Javi se sinoć Sreten Rašković, komentator Arena TV i vrsni poznavalac rukometnih prilika u bilo kojem kutku zemaljske kugle, čovjek-enciklopedija pred kojim bi drugi iole poznavaoci trebali biti manji od makovog zrna, da čestita na pobjedi BiH nad Bjelorusijom u Minsku.
Zna Sreten svašta, ali na ovom polju ovdje našem, malkice smo ispred sa upoznatošću, ne zato što tako volimo, nego jer je to usud. Jasno je Raškoviću u kakvom gulagu se "odvija" rukomet u BiH, koliko je sve nenormalno.
U vezi je vjerovatno i sa našim igračima koji riječima opisati ne znaju ogorčenost i potpunu nevjericu koja ih zadesi kada se svaki put trebaju odazvati na reprezentativnu akciju.
Oni se odazovu, istrpe sve što je normalnom čovjeku sportisti nepojmljivo, izbace Švicarsku, potope je u kvalifikacijama,a onda se ispriječi svojevrsni javašluk, čiji god da je, pa nam ne dopusti ni baraž skromni da igramo. Baraž od kojeg smo se umorili.
Kaže Sreten da je to u regionu sve isto, da samo Hrvatska odskače. Eno Srbija remizirala sa Belgijom, Crna Gora pod krajnje nejasnim okolnostima sa Farskim Otocima. Kako li im je to uspjelo poći za rukom...
Jeste možda neiskorišten potencijal kod svih osim kod Hrvata, ali ovo ovdje... Ko je vičan dokumentarnim filmovima i ima dara za iste dobar bi, vrhunski dokumentarac mogao snimiti. Centar za istraživačko novinarstvo požnjeo bi sijaset nagrada da se pozabavi bh. rukometom i šta se predeveralo u zadnjih 20 godina...
I možda se može biti sa svim tim donekle upoznat, ali i najjobrazovanijim i najsistematičnijim psihijatrima teško je objašnjiva "ludost" bh. rukometaša. Pod kojim uslovima se Kraljevi drame probude, zainteresiraju, motivišu da igraju i da se u raspar opremi takmiče. I pobjeđuju još.
Jučer su odigrali tipično našu utakmicu. Nervoza na parketu za nervozu pokraj malih ekrana, ali s jednim izuzetkom: Teško se možemo sjetiti kada nas je to neko mezio 55 minuta, a da smo uspjeli preokrenuti.
Nikola Prce odlučio je meč golom iz sedmerca, najefikasniji je bio Tomislav Nuić (kojeg najviše znamo po nečijoj gluposti, a momak ni luk jeo, ni luk mirisao), no još jednom, po ko zna koji put, impuls Josipa Perića, našeg najpodcjenjenijeg igrača, bio je ključni.
Iako je možda besmisleno pored svih problema i nedaća analizirati igru i premda je rukomet kolektivni sport, barem s Perićem treba biti realan.
Promo
Top Komentari
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora/ica, a ne nužno i stavove portala SportSport.ba te portal ne može i neće odgovarati za sadržaj tih kometara. Komentari koji sadrže vrijeđanja, psovanja i vulgaran riječnik mogu biti uklonjeni bez najave i objašnjenja, ali to ne obavezuje SportSport.ba da obriše sve komentare koji krše pravila. Čitanjem prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim uvjerenjima.
