Ograničiti broj stranaca u omladinskim ligama BiH

Ima li Bosna i Hercegovina dovoljno sredstava da svoju infrastrukturu i sportski aparat ustupa omladniskim reprezenativcima drugih zemalja? Mi mislimo da nema! Zato kao drugu hitnu mjeru za spas bh. sporta predlažemo:

2. Ograničiti broj stranaca u omladinskim ligama na maksimalno 1 po klubu
ili: Štednja je mudrost trošenja

Na londonskoj Olimpijadi takmičilo se čak 31 sportista rođenih u Bosni i Hercegovini. Od toga, više od 80% njih, tačnije 26 takmičilo se pod zastavom neke druge države. To je podatak koji bi trebao itekako da nas zabrine.

Ne svi, ali većina ovih sportista, svoju karijeru počeli su u Bosni i Hercegovini gdje su zapaženi kroz pionirska, kadetska i juniorska takmičenja, a tek po ulasku u seniorsku karijeru ovi sportist napustili su Bosnu i Hercegovinu. Većina njih, još kao djeca nastupali su za pionirske, kadetske i juniorske reprezentacije drugih država iako su trenirali u klubovima u Bosni i Hercegovini.

U prevodu, ovo znači da su bosanskohercegovački sportski savezi godinama pružali besplatan poligon za trening i kaljenje tuđih reprezentativaca, a bosanskohercegovačka djeca bili su im sparing partneri.

Svako takmičenje košta, pa čak i ona pionirska, kadetska i juniorska, a sve troškove podmiruju sportski savezi uglavnom kroz sredstva obezbjeđena od državne pomoći ili eventualno sponzore koji svoj kapiral stiču u Bosni i Hercegovini. Matematika je jednostavna: mi plaćamo, oni treniraju za druge države. Treba li nam to?

Uz to, svako takmičenje ima ograničen broj učesnika, pa svaki stranac zauzima mjesto jednog Bosanca ili Hercegovca koji bi uz pravi pristup sutra mogao biti zlatni šampion. Manje mjesta - manja baza igrača - manje šanse za uspjeh. Matematika je i u ovom slučaju vrlo jednostavna.

Rješenje ovog problema je ograničavanje broja stranaca (govorimo isključivo o sportskom državljanstvu) unutar omladinskih liga.

Primarna funkcija omladinskih liga nije osvajanje trofeja, privlačenje publike, niti imaju mogućnost daljeg plasmana u evropska takmičenja. Ona postoje da bi se stvarali mladi igrači. Ispravka: postoje da bi se stvarali DOMAĆI mladi igrači. Zašto bi onda neki klub trebao imati strance u svojim redovima?

Ako ima dvojno državljanstvo, svaki mladi sportista može odabrati državu za koju će nastupati i to je pravo koje mu niko ne može uskratiti. Međutim, niko nije rekao da onima koji ne žele nastupati za BiH to treba i olakšati. Ukoliko želi nastupati za, recimo Hrvatsku, mladi igrač mora odmah u 13. godini života pronaći klub u hrvatskoj ili nekoj drugoj ligi, preseliti u drugi grad i državu koju voli. Nije to lako, možda bi moglo odgovoriti nekog dječaka od hrvatske ili srbijanske reprezentacije i približiti mu onu našu, bosanskohercegovačku. Poštenije je to i prema njemu i prema državi  kojoj bi u protivnom bio na jaslama, a koju ne želi predstavljati.

Rezultat ovog ograničenja bio bi sigurno daleko veći broj talentovanih mladih igrača koji bi ipak ostali u BiH i odabrali da nastupaju za BiH, jer ipak i svaki patriotizam sasvim sigurno ima svoje granice. A nije valjda ni ta BiH toliko loša, pa da se ne može igrati pod njenom zastavom.

ČITAJTE I:

mjera 1 - Bolje vrabac u ruci nego golub na grani
mjera 3: Krivi smo mi, što smo ih pustili