Tamara Stojanović: U Mostaru mi je ljepše nego u Sarajevu a odbojka me naučila svemu! · Intervju

Iako Mostar nije grad koji je previše poznat po odbojci u dvorani na Bijelom Brijegu se okupio za ovdašnje prilike impozantan broj od 500 navijača ( stotinjak njih čak i iz dalekog Orašja) koji je pozdravio povratak SOK Mostara u Premijer ligu. Jedna od najzaslužnijih djevojaka za ovaj poduhvat mlada je i prelijepa Tamara Stojanović. Sarajka koja je svoj životni put zasada preusmjerila u Mostar gdje podjednako uspješno gura na dva fronta, u odbojci i na studiju žurnalistike kojem je jako posvećena i koji će uz sport biti njeno životno opredjeljenje. Tamara igra na poziciji tehničara, jednoj od najzahtjevnijih u ovom prelijepom sportu. S ovom 21-godišnjakinjom smo razgovarali u njenom omiljenom lokalu i za razliku od nekih drugih sportaša i sportašica s njom nije bilo uopće teško započeti razgovor za SportSport.ba koji nije krenuo s onim što je bilo prije, nego s onim što će se i što bi se moglo dešavati u budućnosti.

Tamara, nadmoćno ste se prošetale Superligom FbiH no Premijer liga nešto je drugo. Misliš li da ćete u ovom sastavu biti konkurentne i u najjačem rangu bh. odbojke?

„Definitivno sam uvjerena da hoćemo. Unatoč tome što će ekipa biti izmijenjena jer će neke cure možda promijeniti sredinu a neke će ozbiljnije nastaviti s fakultetom ne sumnjam da će uprava kluba osigurati sve ono što nam bude potrebno i da u povratničkoj sezoni nećemo brinuti o opstanku nego da ćemo biti konkurentne i naći svoje mjesto među najboljiim ekipama u državi“. – otpočela je lijepa Tamara svoju priču za SportSport.ba.

Kažeš, neke djevojke će se posvetiti fakultetu i ostaviti odbojku. Može li se uopće živjeti od odbojke?

„Nažalost u Bosni i Hercegovini ne može, barem u velikoj većini ekipa. Možda jedino neke igračice, one bez kojih njihov tim zaista ne može a i to samo u ovim najjačim ekipama poput Jedinstva iz Brčkog. Mi ostale uvijek uz odbojku moramo imati neku opciju B da bi se moglo izgurati ali realnost je takva i jedino što možemo je nadati se da će budućnost donijeti nešto bolje“.

Koliko si ti već u odbojci i koliko dugo traje ljubav između tebe i odbojke?

„Već 12 godina treniram odbojku, presudila je više neka slučajnost, jer još u osnovnoj školi sve cure smo se dogovorile kako ćemo trenirati baš odbojku i ostala sam tu sve do danas. Nikada nisam nešto drugo trenirala, iako sam imala afiniteta prema tenisu. Odbojka je imala to nešto što me održalo tu i nadam se da će i dalje biti tako“.

Stručnjaci kažu da ne postoji bolji sport za djevojke od odbojke?

„Pa dobro, to dosta ljudi misli, naročito muškarci, haha, iako se slažem da jeste, nema kontakta i dosta je dinamična i brza. Jedina mana je što lopta itekako zna zaboljeti kad pogodi, ali istrpi se i to“ – kroz osmijeh govori Tamara.

Reci nam kako se Sarajka osjeća u Mostaru?

„Evo iskreno jako lijepo, čak bolje nego u Sarajevu. Osim naravno klime sviđa mi se kako se u ovom gradu tretiraju sportaši. Nismo u nekom drugom, trećem redu što u Sarajevu nije baš tako. Jako brzo sam se aklimatizirala u Mostaru, posložila neke kockice, srećom imam dosta obaveza pa i me i ne stigne obuzeti nostalgija ili nešto slično. Zaista, jako lijepo se osjećam u Mostaru, da drukčije kažem – lagala bih“.

Uspješan si student žurnalistike, a reci nam kakve su tvoje daljnje ambicije u odbojci? Dokle sežu?

