"Supruga i sin su otišli spavati, ja sam se srušio na balkonu, zapalio cigaru i plakao kao dijete" · Intervju

Stanić je svoj posljednji angažman imao u dresu Igmana iz Konjica za koji je nastupao prošle sezone i pomogao je ovom klubu da izbori opstanak u Prvoj ligi FBiH. Ljetos je napustio Igman i bilo je špekulacija da će se ponovo vratiti u Željezničar, ali na kraju do toga nije došlo.

Nakon svega odlučio je da je vrijeme da se u svom životu posveti nekim drugim stvarima, a na početku razgovora otkrio nam je da ima nekoliko planova i ideja za budućnost, ali nije htio previše da ulazi u detalje.

Za početak razgovora pitali smo Stanića da li je i definitivno odlučio da završi svoju igračku karijeru?

"Pa 99% je završena karijera. Već tokom ove zadnje epizode kada sam bio u Igmanu sam razmišljao o tome. Bilo mi je jako lijepo dole i ne mogu se žaliti, jedno super iskustvo. Drago mi je da su ti momci zajedno s trenerom i upravom došli na taj nivo da se bore za ulazak u Premijer ligu i volio bih da to ostvare. Ja sam već u tom periodu dok sam bio dole razmišljao šta dalje, pa sam zajedno sa svojom porodicom došao do toga da bih trebao okrenuti novi list u životu. Imam 2-3 super ideje koje će krenuti u realizaciju u narednom periodu i radujem se tom novom izazovu", rekao je Stanić i nastavio.

"Planovi za budućnost? Pa što se tiče porodice tu sam jako zadovoljan, imam dijete i sretan brak, te ostvarene sve te neke stvari koji čovjek u mojim godinama treba da ima. Sada trenutno imam viška slobodnog vremena pa sam imao prilike da razmišljam šta dalje i naziru se neke stvari. Već sam nešto počeo, ali to ću držati sada još za sebe. Mislim da bih u narednih godinu dana mogao krenuti tim nekim novim putem što sam zamislio i ne vidim neke velike prepreke za to".

Ljetos se spominjalo da bi se mogao ponovo vratiti u Željezničar gdje si proveo skoro cijelu karijeru. Da li je bilo nekih razgovora oko povratka na Grbavicu?

"Malo ranije sam ljetos završio sezonu s Igmanom i priključio sam se Želji samo da treniram radi forme. Nisam u tom trenutku pričao s nekim iz Uprave o tome da li ću se vratiti. Međutim, pred početak sezone kada se već nije znalo koji će igrači biti ni ko će biti trener obavio sam par razgovora s ljudima u klubu. Kada je došao novi trener dobio sam povratnu informaciju da novi trener Tomislav Ivković razmišlja o nekim drugim igračima za koje on garantuje da će mu donijeti rezultat i tada sam dobio informaciju da on ne želi da se ja vratim. Bio sam raspoložen za povratak, ali nakon toga sam prestao razmišljati dalje i počeo da tražim nešto drugo jer želim da živim tu u Sarajevu zajedno s porodicom. Imao sam nekih stvari da idem negdje drugo van grada, ali mi to nije bilo privlačno i zato sam odlučio da neću dalje da tražim klub bilo gdje drugo", govori Stanić.

Ako u januaru dođe ponuda iz Željezničara da li bi razmišljao da se vratiš ili si stavio tačku na to?

"Pa ne znam, ne znam. Naravno da bih razmišljao o tome, čovjek nikada ne može reći ne, ali trenutno sada kako se stvari odvijaju u mom životu i planovi koje ja imam nisu baš usko vezani za nastavak ozbiljne fudbalske karijere, a da bi igrao u Želji moraš biti izuzetno posvećen tome i ne znam sada da li bih ja s ovim svime što želim da radim u narednom periodu imao vremena da budem toliko posvećen Želji kao što bih bio inače".

Stanić je u dosadašnjem dijelu sezone propustio samo jednu domaću utakmicu Željezničara na Grbavici i često se druži s nekadašnjim saigračima. Svjestan je da situacija u klubu nije idealna.

"Vjerni sam navijač Želje i idem svaku utakmicu, propustio sam samo jednu ove polusezone jer tada nisam bio u Sarajevu. Poznajem većinu igrača i s dosta njih sam igrao. Većina ih živi blizu mene i imamo priliku da se družimo i upoznat sam sa situacijom kakva je među njima. Što se tiče kluba jasno je i svi znamo da je situacija loša. Možemo svi kuditi, ali sada treba čestitati ovoj Upravi koja je napokon napravila nešto pozitivno i doveli su novog generalnog sponzora i taj ugovor je realno gledajući najveći nakon rata. Sada je problem što je Željo u dugovima i koliko će taj novac uspjeti da im pomogne to ne znam, ali mislim da treba podržati ove igrače jer uslovi u kojima oni igraju su užasni. Zato idem na utakmice, pričam s ljudima i navijačima i mislim da ono što mi trenutno gledamo u Želji je odraz kluba i mislim da igrači treniraju, rade i igraju utakmice super s obzirom kako ih prati situacija u klubu".

Navijači dosta zamjeraju igračima koji tuže klub i traže novac koji im se duguje iako su ga oni zaradili pošteno. Kako im objasniti da oni ne traže ništa što im ne pripada već samo ono što su zaradili svojim ugovorima s klubom.

