Kako smo u Kelnu dobili bitku, a sami od sebe izgubili rat · Nepopularno mišljenje

“Pobijediće onaj koji zna kada da se bori, a kada da se ne bori.”, zapisao je davno Sun Tzu, kineski general i mislioc.

Ono što su Kinezi znali prije 2500 godina, Slovenci i Francuzi šutke primijenili ove sedmice u Kelnu, nama još uvijek ostaje da naučimo, jer se mi još uvijek ponosimo činjenicom da nikada, ali baš nikada ne kalkulišemo i uvijek idemo punim, licem na kopačku, pa čak i na zagrijavanju ili van terena na putu prema granapu.

Ovu jednostavnu, drevnu filozofiju primjenjuju sve najbolje ekipe svijeta, jer svakome ko želi doći do krajnjeg cilja i podići trofej, jasno je da kroz devet utakmica u 18 dana nijedna ekipa ne može igrati u jednakim maksimalnim intenzitetom i da do pada jednostavno mora doći. Razlika između pobjednika i gubitnika je u tome što će pobjednik odabrati utakmicu u kojoj će doći do pada, a gubitnik dopustiti da do njega dođe u najvažnijem trenutku. To je strategija koje se ne treba sramiti, ona dovede do toga da i jedan Dončić podbaci protiv slabije rangirane reprezentacije kakva je Bosna i Hercegovina, i bude predmetom ismijavanja javnosti u maloj državi na Balkanu, ali ipak svoju ekipu uvede u završnicu.

To je filozofija slavnog selektora francuske rukometne reprezentacije Claudea Oneste koja mu je u 15 godina donijela dva olimpijska zlata, tri titule prvaka svijeta i tri titule prvaka Evrope. Tako je igrala i vjerovatno najbolja fudbalska reprezentacija u istoriji Španije, te 2010. odnijela trofej iz Južne Afrike, a onda i 2012. iz Kijeva. Istu stvar je uradila i rukometna reprezentacija Danske kada je slavila u Srbiji 2012. pobijedivši domaćina protiv kojeg je gubila u grupi gdje su imali, za prolaz dovoljnih, dva poraza i jednu pobjedu. Nije to sramota, to je mudro i daje rezultate. Pa iako je razumljiv inat mladih košarkaša koji žele da se dokažu državnoj administraciji koja im nije pružila apsolutno nikakvu podršku, u našem timu ipak bi trebao biti i neko iskusniji i mudriji ko bi spustio loptu i ukazao na pravi put. Takvoga ovaj put, na žalost, nismo imali.

Mi smo se u Kelnu uvjerili u dvije stvari, naučili smo jednu koju do sada nismo znali i potvrdili jednu koju znamo odavno. Saznali smo da imamo reprezentaciju sastavljenu od vrhunskih pojedinaca, koja igra timski i karakterno i može igrati i pobijediti ama baš svaku reprezentaciju u Evropi. Na žalost, odavno znamo da to ne mogu uraditi u pet uzastopnih utakmica u sedam dana i upravo u olakom prelasku preko te neumoljive istine leži najveći razlog što se već nakon grupne faze vraćamo kući.

Bez želje da se umanji vrijednost velike pobjede nad Slovenijom, Bosna i Hercegovina je svoju šansu za plasman u knock-out fazu izgubila već u euforiji nakon pobjede nad aktuelnim evropskim prvakom u utakmici bez popriličnog rezultatskog značaja. Iako je već nakon druge utakmice bilo jasno da su daleko najveće šanse da će se o plasmanu u drugi krug odlučivati u posljednjem kolu u srazu između BiH i Litvanije, mi ponosno nismo kalkulisali. Svjesni da imamo najuži roster na Eurobasketu, koji je prema riječima selektora Bećiragića još dodatno sužen u teškim utakmicama zbog nedostatka talenta (a na Eurobasketu su sve teške), protiv Slovenije dali smo 110% svojih mogućnosti, a pobjedu proslavili kao da smo podigli trofej prvaka. Najveća pobjeda, najbolja generacija, najsvjetliji trenutak bh. sporta… naj, naj, naj… Utakmica i pobjeda za pamćenje i nešto što će ostati pokoljenjima, susret koji ćemo svi mi spomenuti svaki put u narednih 20 godina kad se budemo vozili kroz Deželu, ali rezultatski u Grupi B na Eurobasketu, u konačnici poprilično beznačajna.

