Znaju hulje, kad nešto rušiš, prvo pališ simbole grada

Oni koji su s brda gledali na grad, a još češće pucali po njemu, bili su u okruženju ovih s Bješanice ili kakvih sve ne još visina. Obruč u obruču. Tako da su oni morali sistemski, sukcesivno uništavati grad, ovima dole piti krv i mozak na slamku. Šta će drugo kada su sabijeni, a Bog dao naoružani.

Zločinački um opkoljen iznutra sa opasnošću da bude istrebljen iz grada još više prema brdima, stoga je već u startu došao na ideju.

K'o veli, kada nismo uspjeli 2. maja presijeći grad pa da živimo u rahatluku bez opasnosti onih koji vrebaju sa planina i vazduha, kada su nas već goloruki Ismet Ćelo i Dževad Topa (Sarajevo ima što nema Evropa) potpuno spremne i obučene izvrnuli ruglu, kad ne uspjedosmo upasti u predsjedništvo, dići most na Skenderiji u zrak, srušiti ili zaplijeniti ono što je tog vrelog prazničkog dana bilo na raspolaganju, dok je lakovjerna svjetina bez ikakvog uvida u ozbiljnost kupovala garderobu po buticima - hulja je shvatila da se anđeli/meleci ne šale.

Samo dva dana nakon što su sarajevski mangupi spriječili zauzimanje centra grada i institucija BiH, bez ikakvog plana, strategije, stihijski, jalijaški, u tenama i sa ponekim pištoljem, agresor koji je i narednih skoro četiri godine razvlačio pamet odlučio se na ono što mu je jedino bilo preostalo - zapaliti što može, stadion Grbavicu i minirati ostatke.

Znaju hulje, kad nešto rušiš, kad želiš zatrti svaki trag, bilo kakvu vezu s prošlošću, onda pališ simbole jednog grada. Njegove znamenitosti. Poneka kuća može i ostati netaknuta, ali stadion Grbavica ne smije. Vijećnica, Zetra, sve to mora biti potamanjeno, Unisovi neboderi, zgrada Izvršnog vijeća... nema veze što nisu vojni ciljevi, niti mjesta odakle su opkoljeni prijetili "još gore opkoljenima".

Stadion Grbavica izgorio je, odnosno njegova čuvena zapadna tribina, a sa njom je nestalo ili u prah pretvoreno ukupno 316 pehara. 42 pehara predstavljala su trofeje fudbalera FK Željezničar, a ostatak su bili trofeji ostalih klubova iz Sportskog društva Željezničar, koje je tada brojalo 14 klubova. Između ostalih i Bokserski klub čiji je predsjednik svojevremeno bio Goran Bregović, a jedan od članova kasniji bestijalni monstrum koji je harao po Grbavici Veselin Vlahović.

"(...) U podne sam govorio studentima, o tome kako sam imao najveću čast da budem predsjednik bokserskog kluba "Željezničar" u Sarajevu. Boks je sport u kojem se borci gledaju u oči i po strogim pravilima razmjenjuju udarce, i govorio sam o pravilima koja je neko prekršio u trenutku kada su nam pravila najviše trebala...", pričao je u intervjuu iz 2013. Bregović.

Nakon reintegracije Grbavice (19. mart 1996. godine) radnici i sportisti Sportskog društva Željezničar, zajedničkim snagama, izvršili su obnavljanje stadiona i pomoćnih terena, a nakon toga je ponovo izgrađena drvena zapadna tribina. Neki pehari koji su bili u prostorijama kluba na Marijin Dvoru su sačuvani, pa i danas krase vitrine Plavog salona.

Sedam godina i deset dana nakon najvećeg evropskog uspjeha nekog tima iz BiH, polufinala Kupa UEFA nestao je simbol naselja, jedan od simbola grada, opjevani stadion za kojeg jednom jedan reče da je autentičan samo zato jer ima četiri tribine koja svaka "svoju politiku vodi". Danas je on ljepši nego ikada, no od 1996. do prošle godine kada je prvi put u historiji napravljena Istočna tribina, prošla je 21 godina. Zar je moralo toliko? Ovaj grad i ovaj klub zaslužuju da Grbavica blista i da bude ljepša iz dana u dan. Iz poštovanja prema onome što smo preživjeli, iz prkosa i inata.