"Svaki igrač kada dolazi u Želju očekuje da dolazi u veliki klub i treba tako da očekuje, samo je problem u tome što se nekim igračima potrefi tako da dođu u klub koji ili trenutno staje na noge ili kreće nekom silaznom putanjom. Realno oni potpišu ugovore koji su na papiru ono što žele i zadovoljni su s tim i kada se neke stvari ne ispoštuju dolazi do nervoze i nepovjerenja između dvije strane. Imao sam malo takvog iskustva u karijeri i ako sam imao u Želji nekih dugovanja mi bismo se lako dogovorili i to bi bilo isplaćeno kroz neki period. Nisam nikada bio u nekoj prilici da moram tužiti klub, ali razumijem ljude koji to rade, pogotovo ljude koji su sa strane jer to im je posao. Ono što bih rekao je da je Željo realno napravio u ovoj situaciji ogromna dugovanja prema nekim bivšim igračima i to se nakupilo toliko toga da jednostavno momcima ne možeš ni obećati da će im biti isplaćeno u nekom određenom periodu. Normalno je dajudi tuže i traže svoj novac je normalno i dešava se u svakom poslu. Evo rudari nisu dobili što su tražili i izašli su na proteste, ko god je u takvoj situaciji izlazi na proteste, ali idemo malo stati na stranu ovih igrača. Oni nisu dobili po šest-sedam mjeseci platu, a ja nisam vidio nijedan štrajk. Oni igraju i svaki trening su tu. Treba malo stati i na njihovu stranu, samo traže ono što im je obećano kada su potpisivali ugovore i ne vidim ništa loše u tome", jasan je Stanić.

Za Stanića se uvijek veže priča kako je počeo prvo trenirati u Sarajevu, a kasnije je zaigrao u dresu Željezničara i na Grbavici je ostavio zaista dubok trag, te je bio i kapiten Plavih. Od toga je prošlo dugo, ali ima li i danas provokacija zbog toga što si "promijenio" dres?

"Naravno da ima. Družim se s tim likovima koji su trenirali sa mnom u Sarajevu. Neki od njih su postali navijači Sarajeva oni najvatreniji. Dok su prije bili derbiji stalno smo sjedili prije utakmice, kladili se i tako te gluposti naše. Jesam trenirao sam u Sarajevu. To mi je bilo najbliže lokacijski od kuće. Generalno smo mi svi u mahali počeli svi kao idemo u sarajevsku Iskru da treniramo, moji neki drugovi su i počeli, a kada sam ja htio ta Iskra je počela da se raspada što se tiče omladinskog pogona. Onda su oni prešli u Sarajevo i tako sam i ja počeo s njima da treniram. Bilo mi je jako lijepo i izuzetno sam zahvalan trenerima koji su radili sa mnom jer sam puno naučio od njih. Ne bih kao mlad igrač došao u prvi tim i bio konkurentan uopšte za mjesto u timu da nisam imao fudbalski odgoj kako treba. Mislim da ovim mlađim generacijama možeš da vidiš te 'falinke' i neke stvari osnovne ne da ne znaju već nije dovoljno rađeno s njima. Ja sam imao sreću da sam imao 2-3 trenera koji se ozbiljno bave tim poslom i to se pokazalo i kasnije kroz karijeru. Davali su značaj tim nekim sitnim detaljima koji te kasnije pretvore u igrača koji može biti konkurentan kada dođe u prvi tim. Mi imamo nesreću i sada što mladi igrači nemaju tu prelaznu ligu što vani imaju klubovi. Ti kada dođeš sa 16-17 godina u prvi tim dok se nametneš izgubiš polusezonu, a neko i sezonu . Izgubiš godinu dana jer ne igraš, a u tim godinama je to krucijalno. Meni je sreća bila što sam napravio super potez da odem u klub gdje ću igrati u prvom timu".

Da li si možda nekad imao problema s navijačima Sarajeva što si iz tog kluba otišao u redove najvećeg rivala?

"Nisam. Odrastao sam na Bjelavama i to je mahala u kojoj je 50-50 navijača Želje i Sarajeva. Sa svima sam se družio, kao djeca samo zajedno igrali fudbal i nisam nikakvih problema imao. Ono bilo je nekih dobacivanja po gradu kada prođeš, ali kod nas dobacuju Dini Merlinu, a ne meni koji sam nebitan. Što se tiče nekih ozbiljnih incidenata zaista ih nisam imao", govori bivši fudbaler Željezničara.

U Premijer ligi Stanić je debitovao u dresu Slavije i pitali smo ga kako pamti epizodu koju je proveo u klubu iz Istočnog Sarajeva.

"Pamtim tu epizodu da sam kroz Slaviju upoznao šta znači igrati Premijer ligu. To je tad bila liga koja je bila izuzetno teška za igrati u gostima. Sjećam se dobro gostovanja sa Slavijom u Banjaluci kada smo Borac pobijedili sa 2:1. Znam da je bilo slavlje kao da smo titulu osvojili i nije mi bilo jasno zašto je tako jer nisam shvatao tada šta znači pobijediti u gostima. Putovali smo osam sati do Sarajeva, stani ovdje, stani ondje, ručaj s onima, slavi s ovima... Išli smo iz Banjaluke kao da idemo iz Beča. Dočekali nas ljudi u Lukavici kao da smo osvojili Evropsko prvenstvo. Tek sam tada shvatio šta znače tri boda u Premijer ligi u gostima. To su bile sezone kada uzmeš devet bodova na strani i glavni si konkurent za titulu. To mi je nekako najupečatljivija anegdota iz Slavije. Što se tiče Slavije kao kluba mogu reći da je to tada u tom trenutku bio klub koji je bio organizovan kao sada možda najbolji klubovi u BiH. Sada neko u tom kontekstu spominje Zrinjski, a ja vam tvrdim da je Slavija tada bila isto tako dobro organizovana. Sve smo imali, finansije su bile odlične i redovne, tu su bile i premije, odlični uslovi za igrače što se tiče opreme".