I dok smo glorificirali taj zaista nenadan i veliki uspjeh, propustili smo primijetiti da Slovenci tokom cijelog turnira igraju onoliko koliko im treba. Aktuelni evropski prvak nije se sramio "tankirati" da sebi može priuštiti i jedan poraz u grupnoj fazi i on se upravo protiv BiH desio. I Luka Dončić je na ovo skretao pažnju u svojim izjavama govoreći kako je tempo utakmica neprihvatljiv i da je pitanje trenutka kad će se igrači početi povrijeđivati. I iz toga je jasno da onaj ko planira doći do kraja, na samom početku mora znati kada da se bori, a kada da se bori malo manje. Zato će Luka, iako ga je Atić strpao u džep, sada u Berlin, a moja karta je već checkirana za Sarajevo (iako okvir za tekst pišem pesimistično, dva sata pred početak utakmice sa Litvanijom).

Već u susretu sa Francuskom bilo je jasno da naša reprezentacija uz sav individualni kvalitet nekolicine pojedinaca, te zaista sjajan timski duh i obilje karaktera, jednostavno nema širinu da igra više od tri utakmice u maksimalnom intenzitetu što bi uz pažljive kalkulacije trebalo biti dovoljno, ali nije. Atletski nadmoćnoj Francuskoj koja je i sama u tom susretu izgledala očajno, bilo je sasvim jednostavno da nas pusti da porazimo sami sebe u nedostatku snage, fizičke i mentalne.

Samo dan kasnije, došao je meč sa Litvanijom za koji smo pet dana ranije gotovo pa sigurno znali da će biti odlučujući, a u njega smo ušli potpuno iscrpljeni, sa tri ključna igrača koji su već odigrali po 35 minuta u četiri prve utakmice i nedovoljno širine na klupi da ih zamijenimo.

“Trebaće nam neki dobar diler nadoknadimo utrošenu energiju.”, šalio se Bećiragić, te dodao mudrost Boše Tanjevića: “Čovjek je u stanju umor odgoditi za sutra i nadam se da ćemo upravo to uraditi i dati maksimum protiv Litvanije”. I zaista, to je velika istina, međutim, mi smo svoj umor već odgodili za sutra kada smo maksimum dali protiv Slovenije. Možemo ga odgoditi za sutra, ali koliko puta? Za sutra, pa za sutra, pa za prekosutra, pa za sutra… To već nije realno ni za daleko fizički moćnije ekipe od naše.

Protiv ekipe koju karakteriše brzina i pokretljivost, koja je dan ranije igrala protiv jedne od najslabiji ekipe turnira, prije toga se odmarala i protiv najbrojnijih i najglasnijih navijača cijelog Eurobasketa, mi smo izašli iscrpljeni i završili kao topovsko meso. U prvih 15 minuta susreta, momci su pokazali da Litvanija nije nepobjediva, te da se sasvim solidno možemo nositi sa njima prije nego što iscrpimo svu snagu. A snage smo imali za dobar početak i dobru završnicu treće četvrtine kada su nas svježi igrači druge petorke presingom gotovo vratili u igru.

"Igrači bi me ubili da sam kalkulisao i protiv Francuske odmarao ekipu.", pojasnio je ovu situaciju Bećiragić. "Mi jednostavno nismo takvi ljudi.", dodao je on. Pošteno i moralno, ali i nedovoljno za plasman u elitu evropske košarke.

Ostaje žal, pogotovo jer smo vidjeli da možemo. Imamo sjajnu generaciju koja zaista igra na vrhunskom nivou, kvalitetan stručni štab i u stanju smo uraditi velike stvari. Međutim da bismo bili veliki, moraćemo posegnuti za svim adutima, pa početi kalkulisati kao što kalklulišu mnoge ekipe. Moraćemo naučiti kada da se borimo, a kada da se poštedimo. U narednom ciklusu, upravo taj dodatak mogao bi biti ključ za konačan iskorak kojem svi težimo.