Bjeloruske rane još uvijek peku: Danas nam treba Terzić u najboljem izdanju

Bilo je u to u vrlo povoljnom trenutku za naš rukomet. Otkako smo bili domaćini Svjetskog juniorskog prvenstva 2013. tako je počela tendencija kakvog-takvog napretka. Obistinila su se predviđanja da bi reprezentativnom rukometu to moglo valjati, pa smo nakon dvije godine uspjeli izvojevati i prvo veliko takmičenja seniora, Svjetsko prvenstvo u Kataru.

Bilo je tu nekoliko igrača iz juniorske reprezentacije koju je stjecaj nesretnih okolnosti zaustavio u osmini finala tada protiv Egipta. Dejan Malinović kasnije je bio naš ponajbolji igrač u Dohi, Josip Perić otkrovenje, Muhamed Zulfić džoker s klupe koji je premalo korišten...

Opet je splet višestrukih nesreća i gluposti kumovao da ispadnemo u grupnoj fazi iako smo odigrali egal utakmice i sa Austrijom i sa Makedonijom i s Tunisom. Onda je uslijedilo doigravanje za poziciju od 16. do 24. mjesta gdje nas je Bjelorusija s Rutenkom nalaušila 14 razlike.

Naravno, nije to bio istinski odraz snaga dvije ekipe. Ekipe koja se nije bila umorila i tima kojem nije ni do čega bilo i koji poslovično, baš kao i svaki naš sportski kolektiv, uopće ne želi da igra nešto što je besmisleno, pa dopušta da se sa njim igraju.

Naši igrači bili su iscijeđeni i ne treba im zamjeriti. Znali su da će doći prilika za revanš. I došla je, ali...

Kada smo počinjali kvalifikacije za Euro 2016. igrali smo protiv Bjelorusije. Bilo je to u oktobru 2014. pred SP i trebali smo dobiti u Minsku, ali smo se morali zadovoljiti remijem, bilo je 25:25.

I onda je došao dan koji je odredio postmundijalsku sudbinu naše selekcije. U Zenici u revanšu smo trebali minimalan trijumf i da nastavimo niz, da budemo poput Makedonaca koji su svoje prvo učešće na velikom takmičenju (i oni su također eliminirali Island u baražu ka i mi) debelo nastavili naplaćivati. Od tada učestvuju na svakom velikom takmičenju.

Šta se desilo u Zenici? Kazna jer se prema našem najboljem igraču nije postupalo sukladno njegovm renomeu. Mirsad Terzić ni u Kataru, ni prije, a ni poslije, nije imao nikakvu napadačku minutažu. Postupalo se sa njim kao prema fićfiriću. Kao da je neko deblo, a ne svojevremeni golgeter koji se baš kao takav prodao iz Izviđača u Zagreb.

Bili smo u tom meču deficitarni na poziciji lijevog beka, pa je nakon mizernih 20 minuta gdje niko nije znao čestito naći put do mreže, ni mi ni oni, u zadnjem napadu Terzić bio taj koji je trebao riješiti utakmicu. Kilavili smo, kilavili i onda kada je trebalo opucati, Mirsad nije uspio naći put do mreže i plasmana na Euro.

Ko je kriv? Tarabochia kojem je to bio debi u reprezentaciji? Nije. Toromanović koji je napravio prethodno bunu, pa samovoljno napustio saigrače i selektora? Nije ni on. Krive su okolnosti - činjenica da Terzić u napadu prethodno nije odigrao čestito ni deset minuta u pet godina, a morao je rješavati tu utakmicu.

Fenomenalni igrač Veszprema i jedan od najboljih sportista koje imamo, najavio je na svom instagram profilu utakmicu s Bjelorusima iz čega se može zaključiti koliko su igrači poželjeli igrati u dresu BiH i pored svih nedaća. Danas nam u odsustvu Vladimira Vranješa treba raspoložen Terzić itekako. I u odbrani i u polukontri, napadu.