"Odnos u timu je bio super jer je bilo dosta mladih igrača, ali i dosta baš starijih igrača. Imali smo 4-5 igrača koji su igrali standarno, a imali su po 35-36 godina. Tu su bili Bjelica, Stanković, Jamina, Spalević, Đorđević... To su bili stariji igrači koji nisu bili egoisti jer su oni već napravili karijere i tu su došli da završe karijere. Nisu tražili slavu samo za sebe nego su to dijelili s nama mlađim igračima i bilo je baš čast igrati s takvim igračima. Da ne kažem da su tada među mlađim igračima bili Regoje, Muminović, Kokot... Bila je super ekipa i nije čudo što smo se te godine borili za titulu".

Nakon Slavije je bio na prozivci u Sarajevu, a na kraju potpisao za Željezničar

"Bio sam samo šest mjeseci jer sam na ljeto imao 2-3 super ponude, imao sam ponudu za vani, ali sam razgovarao s roditeljima koji su mi rekli da je možda rano da idem sam vani i da je najbolje još koju godinu tu. Stari mi je bio usko vezan za sport i znao je kako bi tu trebalo da se ide korak po korak i rekao mi je da je puno bolje da napravim ime u našoj ligi i da onda idem vani. Poslušao sam ga, prvo je bila ponuda Sarajeva gdje sam se čak pojavio na prozivci i trenirao par dana, odigrao prijateljski meč, ali onda me kontaktirao Željo i ponudio nešto što je realno bilo puno bolje i tada sam došao u Želju i nisam se pokajao. Malo sam se razočarao jer je tada situacija bila u klubu takva da je blokiran račun i do tada nisam nikad čuo da nekom kasni plata ili nešto. Bio sam mlad i naivan za takve stvari, nije mi bilo jasno da nekom kasni 4-5 plata. Nismo imali opreme i svi smo trenirali u različitoj opremi. Prvi dojam nakon četiri-pet treninga u Želji bio mi je - Slavija je Real Madrid za ovo. Znao sam da je Željo veliki klub, ali tek kada su počele utakmice vidio sam gdje sam došao i koliko je klub zaista ogroman".

Igranje u Slaviji i upoznavanje Premijer lige mu je itekako pomoglo kada je došao u Želju i dosta brže se uklopio u tim za razliku od mladih igrača koji su priključeni prvom timu iz juniorskog pogona.

"To igranje u Slaviji mi je puno pomoglo jer sam odmah vidio razliku između mene i nekih mlađih igrača mojih godina koji su bili tada priključeni prvom timu. Vidjelo se odmah na samopouzdanju i nekim stvarima u igri da sam ja za šest mjeseci igranja standardnog u prvom timu puno više napredovao nego njih par koji nisu igrali. Kasnije su pokazali da su oni kvalitet i tu govorim za Svraku, Rovčanina, Redžepija... U tom trenutku si vidio da njima fali tih nekih stvari. Sreća je bila što je kasnije došao Amar Osim koji je vjerovao u mlade i da im treba dati šansu i neki su im to vratili debelo".

Koji igrač je na tebe ostavio poseban utisak kada si došao u Željezničar i već se ustalio u prvi tim?

"Ne mogu reći da mi je bio velika pomoć i da smo mi nešto pretjerano pričali, da me pretjerano savjetovao, ali je bio otvoren prema meni. Mislim da je najbolji igrač tehnički, malo ćete se iznenaditi kada kažem, to je Edis Mulalić. Ne mislim tehnički na driblinge i slično. Nego kada radiš osnove stvari kao što su pas, primanje lopte, neke finese koje su sada počeli dovoditi kod nas iz Evrope. On je u Njemačkoj vidio kakve metode imaju i zbog toga je promijenio neke svoje navike. Ja kada sam došao u Želju on se malo prije toga oporavio od teške povrede i znam da je to bio jedini igrač koji je dolazio sat ranije na trening i zagrijavao se sam u svlačionici. Najveći profesionalac kojeg sam ja vidio. Mi smo nekako svi tu bili mladi i ludi, zezali se, ali si želio pokupiti neke stvari od njega. Kasnije sam kroz karijeru vidio koliko je to bitno i sam sam počeo da to radim. Oduševila me ta njegova lakoća vladanja loptom. S Edisom Mulalićem sam igrao dvije godine i nikada ga nisam vidio da je loše primio loptu ili dodao loše loptu. Ne znam čovjeka koji voli više Želju od njega i da je toliko zaljubljen u klub. Možda Nedo Turković, njih dvojica mogu u isti koš. Svi mi volimo Želju, ali takvu zaluđenost klubom nisam vidio do njih dvojice".

Što se tiče najboljeg igrača s kojim je igrao Stanić je na to pitanje kao iz topa ispalio - Alen Mešanović.

