Izgubljeni · Kolumna

LeBron James je po drugi put odlučio napustiti svoje Cavse i sreću (sportsku, ali i poslovnu) tražiti u Los Angeles Lakersima, a Cristiano Ronaldo, jedan od najboljih fudbalera svih vremena, u transferu vrijednom 100 miliona Eura, napustio je Madrid i novi dom pronašao u Torinu.

Cavsi su se po drugi put u posljednjih osam godina našli u nezavidnoj situaciji (LeBron James je tada donio odluku da svoj talenat preseli u Miami, gdje je sa Dwyjaneom Wadeom i Chrisom Boshom osvojio dvije titule NBA prvaka) i u “djeliću sekunde” postali ekipa koja će igrati utakmice i nadati se da će imati najslabiji omjer u ligi kako bi imali matematički najviše šansi da dođu do prvog picka na draftu. I sam pogled na roster Cavsa govori kako nemaju kvalitet za nešto više – tu su povrijeđeni Kevin Love koji se od glavnog igrača Timberwolvesa pretvorio u tek treću napadačku opciju Clevelanda, Tristan Thompson koji je zahvaljujući prijateljstvu sa Jamesom uspio dobiti dobar ugovor, J.R. Smith – čovjek koji je tokom cijele karijere gledao isključivo na protivnički koš, a često “spavao” u defanzivi (dobro, nekad i u ofanzivi, ako se samo sjetite finalnog okršaja protiv Golden State Warriorsa), iskusni trojkaš Fryje, povratnik Dellavedova, te dvojac koji je prethodne godine igrao za Los Angeles Lakerse, Larry Nance Jr. i osJordan Clarkson.

Za razliku od Cleveland Cavaliersa, Real Madrid ne može tankirati (namjerno gubiti utakmice kako bi imali što bolju poziciju na draftu). Gubljenje utakmica nije u madridskoj krvi, a s obzirom da u Evropi važne drugačija pravila u odnosu na NBA ligu – gubljenje nema apsolutno nikakvog smisla. Najveći klub na svijetu navikao je pobjeđivati, dovoditi igrače u blockbusterskim transferima i, na koncu, osvajati trofeje. No, baš kao što je odlazak Jamesa pogodio Cavse, odlazak Ronalda pogodio je Real iz Madrida. Madridski klub ostao je bez najboljeg igrača; igrača koji je odlučivao (skoro) sve utakmice, skidao ogroman pritisak sa leđa suigrača i, što je još važnije, vođu na terenu, ali i osobu koja je postala zaštitni znak madridskog kluba.

Nekoliko dana nakon treće uzastopne titule prvaka Evrope, Zinedine Zidane je na konferenciji za štampu izjavio kako napušta klupu Reala. Da je pogledom moguće ubiti, vjerovatno bi Florentino Perez već tada ubio Zidanea, koji je, baš kao i u vremenu dok je bio fudbaler, znao kad i kako treba otići – dok si na vrhu. Bio je to jasan znak za uzbunu. Zinedine Zidane je osjetio da je pravo vrijeme napustiti tim koji je psihički i fizički potrošen i kome očajnički treba nova krv, kako na samom terenu, tako i pored njega. Tim koji je ostavio Zidane prepun je klasnih igrača: Cristiano Ronaldo, Luka Modrić, Sergio Ramos, Toni Kroos, Marcelo, Carvajal, Isco, Varane, a ne treba zaboraviti ni nekada najskupljeg igrača svijeta Garetha Balea, Karima Benzemu, Casemira i novu mladu zvijezdu, Marca Asensia. Ekipa koja je triput uzastopno (!!!) osvojila Ligu prvaka. Nisu prošla ni dva mjeseca od Zidaneovog odlaska, kada je objelodanjeno kako i Cristiano Ronaldo napušta klub. I, baš kao što je odlazak Jamesa pogodio Cavse, odlazak Ronalda pogodio je Real iz Madrida. Madridski klub ostao je bez najboljeg igrača; igrača koji je odlučivao (skoro) sve utakmice, skidao ogroman pritisak sa leđa suigrača i, što je još važnije, bio vođa na terenu, ali i osoba koja je postala zaštitni znak madridskog kluba. No, skoro niko u klubu to nije gledao tako. Kao da su na trenutak zaboravili koliko bitnih golova je postigao Ronaldo, koliko utakmica je riješio jednim potezom (bilo golom, asistencijom ili izborenim penalom), te kao da su više gledali na godinu njegovog rođenja, a ne na Ronaldov značaj na terenu. Upravo to im se obilo o glavu.

