Igra glavom
Ne može se BiH pohvaliti mnoštvom sportista na najvišem nivou, a po pravilu to su samo oni s izrazitom mentalnom snagom

Koliko su bh. sportisti mentalno snažni?

Igra glavom · Kolumna

"Kada mi je Felix Magath utuvio da ću biti igrač tek onda kada shvatim da ne trebam razmišljati koliko sam prilika promašio, tada je sve bilo lakše", kazao je svojevremeno najbolji bh. fudbaler našeg vremena i uz Hasana Salihamidžića najuspješniji svih vremena, Edin Džeko.

Tokom Svjetskog prvenstva 2010. na sportskim stranicama Dnevnog avaza svakodnevno su izlazili komentari raznih autora o Mundijalu u Južnoj Africi. Svako iz svoga ugla posmatrao je aktuelna dešavanja, no ovoga autora koji je u nekoliko navrata vazio o nenadmašnosti Zinedinea Zidanea, predosadnim vuvuzelama, panini sličicama, fantasy fudbalu te suludošću i trenerskom šarlatanstvu Dijega Maradone, jedna je kolumna posebno zaintrigirala, oduševila.

Lažna devetka

Autor Mirsad Cviko minimalistički ju je nazvao "Igra glavom". Nije to bio uopće aktuelan tekst, već svevremenski, posebno u našem kontekstu. Nije to bio ni osvrt na utakmicu Njemačke i Engleske, niti kritika taktike Vinsentea del Bosquea. Nije se autor bavio ni pitanjem je li Fabregas bolji kao lažna devetka ili bi, majka mu stara, trebao igrati svoju poziciju zadnjeg veznog.

Autor nije bio ni fudbalski trener, ni Branimir Tulić, a bogami ni Joško Jeličić. Autor je bio, a i sada je novinar. Porazmislio je šta bi mogao pisati i šta bi moglo biti zanimljivo, a da nije "opće mjesto" niti pretenciozno samoispaljivanje među sveznajuće.

Otprilike, poenta teksta je bila da se pobjede i uspjesi ostvaruju glavom, a ne nogama. Ili u slučaju košarkaškom ili rukometnom - rukama. I da mi uopće ne znamo igrati glavom.

Iako snaga sve više pruzima primat i elementarno je neophodna, sirova, bez uma, ostat će glavni "valjaoc" klada. Savremeni vrhunski sport, današnji, podrazumijeva spremnost na svim nivoima. Odricanja su nikada veća, a cijena stizanja na tron vrlo visoka. Čisti talenat nedovoljan je osim kada ste Roger Federer i Lionel Messi, ljudi s druge planete. No da i oni moraju biti mentalno jaki - moraju.

Primjer Rogera Federera nekada nesnošljivog nervčika koji je u mladosti lomio rekete dok kognitivno bihejvioralni psiholozi nisu s njim malo poradili, pečat je prethodnoj tvrdnji.

Koliko se u BiH poklanja pažnja mentalnoj pripremi? Koliko uopće sportski radnici smatraju da je to nešto oko čega također treba voditi računa. Ako ne više onda barem podjednako kao i o fizičkoj pripremljenosti. Ko su uopće naši najbolji sportisti?

U novijoj historiji, kada je najvažnija sporedna stvar na svijetu u pitanju poznato je da je Željezničar u periodu oko 2002. godine imao psihologa - Jasnu Bajraktarević. I da je Sarajevo u periodu oko 2014. imalo psihologa - Ismira Omeragića. Naravno, da ne bi klubove ismijavali ili nedajbože preinačili u mentalne ustanove, nikad ovo dvoje nisu javno obavljali svoj posao u ovim klubovima, već kao saradnici za koje samo rijetki znaju da su tu.

Zanimljiva je anegdota kada je Jasna Bajraktarević, ultrapopularna profesorica na Odsjeku za psihologiju raznih fakulteta predložila igračima Želje da kolektivno posjete balet, ali ne pod moranje. Samo jedan igrač se odazvao.

Ipak, čovjek koji je odigrao bezbroj utakmica za Plave Bulend Biščević jedom se prilikom javio u živi program da javno pohvali profesoricu Bajraktarević i njene metode.

Sa Ismirom Omeragićem stvari su bile drugačije. Nije se navodno svidjelo Husrefu Musemiću šta ovaj "čeprka" pa je prestao raditi.

Konsternirani Zahirović

Zanimljiv je recimo Amir Zahirović. Predsjednik RSBiH u Estoniji je bio konsterniran nakon poraza od duplo slabijeg protivnika. Sve se dobro uradilo, igrači su bili cakum-pakum, atmosfera odlična. Bilal Šuman doslovno je nacrtao i podebljao igračima šta treba da rade. Tri dana ranije istu smo ekipu dobili sedam razlike, ali avaj...

"Više bih volio da su se napili noć ranije, svi kompletno, pa da imam objašnjenje zašto su podbacili... Nama definitivno treba psiholog.", pričao je u oktobru 2017. Zahirović.

U rukometu psiholozi nisu nikakva novost, a o tenisu da ne govorimo. Hrvatski rukometni savez davno je angažirao ljude koji uoči velikih takmičenja brinu o mentalnoj spremnosti igrača, a iole kvalitetan teniser bio bi upola slabiji da u svome timu nema čovjeka koji se bavi psihom.

Kompleksan je to posao i podrazumijeva veliko znanje u metodološkom smislu. Nije samo važno biti tu i govoriti "hajde, bolan, nemoj se nervirati". Košarkaš koji šutira slobodna bacanja za pobjedu sekundu prije kraja i sam je svjestan da bi ih lakše pogodio na treningu, bez pritiska nego u datoj, specifičnoj situaciji. Ali treba naučiti razmišljati kao da je na treningu. Dugotrajan je to proces.

Što se tiče bh. sporta i sportista, nama bi psiholozi trebali biti važniji od ičega. Osim ako niste prirodno mentalno jaki pa trajete na najvišem nivou poput Hasana Salihamidžića, Edina Džeke ili Mirsada Terzića...

Oni za razliku od velikih propalih talenata znaju kako se igra glavom!

Promo

Top Komentari

Didi Meki
Dobar. Sviđa mi se. Pohvale
11 0
Danilov piš
Odličan tekst! svaka čast... premalo se pažnje pridaje ovoj temi a mislim da je od krucijalne važnosti za naše sportiste koji mentalno trunu zbog psihološko-pedagoški needuciranih trenera i samoproglašenih sportskih gurua!!
9 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora/ica, a ne nužno i stavove portala SportSport.ba te portal ne može i neće odgovarati za sadržaj tih kometara. Komentari koji sadrže vrijeđanja, psovanja i vulgaran riječnik mogu biti uklonjeni bez najave i objašnjenja, ali to ne obavezuje SportSport.ba da obriše sve komentare koji krše pravila. Čitanjem prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim uvjerenjima.

Oglasi

Najnovije vijesti