"Najbolji igrač s kojim sam igrao, igrač na kojeg si mogao da se osloniš da će 100% nešto uraditi i 'izmisliti' s loptom, što je Amar Osim davno rekao 'baciš mu kockastu loptu on ti vrati okruglu', to je Alen Mešanović. Razne priče o njegovom životu pričaju, ne vjerujem ništa u to. Žao mi je što nije napravio ni blizu karijeru kakvu je mogao. On kad se naljuti na treningu uzme loptu sviju nas predribla i zabije gol. To nisam nikad vidio. Sad što priča Henry kako je Messi radio to na treningu radio je i Mešanović. Igrao sam s 200 vrhunskih igrača u karijeri, ali ovaj čovjek je bio nemoguć. Sjećam se jedne situacije da ga je Amar htio otjerati ili ga je otjerao s treninga u Međugorju na pripremama, igrala je prva protiv druge ekipe i on se vrati kod golmana uzme loptu sve nas predribla i zabije gol. To na velikom fudbalu nećeš nikada vidjeti, nije to da si ga pustio nego mu ne možeš uzeti loptu. S 36 godina je bio nemoguć, to je nevjerovatno", rekao je Stanić.

Vidiš li sada nekog od ovih mlađih igrača u Premijer ligi da se ističu?

"Bio sam u Zrinjskom gdje sam zbog nekih okolnosti trenirao jedan period s juniorima. Dođem u juniore, to je generacija gdje su trenirali Savić, Bašić i Čoko... Vidi se razlika između mene i njih, ali vidiš da imaju 'vic'. Tu veliku ulogu igra trener koji ga dovede do prvog tima. Gagro je tada bio s njima, a sada je pomoćnik Jakiroviću i on ih je sigurno preporučio njemu jer je znao i vidio na njima koliko mogu. Jakirović je pokazao da je ozbiljan trener, pokupio je te igrače i dvije osnovne pozicije u veznom redu igraju momci koji imaju po 20 godina. Oni su ubjedljivo prvi. To su igrači koji su dobro školovani i kvalitet su dovoljan da ispoštuju trenerove zamisli. Čim su dokazali u Zrinjskom da se mogu prilagoditi zahtjevima trenera baci ga u bilo koju ekipu na svijetu on će se prilagoditi. Vjerujem da oni mogu napraviti nešto i mislim da u takvim igračima možemo tražiti budućnost naše reprezentacije".

Zrinjski ima sistem što je upravo ono što fali Željezničaru

"U Zrinjskom imaju sistem i sve te uvježbane akcije. Eto Bašić i Savić iz utakmice u utakmicu možeš vidjeti da ponavljaju neke stvari u igri i kada to radiš svaki meč postaješ sve bolji. Kod nas u Želji nije tako. Šta mi možemo reći da Željo igra? Dvije zaredom utakmice nismo igrali istu igru, koga god da staviš. Eto Zrinjski promijeni pet igrača u ekipi oni opet isto igraju. Prave te neke iste stvari u igri bez obzira ko igra, imaju uigran tim i trener radi na tome, posvećen je tome. Prepoznali su u klubu da ima taj neki sistem i zadržali su ga iako nisu otišli u Evropu . Kod nas u Želji da je bio čovjek sa ne znam kakvim sistemom ne bi ga zadržali da nismo izborili Evropu i to je razlika. Mi kao prepoznajemo ovog trenera kod nas Ivkovića i konstantno je tu, vodi Želju, mi napravimo neki 'bam', ali zato jer imamo publiku koja daje veću snagu svakom igraču, imaš neke igrače koji individualno mogu potezom riješiti meč i onda pobijedimo poneki meč. Ali, mi nemamo sistem u igri. Odigramo jedan dobar meč, pa drugi katastrofa i sve tako. Nisi vidio 4-5 akcija zaredom da liče jedna na drugu. Znam kako je igrati u ekipi po svom nahođenju kada imaš trenera da ti biraš gdje ćeš dodati loptu, a znam kako igrati u ekipi gdje imaš par šablona i na osnovu protivnika i po nahođenju trenera igraš i tu vidiš rezultat".

"Mi nemamo u Želji nikakav sistem igre koji je konstantan i koji vidiš na svakom meču da je neki uigran šablon. Onda moraš imat jednog Zebu ili Štilića. Dobro imamo Bekrića i desi nam se da nam taj čovjek donese 6-7 bodova ove polusezone po svom nahođenju jer je kvalitet da može po svom nahođenju to uraditi. Ali, može 6-7 bodova ne može nam sam Bekrić donijeti 40 bodova i to je razlika. U Zrinjskom imaš Bilbiju koji je vrhunski igrač i moj prijatelj. Ali je sistem igre napravljen na Bilbiju i sve grade oko njega. Prilagođen je sistem igre napadaču kojeg imaju. Mi smo tako svi bili prilagođeni Zebi i Adiloviću, ali zašto da ne budemo jer je to donosilo rezultat. Nama je bila zezancija unutar svlačionice i zezancija za Adilovića da ne zna ništa, da je drvo, pogodimo ga odbije se od njega u gol... Ali, ona se 22 puta odbila u gol od njega i ne možeš reći da to nije kvalitet. Adilović je zabio neke krucijalne golove i donio nam titulu protiv Slavije. Zabio gol ne bi ga sad Lewandowski zabio glavom onako. Nekad smo znali igrati mečeve da napamet centriram lopte da ne moram ni pogledati i navijačima nije jasno zašto to radim, ali ne znaju da smo na treningu pet dana to radili i na kraju prođe jedna lopta od njih sedam i neko zabije gol. Mene zanima sad samo da li to sad u Želji rade. Nikada nisam čuo da su oni nešto uigravali za naredni meč, analizirali protivnika i igrali na osnovu toga".