Novi trener(i), stari igrači

Dva dana pred početak Svjetskog prvenstva u Rusiji, za novog trenera Reala imenovan je tadašnji selektor Španije, Julen Lopetegui. Iz Fudbalskog saveza Španije stigao je odgovor (ili kontranapad na Lopeteguija, ako baš hoćete) – otkaz selektoru s kojim su, vrlo vjerovatno, mogli napraviti mnogo više negoli sa Fernandom Hierrom. Lopetegui je dobio posao iz snova u timu iz snova, ali sa jednim nemogućim zadatkom – kako uskočiti u Zidaneove cipele. Francuski stručnjak možda nije taktički mag, ali sigurno da Real Madrid nije mogao imati boljeg trenera u smislu održavanja atmosfere u svlačionici. To je, kao što smo već napisali u nekoliko navrata, ključni dio posla u Madridu. Svlačionica. Zidaneov autoritet nikad niko nije dovodio u pitanje; u svlačionici je bio gazda, jer je samom pojavom bilo jasno kako je upravo on alfa mužjak.

Iako je Florentino Perez gospodski ispratio Ronalda i zahvalio mu se na svemu što je uradio za ovaj klub, već sutradan je bilo jasno kako će drugi igrači (više njih) nositi teret koji je on tokom svog boravka u Madridu uspješno nosio. Gareth Bale je u septembru izjavio kako se Ronaldov odlazak neće toliko osjetiti, jer su sada igrači povezaniji i kako mnogo više dišu kao jedan. Velšanin je u prvih pet utakmica postigao tri pogotka i upisao tri asistencije, odlučan u namjeri da pokaže kako je Ronaldov odlazak zapravo njemu otvorio vrata da od džokera postane glavna zvijezda u Madridu. No, vrijeme je pokazalo da to ne ide tako lako. Naime, Real Madrid od 26. septembra do 20. oktobra nije postigao niti jedan pogodak. Protiv Seville su izgubili sa 3:0, na Bernabeu odigrali mršavih 0:0 sa gradskim rivalom Atleticom, a zatim su uslijedila dva poraza od CSKA (Liga prvaka) i Alavesa. Četiri utakmice bez postignutog pogotka, bezidejna igra i klasična nemoć. Nije Real ni prethodnih godina svojim predstavama ostavljao bez daha; posebno ne u prvom dijelu sezone, no rezultati su uspijevali zamaskirati sve nedostatke u igri (a bilo ih je). Porazom u El Clasicu, završila je Lopeteguijeva epizoda u Realu. Florentino Perez brzo je pronašao zamjenu – na mjesto glavnog trenera (istina, kao privremeno rješenje) doveo je bivšeg igrača ovog tima, Santiaga Solarija.