„U ovom trenutku sam negdje na pola – pola između faksa i odbojke. Ne kažem da ću odustati od odbojke ali imam i opciju odlaska na američki college i jako me privlači pomisao na nešto takvo. Dosta mojih bivših suigračica pošlo je tim putom i svaka od njih mi je rekla sve najbolje o tome. Voljela bih oprobati s time, uvijek se lako vratiti ali ne bih kasnije htjela sebi zamjeriti da nisam pokušala. Tim prije što znam da ti fakulteti funkcioniraju na sličnom principu kao moj klub SOK Mostar pa mislim da ne bih, iako se radi o velikoj udaljenosti, imala problema s prilagodbom“.

Kakva je Tamara privatno i čime popunjavaš vrijeme kada nisi u nekoj od tih obaveza koje ti ispunjavaju većinu vremena?

„Joj, jako teško mi je govoriti o sebi samoj, bolje je kad to urade drugi. Što se tiče tog slobodnog vremena, treniram jednu grupu djece od 10, 11 godina a to, iako zvuči kao obaveza, zaista nije jer u tome zaista uživam. Drago mi je što sam sa svojom 21. godinom dobila priliku za treniranje djece koja su prepuna pozitivne energije i najiskreniji su oblici života. Koliko god katkad bude naporno na kraju s tog treninga odem nasmijana i prepuna pozitivne energije jer malo toga je ljepše od rada s djecom. Fascinantno je kako kroz odnos s njima prepoznajete iz kakvog okružja dolaze, kakav odgoj imaju i sve i velika je istina kad se kaže da su djeca ogledalo današnjeg društva. Jedva čekam imati svoje dijete i da vidim kako ću se ja snaći u svemu tome i kakav ću roditelj biti“.

Dugo treniraš, već 12 godina. Je li bilo trenutaka kada je bilo teško i kada si možda poželjela odustati od odbojke?

„Dođu loši momenti, dođu momenti kad se zapitaš jesi li dovoljno dobar za ono čime se baviš i jesi li ispunio očekivanja od samog sebe, desi se to, naravno. Mislim da sam ja sve te momente prebrodila, druge stvari su me žalostile i  nervirale, tipa, kad nam na trening ne dođe neka od suigračica zbog nekog trivijalnog razloga i slično. To su te čari ekipnog sporta, nas dođe nekoliko – jedna ne, automatski je kao da nije niko došao. E više sam se nervirala zbog takvih stvari nego zbog ovog što ste me pitali“.

Kada bi stigla neka ponuda iz inostranstva kako bi reagirala?

„Puno bi ovisilo o tome šta bi ta ponuda podrazumijevala. Opet se vraćam na ovu varijantu s američkim collegeom koja je fantastična opcija koja pruža opciju da se uz završen fakultet oplemeniš znanjem stranog jezika i generalno sjajnim životnim iskustvom. Ovdje imam trenutno sve što mi je potrebno, a kada bi ta ponuda eventualno došla preispitala bih sve do najsitnijih detalja i potom donijela odluku“.

Po čemu bi odbojku kao kolektivni sport preporučila djeci koja su u nedoumici koji sport početi trenirati?

Ono što je mene odbojka u prvom redu naučila je to da cijenim, volim i poštujem druge. Odbojka kao i drugi kolektivni sportovi nije samo dodavanje, nije samo postizanje poena, ona je puno više od toga. Iako, uz sve to nauči te i radovanju sitnicama, malim stvarima. Naučila me i da dijelim sa suigračicama sve ono što imam, bila to lopta ili zalogaj sendviča. To je čar odbojke i kolektivnih sportova koje jako preferiram u odnosu na individualne.

Obzirom da si jedna od ljepših djevojaka na terenima širom Bosne i Hercegovine naše čitatelje će sigurno zanimati imaš li dečka?

„Joj, hvala vam na tom komplimentu“ – pomalo sramežljivo govori Tamara i dodaje kroz smijeh: - „dečka još uvijek nemam, čeka se onaj pravi haha. Ne opterećujem se time, a oni koji me bolje poznaju me pitaju i gdje bih ga uvrstila u dnevni red obzirom na to koliko obaveza imam“.

Skromna, vrijedna i predana odbojci i svom fakultetu, Tamara je možemo reći i sjajan primjer uzorne sportašice. To što je jednako uspješna na oba fronta jamstvo je da ćemo za ovu djevojku u budućnosti sigurno još čuti, bilo po uspjesima na odbojkaškom terenu ili kao našoj kolegici - svejedno je!