Stanić je poručio da je vrijeme da bh. klubovi i treneri počnu koristiti metode ostalih evropskih klubova jer je krajnje vrijeme za to. Skoro sve države iz regiona to već odavno rade i u Evropi imaju dosta dobre rezultate, a mi i dalje čekamo tu neki iskorak.

"Krivo mi je što se plasira iz Sjeverne Makedonije ekipa u Evropu i nekih dosta manjih država od kojih mi imamo dosta veći i bolji bazen igrača, ali ne možeš kad nećemo da se prilagodimo onome što Evropa radi. Kod nas je bitno slavu da uzimaju igrači, pa se priča ovaj dao šest golova, onaj lažnjakom bacio onog na leđa i slično. Daj da zabije 4-5 golova i da na zimu proba naći Kazahstan ili nešto da ide van BiH. Evo Velež je najbolji primjer bh. fudbala. Odigraš Evropu vrhunski, ali onda te ne prodaju i ti se razočaraš i onda si u zoni za ispadanje. Ne može me niko ubijediti da se njih 50% igrača nije razočaralo što se nisu prodali nakon odličnih igara u Evropi. Znam to jer sam se ja tako razočarao kad sam u Želji igrao Evropu i nakon toga sam imao ponude i razočaran sam bio što me nisu prodali. Svraka se razočarao, Jamak isto tako, Zeba i Bekrić isto su to prošli. Ne mogu u tom periodu reći da sam osjećao da sam bio razočaran i slabije igrao, ali kada vratim film sada znam da mi je bilo krivo što nisam otišao negdje".

Bivši fudbaler Željezničara priznao je da je imao nekoliko itekako primamljivih ponuda, ali da nikada nije došlo do realizacije iako je on imao namjeru da se okuša van granica BiH.

"Bilo je nekih ponuda. Imam hrvatski pasoš i mogao sam ići bilo gdje. Ja sam nekako razmišljao da prvo idem tu u region u Hrvatsku ili Srbiju jer je tu malo veći kvalitet nego kod nas. Možeš napredovati i da odeš nakon nekoliko sezona dalje, da ubodeš jedan dobar ugovor ti si sve riješio. Jedne godine sam imao Hajduk, pa su bili pregovori, pa veliko obeštećenje i to je propalo. Pa onda je bio i Dinamo došli su čak tu, pa opet bilo skupo i visoko obeštećenje... Bilo je nakon toga nešto za Tursku, birali su između mene i još nekog i tog nekog su kupili, a kasnije je on došao u Premijer ligu i vidio sam koliko sam kvalitetniji od njega. U fudbalu ti je menadžer važna stvar i nažalost ja to tada nisam znao. Mislim ja sam zadovoljan svojom karijerom i sportskim uspjehom koji sam ostvario. Generalno kakvu povredu sam imao kad sam imao 25 godina dobro sam sretan da sam ikako igrao i zato sam zadovoljan. Drago mi je što nisam napustio fudbal tako mlad jer svi znaju koliko ja volim da igram lopte. Kad sam se operisao rekli su mi da su mi šanse 70% da završim karijeru. Jedino je moj fiziotarapeut Amir Čukojević vjerovao u mene i da se mogu vratiti na teren. Čovjek mi je realno rekao da su male šanse za povratak, ali da ćemo probati. On meni šta je napisao na papir da radim sam maksmimalno poštovao, nisam nikad više trenirao od toga nego tačno kako bi mi on napisao i rekao. Moji saigrači svi igraju, bore se za titulu, atmosfera super u svlačionici kada je Odović bio trener, a mene nigdje. Ja u teretani, ruke imam kao Badr Hari od štaka, četiri mjeseca sam bio na štakama i nikada u životu nisam bio nabildaniji".

Čak godinu dana je Stanić bio van terena zbog povrede, te priznaje da mu se nije bilo nimalo lako vratiti na teren, ali da mu je tada itekako pomogao Mirza Varešanović kojem će uvijek biti zahvalan na tome.

"Skoro 12 mjeseci sam se oporavljao. Zamisli od 25. do 26. godine se oporavljaš i izgubiš godinu dana, najbolje godine su to za fudbal. Moja sreća je što je tu tada bio Mirza Varešanović. On je moj komšija gore na Bjelavama, nama je on bio idol u djetinjstvu. Mi igramo lopte, a on prođe u žutom BMW-u kabrioletu, igra u Turskoj i pun ko brod. On je bio lafčina, on i Albin Pelak i njih dvojicu kad vidiš htio si biti kao oni. Htio si da živiš taj život i budeš fudbaler, isto kao što danas svi žele da bude Edin Džeko i treba tako. Mi tada nismo imali tolike TV kanale da gledaš sve moguće lige. Mogao si gledati Seriju A i jedan meč Premiershipa vikendom i Top Gol emisiju. Tebi su idoli bili odeš na Grbavicu gledaš Đelu Muharemovića ili odeš na Koševo gledaš Pelaka, Škoru i Varešanovića. To su neki naši idoli bili jer su to momci koji su odrasli u Sarajevu. Sjećam se na Koševu treniramo i vidimo kako Pelak dođe s motorom skine kacigu ona kosa isto Alain Delon, a ne Albin Pelak (kroz smijeh). Da se vratim na Mirzu. Hvala mu što me doveo u Olimpik, njemu i Nijazu Graciću. Doveli su me kao poluinvalida, nemamo šta da se lažemo tako je bilo. Ja sam klocao kad sam trčao, znaju igrači koji su bili tada u Olimpiku i svi će vam to reći isto. Krenem trčati šepam isto Garinča. Mirza se zezao i pitao me da li su mi skratili nogu na operaciji. Skoro dva mjeseca sam samo trenirao, nisam uopšte igrao. Onda kad sam počeo igrati mi se otvori odigram nekoliko odličnih utakmica. Završila polusezona odigrao sam devet utakmica, zabio jedan gol i imao pet asistencija", priča Stanić.

