem nama, na brdovitom Balkanu. Čovjek čiji su nadimci govorili dosta toga. Košarkaški Mozart, "Bestia Negra" - kako su ga iz nemoći prozvali navijači Barcelone dok je igrao za omraženi im Real, The Dragon kako su mu tepali u "njegovom" New Jersey...sve je to bio D.P.

Odrekao se statusa košarkaškog Boga u Europi i zaputio se na američki sjeverozapad, u Portland, da bi se dokazao i u NBA ligi, tada još uvijek prepunom nepovjerenja prema košarkašima sa Starog kontinenta. Tamo je upao u nemilost trenera Ricka Adelmana, trenera koji će nekoliko godina poslije voditi ekipu Sacramento Kingsa s tri Europljanina u petorci. Adelmana koji je na bekovskim pozicijama imao kasnijeg Hall of Fame člana Clydea Drexlera, te Terryja Portera, playmakera koji je više gledao koš nego suigrače. U svojoj prvoj sezoni u Oregonu (1989/90), Blazersi su s Draženom u epizodnoj ulozi dohvatili NBA finale gdje su ih kasnije u pet utakmica razbili Bad Boysi iz Detroita. Adelman nije imao hrabrosti, a ni razloga da rizika ni da razbija momčad koja je izborila to finale. Godinama kasnije, neki igrači koji su tada dijelili svlačionicu s Draženom pričali su da je bio toliko dobar na treninzima da su i Drexler i Porter trenirali i ozlijeđeni i s temperaturom samo da Adelman ne bi bio primoran staviti Dražena u igru, jer su valjda slutili da onda ne bi bilo razloga izvoditi ga vani. Uspio je kasnije Petrović iznuditi promjenu momčadi, dogodio se trade u kojem je završio na drugoj strani Amerike, u momčadi New Jersey Netsa koja je do Petrovog dolaska bila kanta za napucavanje i tavorila na samom dnu Istočne konferencije. Tadašnji GM Netsa, legendarni centar Knicksa, Willis Reed imao je viziju.

Pored dovođenja Petrovića, klub je draftirao Derricka Colemana, sjajnog krilnog centra, te je spomenuti dvojac uz odličnog playa Kennyja Andersona u samo godinu dana od ekipe zakucane za dno, napravili play off momčad. Ostalo je povijest. Dražen je uspio za kratko vrijeme postati prvi Europljanin članom jedne od tri najbolje NBA petorke (treća u sezoni 92/93), a sa 22.3 poena u prosjeku bio je i među vodećim strijelcima NBA lige, te prvi po procentu pogođenih trojki. Dražen je mogao birati klub, pola lige se borilo za njegove usluge, a navodno su najzagriženiji bili Houston Rocketsi koji su bili Petrova omiljena mušterija, te protiv koje je zabio svoj NBA career high od 44 poena.

Dražen je rušio rekorde. Pomicao granice. Draženove košgeterske statistike često su izazivale šok i nevjericu. 62 poena ubačeno Phonoli iz Caserte u dresu Reala, finale Kupa Kupova 1988 godine. 112 poena protiv Smelt Olimpije iz 1985 godine. Doduše, Olimpija je zbog štrajka igrača nastupila s juniorima, ali 112 poena treba ubaciti i stolicama, kamoli živim ljudima. Bezbroj utakmica sa 40, 50 poena...jedan od urbanih mitova koji prati njegov život dolazi iz svlačionice Olimpijske dvorane u Barceloni 1992, prije prvog susreta Hrvatske s Dream Teamom. Petar Skansi je izjavio kako je Dražen prije tog susreta bio potpuno uvjeren da se i oni mogu dobiti, a to je u obje partije protiv najjače ekipe koja je ikad kročila Zemljom, svojom igrom i dokazao. Dokazao da im je ravnopravan. Stariji ljubitelji košarke pamte i njegova slobodna bacanja protiv Bosne na Baldekinu, bacanja koja su Šibenki donijela naslov prvaka bivše države. Kasnije je Vasil Tupurkovski predsjednik KSJ poništio tu utakmicu i odredio da se igra novi susret u Novom Sadu, ali 17- godišnji Dražen i njegovi suigrači nikada nisu otišli na tu utakmicu, ali nisu ni vratili medalje koje su zaslužili. Pamte se europski naslovi s Cibonom, visoko uzdignute ruke, očaj na licu Arvydasa Sabonisa kojem je Mozart bio crna mačka i kojega je rijetko uspijevao nadigrati.

U trenutku kada nas je napustio, Dražen je bio najbolji europski košarkaš svih vremena. Neupitno i bez bilo kakve dileme. Danas se u tom kontekstu priča, zasluženo, o Nowitzkom, o Gasolu, Parkeru...no i posthumno, Petrović je još dio te priče. Priče za koju nažalost nikada nećemo znati kako bi završila. Priče o velikom radniku kojem nije bilo teško ustati u 6 ujutro i trenirati cijeli dan, ispaljivati stotine šuteva, driblati stolice. O čovjeku koji je igrajući jedan na jedan protiv Jordana, također najboljeg obrambenog košarkaša ikada, tražio izolacije. Koji je velikog Hakeema Olajuwona svojim fintama u par navrata napravio smiješnim. Čovjeku čiji gubitak nikada nismo i nećemo nadoknaditi. Čovjeku koji je uspio utrti put ostalim europljanima u NBA i koji je tradicionalno zakopčanim Amerikancima pokazao da se i kod nas u Europi igra sjajna košarka. Sjećanja na njega još su tako jaka kao da se čini da je još jučer nekim nesretnicima zabijao trice s 10 metara, kao da su jučer njegove šake uzdignute prema vrhu Doma Sportova, Baldekina, Meadowlands Arene. Tamo odakle će zauvijek visiti njegov dres s brojem 3.

Kao da je još uvijek tu. A ne kao da je otišao prije 25 godina. Stvarno su brzo proletjele bez tebe majstore. Život leti, kapetane...