Udarci za koje uprava Reala nije bila spremna (odlasci Zidanea i Ronalda), u potpunosti su uništili Madriđane. Nisu bili toliko aktivni tražeći zamjenu za Ronalda (ako takva uopće i postoji), već su, baš kao što je rekao Gareth Bale, vjerovali u timski duh. Svakim porazom Reala bilo je sve jasnije koliko su zapravo izgubljeni bez Ronalda. Igrači koji su trebali preuzeti odgovornost na sebe i (o)držati tim na vrhu, nisu ni sjena igrača iz prethodnih sezona. Prvenstveno se to odnosi na Luku Modrića koji je motor ovog tima. Ronaldo je bio egzekutor; on je zadavao posljednje udarce, ali sve je to i više nego uspješno orkestrirao službeno najbolji igrač u prethodnoj godini, Luka Modrić. Mnogo utakmica u nogama, odlično odigrano Svjetsko prvenstvo na kome je Hrvatska došla do finala, kao da su oduzele sav benzin iz Modrićevog motora, te on uopće ne liči na sebe. Isco i Asensio nikako da odigraju dobro u kontinuitetu, a Benzema je – pa Benzema (napadač koji radi toliko toga za tim, ali ne postiže golove). Čak ni Marcelo ne liči na sebe. Real je u ljetnom prijelaznom roku doveo Viniciusa, Courtoisa i Odriozolu. Dok je Courtois odmah stao među stative i preuzeo “jedinicu”, Vinicius i Odriozola su odigrali samo po sedam ligaških utakmica.

Nedostatak golova

Cristiano Ronaldo prava je mašina za postizanje golova. U devet godina provedenih u Madridu, Ronaldo je upisao 438 nastupa na kojima je postigao čak 450 pogodaka. Postao je najbolji strijelac u historiji Real Madrida. Od njegovog dolaska u klub, Real Madrid samo je jednu sezonu završio sa manje od 100 postignutih ligaških pogodaka. Ove sezone su na 18 mečeva postigli samo 26 pogodaka (1.44 po meču). Messi i Suarez, napadači njihovog najljućeg rivala, već sada na kontu imaju 28 pogodaka. Toliko o (ne)efikasnosti Madriđana.

Ronaldo, i u trenucima kad su izostajali njegovi golovi, bio je ogroman faktor na terenu. Dovoljna je bila samo njegova pojava. Protivničke odbrane automatski bi se fokusirale isključivo na njega, udvajajući ga i ne dozvoljavajući mu da dođe u gol šansu, a to su ostali igrači znali iskoristiti. Jednostavno, njegov utjecaj na sve igrače je ogroman. Nisu poznavali značenje pojma pritisak dokle god su pored njega; bili su psihički rasterećeni(ji). Bez njega imaju ogromne probleme. Nemaju čovjeka na koga je sav fokus protivničkih odbrana, nemaju igrača koji jednim potezom rješava utakmicu. Sada su oni (Bale, Benzema, Isco, Asensio, Vasquez, Modrić, Kroos) ti koji odlučuju. I tek sad se vide njihovi nedostaci u tim izmijenjenim ulogama. Sada nisu “vodonoše”, nisu samo pokretači akcija ili samo prolaznici u istim, već su glavne uloge. No, iz utakmice u utakmicu pokazuju kako oni (ipak) ne mogu biti glavne uloge.

Izostanak reakcije često je mnogo gori od same reakcije. U to su se najbolje uvjerili uprava, igrači i navijači Reala. Morali su pronaći igrača koji bi, koliko-toliko, uspio nositi ekipu; igrača koji bi svojim potezima, golovima i samom pojavom pravio razliku na terenu. Igrača koji bi razdrmao psihički istrošenu ekipu; igrača gladnog golova, trofeja – igrača koji je rođeni pobjednik. Takvih na tržištu nema mnogo, ali kada trebaš zamijeniti najboljeg strijelca kluba u historiji – onda ni ne pitaš za cijenu. Reaguješ. Florentino Perez nije reagovao. Dozvolio je da ekipa u manje od pola godine bude izgubljena, da u više od 400 minuta ne postigne nijedan pogodak i da reda poraz za porazom. Ronaldo, s druge strane, nastavio je sa svojim prepoznatljivim predstavama i u Torinu. Pokazao je kako on može bez Reala, a sad je na Realu da pokaže kako može i mora bez Ronalda. Težak zadatak, zar ne?!