Nakon odlične polusezone u Olimpiku došla je pauza u ligi i jedan težak period u njegovom životu jer mu je preminuo otac, a svega nekoliko dana kasnije se vratio u Željezničar. Sada je odlučio da objasni šta se dešavalo u tom periodu.

"Krene pauza meni otac umre. Edis Mulalić je tada preuzeo Želju i odmah me zvao da se vratim. Imali su neku ponudu u ugovoru koja nije bila jasna i tražilo se da izborimo Evropu ili će biti na kraju neke kazne. Iako smo imali taj odličan niz na kraju nismo ispunili cilj i pored toga što smo kao ekipa odlično igrali. Na kraju je kazna bila da nam smanje platu. Ok, nije problem smanjiti platu, ali je problem što sam ja došao iz Olimpika i smanjio platu za 1.000 KM da bi došao u Želju. To ne bih nikada uradio da mi nije stari umro deset dana prije toga i primorali su me da brzo donesem odluku i pristao sam. Čak sam odustao od dijela ugovora s Olimpikom da Željo plati obeštećenje da me dovedu. Izašao sam u susret maksimalno i nakon tri mjeseca mi dolaziš i tražiš da smanjim platu. To sam odbio tada jer to nije bio dogovor kada sam se vratio. Došao sam na polusezoni i donio 30 bodova, to nije bilo dovoljno, ali svi znaju kako smo izgubili tada u Zenici i da smo 'satrali' Čelika. Zabio Lendrić gol koji su poništili, čist gol ko sunce za 1:1. Kasnije se desi ta situacija s Vedranom koji je udario tog frajera. Pa onda ide frka, zaustavljam trojicu igrača i smirujem, znao sam šta će se desiti i na terenu sam znao šta ne smijemo uraditi. Spriječio sam četvoricu igrača, ali ne mogu njih 11 zaustaviti. Ne mogu spriječiti malog Dženisa Beganovića koji je bio lud kao struja sa 18 godina. On ide 300 na sat, hoda u tri pravca... Smijat će se on ako bude ovo čitao. Ali, ne mogu ja njega zaustaviti, čovjek ga pogodi stolicom s tribina i da on njemu ne vrati. Možda bih i ja u tom trenutku isto reagovao. Sve se to desi i znaš šta se desi na kraju? Umjesto da klub stane u našu zaštitu oni daju saopštenje da smo mi najgori. Ja nisam ništa loše uradio tada, ali sam i ja dio ekipe. Ti se popljuva i po mom imenu, a nikada nijedan incident u karijeri nisam napravio te vrste jer neću da kaljam obraz".

U Željezničar je ubrzo toga došao Miloš Kostić koji je sve šokirao tada odlukom da će Stanić odraditi nekoliko probnih treninga i utakmica da vidi da li je on kalibar za ovaj klub iako je bio među igračima sa najvećim stažom na Grbavici u toj ekipi.

"Istina je to. Igrao sam ja i probnu utakmicu tada. Nikada neću zaboraviti jednu scenu iako znam da Aco Kosorić nije s tim mislio ništa loše i bila je sve šala, ali ispostavilo se i da je to na kraju bila tužna istina. Tada mi je na parkingu ispred stadiona rekao 'Eee Tanana kakav si ti igrač igraš probu u Želji u kojem imaš 200 utakmica'. Jeste to zezancija između nas, on mi je pravo dobar drug, ali kada sam sjeo u autu kontam da je stvarno u pravu. Ja igram protiv likova koji su otjerali iz Želje sa 16-17 godina i došli na probu sada da vide mogu li ugovor dobiti u Želji, a došli iz kantonalne lige. I još ja po nesreći namjestim 2-3 gola na toj utakmici. Ja sam takav, profesionalac do kraja. Naškodio sam sebi u karijeri što sam takav profesionalac, na terenu sam bio maksimalno profesionalan. Šta god mi je trener rekao i koju god poziciju tražio da igram ja sam pristao na to. Odgojen sam da trener što traži od mene da to uradim jer sam plaćen za to. Spomenut ću ove moje Manijake s Bjelava s kojima sam odrastao gore u mahali. Znam kada je Slavko Petrović bio trener prozivaju me kako ne ideš gore ne možeš da centriraš loptu pred gol. Govorim im da trener od mene traži da njihovog najopasnijeg igrača 'ugasim' tu utakmicu i ja to uradim u većini slučajeva. Takve zadatke imao sam skoro svaku utakmicu, ali nisam u napadu ništa mogao da uradim i onda njima to objašnjavam. Sezonu prije imam devet asistencija, a tu ništa, učinak nula u napadu. Ali imali smo rezultat, ja bih se možda žalio da smo mi bili negdje daleko od vrha".

Stanić je na kraju 2017. godine napustio Željezničar na iznenađenje svih jer tada nije produžio ugovor s klubom. Otkrio nam je da je tada sve bilo ranije dogovoreno, ali da je nekoliko dana prije isteka saradnje dobio totalno drugačiju ponudu od tadašnjeg predsjednika Senada Misimovića. To je odbio i prešao je u Zrinjski što su mu navijači Želje tada itekako zamjerili, a čak su ga optužili da je slavio pobjedu Zrinjskog protiv Željezničara.

Nekoliko dana prije odlaska iz Željezničara odigrao je 250. utakmicu u dresu sarajevskog kluba zbog čega je dobio simbolični poklon od kluba, a navijači su mu skandirali na odličan način jer tada niko nije očekivao njegov odlazak.

"Znam to kako mi zamjeraju za Zrinjski i to neko radovanje. Pa, normalno da ću se radovati jer je čovjek izašao javno i popišao me, predsjednik tadašnji Misimović. Popišao me frajer pred svima. Hvala navijačima tada na transparentu i skandiranju, hvala im do neba i sve je to divno i krasno, meni odlična uspomena. Ali, ne znaju igrači šta se dešava ispod stola. Ne znaju da igram utakmicu, a za tri dana mi ističe ugovor. Dva mjeseca prije toga sam se dogovorio s čovjekom za ugovor, pa me izradiš i ponudiš mi nešto što nije ni blizu onoga što smo dogovarali. Izađeš javno i naštimaš na 1921 televiziji koju prati 70.000 u dijaspori i javno me popišaš i kažeš mi smo njemu davali ugovor, a on nije htio. Sram neka ga bude", govori Stanić i osvrće se na zvižduke koje je dobio kada se vratio na Grbavicu.

"Nije mi to teško palo meni kao meni jer sam ja to očekivao. Ali mi je teško palo u jednom trenutku utakmice kada je bio neki prekid igrali smo sa Zvijezdom 09 sjećam se dobro. Okrenuo sam se, ima jedna grupa na zapadu to su ovi moji policajci imamo zajedničku viber grupu, kada je prekid neki oni to tako dobacuju, a ja se okrenem i nasmijem. Ovi neki psuju meni, skandiraju svašta, oni mi dobacuju, ali znam da se šale i smiješno mi je bilo. Okrenem se malo i vidim suprugu Almu koja plače i nije ti svejedno. Ona mi je bila cura tada, prošla je sa mnom i kad sam bio najbolji i kad sam bio povrijeđen i nije me niko zvao tada. Sve je prošla sa mnom. I kad sam bio suspendovan u Želji malo raje zna da mi nisu davali platu tada. Mene su ucjenjivali, a tada sam uložio neke pare u stan i nisam bio tada baš nešto pri parama. Znaš kako je, imaš 26 godina, a tražiš od mame 500 KM da platiš režije, a zaradio sam para u karijeri... I oni znaju to i šta mi se desilo kada mi je stari umro i šta se moralo platiti nakon toga. Nije to platio neki rođak nego ja i znali su sve to. Ja sam njima slijepo vjerujući iznio svoje kućne probleme i oni su to iskoristili. I opet pređem preko toga, vratim se i dođem u situaciju da napravimo nešto budem odličan tu polusezonu. Alma mi kući govori zovi ih idi potpiši taj ugovor, govorim joj što ću zvati rekao mi čovjek sve dogovorili se. I onda dođe čovjek i za*ebe te. Taj ugovor je ispodprosječan ugovor za igrača u Premijer ligi. Znali su oni tada da ja imam dvije ponude, imao sam Poljsku i Zrinjski. Ja sam iskren i rekao sam im da imam te ponude. Nisam tražio da se ravnaju s njima jer sam znao da to ne mogu uraditi nego kažem dajte mi ono što sam tražio, a ovo neću uzeti bez obzira kakve su ponude i koliko su veće nego što ja tražim od Želje. Ja trebam dijete dobiti za mjesec dana i prelomio sam da mi neće to opet uraditi. Imao sam odgovornost prema porodici. Na kraju odem u Zrinjski".

S Misimovićem i pojedinim članovima Uprave Željezničara je imao zanimljiv "susret" u Mostaru dok je igrao već za Zrinjski, a tada su upravo im Plavi došli u goste.

"Ne znaju mnogi da prije te utakmice u Mostaru ja na stadionu stojim ispod onog drveta koji je grom nedavno razbio i ide uprava Želje njih šestorica i samo se Amar Bajramović pozdravi sa mnom. Misimović prođe pored mene, pozdravi sve ljude pored mene samo mene ignoriše i pravi se kao da nisam tu. I kažu radovao se, pa nisam se radovao što sam Želju pobijedio već što sam njih pobijedio, te ljude što su bili tu. Radovao sam se životom, a tvrdim da su najbolja uprava koje je klub imao nakon rata. Prema meni su bili užasni, ali za klub su bili tada najbolji i radili su fantastične stvari. Žao mi je što takav čovjek nije ostao klubu. Ali, on čovjek kao čovjek je ispao loš prema meni. Nije bio u stanju da mi se javi na telefon i kaže mi da ne mogu dati ono što tražim. Da smo sjeli na kafu i da mi je rekao tako možda bi nešto drugo i skontali tada. Samo sjedi sa mnom, onda mi pošalješ Duvnjaka koji kaže predsjedniku umrla punica i nije mogao doći. Ja govorim ok, meni umro stari vi mi sutradan poslali poruku da odgovorim u roku od 24 sata hoću li potpisat ugovor", otkrio je Stanić.

U razgovoru je često spomenuo svoju suprugu Almu s kojom ima sina Alena, te ne krije da mu je ona nevjerovatna podrška već godinama i da je sretan što je imao priliku da upozna svoju srodnu dušu.

"Ona mi je najveća podrška. Ja sam kao mlad važio kao party boy, svuda me bilo po gradu. Sve gazde kafana su me znale, nisam bio boem i ubijao se alkoholom, ali sam volio da izlazim. Znala me raja. Sve to te ponese, ali onda sam ja netom prije nego što ću Almu upoznati odlučio da ću se posvetiti karijeri i pokušati nešto da napravim. I smirio sam se tada. Kada smo se krenuli zabavljati počeo sam s njom da izlazim vikendom jer mi je bilo žao da ona ne izlazi zbog mene. Tako smo 7-8 mjeseci izlazili i rekao sam da ne mogu više i da se moram posvetiti karijeri. Kad tako cura dođe i stane uz tebe vidiš sve. Znala je noć prije utakmica tjerat me ranije da spavam da budem odmoran i spreman što bolje. Igrao sam tada fantastično jer sam živio fudbal 24/7 tih skoro dvije godine prije povrede. Ona mi je puno pomogla. Lijepo je u životu upoznati nekog kome možeš vjerovati".

Haris Handžić pokazao u najtežem trenutku da je veliki prijatelj

I pored svega toga što je Stanić prošao u karijeri otkrio je da je u karijeri imao dva izuzetno teška trenutka. Jedan je kada je čuo šta Misimović javno priča o njemu, a drugi je bio poraz u gradskom derbiju od Sarajeva kada je bordo klub slavio na Grbavici sa 3:0 u aprilu 2019. godine.

"Najteži trenutak mi je bio kad sam sjedio sam kući i slušao izjavu Senada Misimovića šta čovjek priča za mene. Živio sam na Bjelavama tu pored 'Otrova', izađem ispred kuće i prošetam do trgovine jer mi je Alma poslala poruku da joj kupim nešto za kuće i to mi je bilo tu blizu. Tu me je frajer, onaj tipični Sarajlija nabildani s bradom, počeo prozivat. Ne da me je nalijepio nego mi je počeo nešto vaziti i znam da sam prvi put odgovorio u životu tada nekome i rekao mu 'Ne se*i majke ti, šta mi ti pričaš' i samo izašao bez da sam išta kupio. Vratio sam se kući i kontam u sebi da li je moguće da postoje takvi ljudi. To mi je tako teško palo da dvije noći nisam spavao", iskreno govori Stanić i nastavlja.

"U životu nikada nisam plakao i trudio sam se da budem dostojanstven i da pokušavam sakriti emocije, to sam uspio i na sahrani svog oca jer nisam plakao pred drugima jer me on tako odgajao. Znam da sam se srušio kući na balkonu, uzeo cigaru da zapalim koliko sam se iznerivrao kada smo izgubili 3:0 od Sarajeva. Igrao sam 17-18 derbija i nikada nisam bio ni blizu da izgubim 3:0 šta više imam dobro pozitivan skor protiv Sarajeva. Znam da sam došao i pregledao cijeli meč ponovo kući, Alma i mali su otišli da spavaju, a ja na balkonu do jedno četiri ujutro sam plakao kao malo dijete. Nikad u životu mi teže nije bilo. Toliki stid sam doživio iako nisam bio nešto kriv niti sam nešto pogrešno uradio, ali mi je tako teško palo. Pet dana se nisam pomjerio iz kuće. Taj derbi me psihički uništio jer nisam mogao da vjerujem".

"Meni je Hare Handžić drug cijeli život. Mi smo zajedno u Sarajevu trenirali, blizu živimo... Sjećam se sudija svira kraj, a Hare prilazi i izvinjava jer zna koliko mene to boli. On me zagrli i ode tek tada da slavi. Ja znam koliko on voli Sarajevo i živi za taj klub, navijač s dna kace što bi se reklo, i vidi koliko je mene to tada pogodilo i odgodio je slavlje kratko da bi mi prišao. Zato se ja nisam radovao odmah kada smo mi njih 5:2 dobili. Prvo sam njemu otišao da vidim da li je ok i onda se išao radovati. Tada smo i mi njih realno ponizili. Ali taj derbi 3:0, to je katastrofa bila. Realno Sarajevo je u tom trenutku bilo dosta bolje, ali to je utakmica koja mi je bila najteža. Mnogi pričaju za Krupu i tu utakmicu za titulu, ali ne ovo je bila meni najteža utakmica u karijeri. Ništa me u karijeri nije pogodilo kao taj poraz", zaključio je Stanić na kraju razgovora.

Stanić je u svojoj karijeri odigrao čak 273 utakmice u dresu Željezničara i s ovim klubom je tri puta osvojio Premijer ligu BiH, te ima i tri trofeja Kupa Bosne i Hercegovine. Također, i s ekipom Zrinjskog je uspio da osvoji jednu titulu prvaka naše zemlje.