Mostarka u samom srcu Afrike: Smijte se, niste svjesni koliko ste sretni i koliko toga imate

Monika Milićević djecu u Ruandi uči rukometu

Život piše čudne i različite priče. Neke nisu nažalost, baš najljepše, no neke poput ove o kojoj ćete čitati sada ukoliko budete imali nekoliko minuta strpljenja, zaista su fantastične.

Mostarka u samom srcu Afrike: Smijte se, niste svjesni koliko ste sretni i koliko toga imate

Mlada Mostarka Monika Milićević živi je dokaz da treba slijediti svoje snove, da ne treba odustajati od njih. Ova 23-godišnja rukometašica, točnije trenerica rukometa koja je nastupala za HŽRK Zrinjski do 2019. godine, studentica pete godine fakulteta zdravstvenih studija, trenutno živi svoj san u srcu Afrike. U Ruandi. Zemlju o kojoj smo proteklih godina, otprilike u isto vrijeme kada je u našoj zemlji bjesnio nesretni rat, slušali samo loše stvari i u kojoj se desilo grozno krvoproliće. No nećemo o lošim stvarima. Monika je nažalost morala prestati igrati rukomet zbog jedne od najtežih sportskih ozljeda - rupture prednjih križnih ligamenata u koljenu. Pokušala se vratiti, ali koljeno je reklo - ne. No u rukometu je ostala kao trenerica mlađih dobnih kategorija u HŽRK Zrinjski, no puleni koje danas trenira, posebna su priča za sebe. No najbolje je da tu priču Monika sama ispriča za SportSport.ba.

Reklama - nastavite čitati ispod oglasa

"Što se tiče odlaska u Ruandu, o tom sam razmišljala pune 4 godine" - počinje svoj put do Afrike Monika i nastavlja:
"Nekoliko puta sam bila voljna otići no uvijek se nešto drugo ispriječilo pa sam odgađala. Operacija koljena, pandemija, svašta nešto me sprečavalo u odlasku ali evo ove godine sam napokon uspjela doći. Kada sam u sedmom mjesecu završila sa svim ispitima na zadnjoj godini fakulteta sebi sam rekla da ako sada ne odem, neću nikada. Polako sam krenula s istraživanjem i pričala s dosta volontera koji su bivali već u Africi. Na kraju sam u franjevačkom samostanu dobila broj fra Ivice Perića koji me pozvao u posjet k sebi u Lepenicu. Inače, fra Ivica već 31. godinu živi i radi u Africi a već 19 godina je ravnatelj centra 'Otac Vijeko' u selu Kiwumu u Ruandi. Od njega sam dobila sve potrebne informacije, što i kako izvaditi od papira, cijepiti se protiv žute groznice,a zadnje što mi je rekao da se on u Ruandu vraća 1.09. i ponudio mi je da s njim krenem do tamo. Tu sam konačno prelomila i krenula za Afriku."

Kakva je bila reakcija tvoje obitelji na tu odluku?

"Ja sam njima već dosta puta spominjala i 'provlačila kroz uši' da bih voljela otići u Afriku, volontirati. Iako su jednim dijelom bili pripremljeni na to, opet su se jako šokirali. Izraze njihovih lica kada sam rekla da želim ići nikada neću zaboraviti. Prvo sam rekla svojim sestrama a prva reakcija bila je katastrofalna. Upozoravale su me na sve moguće i nemoguće bolesti koje se dovode u vezu s Afrikom, ebolu, malariju, pa zašto, pa s kim, govorile su da mogu volontirati i od kuće, da ima toliko humanitarnih organizacija preko kojih se mogu uključiti u taj rad. Opet, reakcija mi je bila logična, obzirom da sam ja najmlađa od nas četiri sestre i da su jako slabe na mene" - kaže Monika kroz osmijeh i dodaje:
"Nema načina na koji me nisu pokušali odgovoriti od mog nauma no kada su shvatile da od toga nema ništa i da idem, pomirile su se s tim. Mama i tata su nakon mog petnaestominutnog govora u kojemu sam objasnila da ja to sve jako želim i da to nije hir koji će me proći za tri dana - jednostavno zanijemili. Nakon što su došli sebi, mama mi je rekla da se boji za mene ali da me neće sputavati, dok je tata nastavio šutjeti i šutio je punih mjesec dana, do samog kraja kolovoza kada je uistinu shvatio da idem u Afriku."

Reklama - nastavite čitati ispod oglasa

I u klubu je bila slična reakcija?

"Svakako, tko je god čuo bio je šokiran, pa tako i ljudi u klubu. No nakon početnog šoka od njih sam dobila ogromnu podršku. Rekli su mi da su jako ponosni na mene i moju odluku i od mog odlaska u konstantom smo kontaktu. Javljaju mi se svi, od najmlađih polaznica koje sam trenirala preko ljudi iz uprave i svi su mi oni jedna ogromna potpora."

Do Afrike nije tako lako ni doći?

"Cijeli kolovoz sam rješavala papire i dokumentaciju vezane za diplomski rad tako da odavde iz Ruande mogu online braniti taj rad. Potom sam se cijepila protiv žute groznice a potom sam saznala da kao rukometni trener mogu dobiti dvogodišnju ulaznu vizu za Ruandu. Nakon što sam sve napravila što je potrebno, konačno je došao i taj 1.09. kada sam pošla za Ruandu. Letjela sam iz Sarajeva do Istanbula a otamo za Kigali. U Ruandu se može doći tek s prethodnom rezervacijom boravka a odmah po izlasku iz aviona odmah vas testiraju na koronu, nebitno jesi li je prebolio ili ne, jesi li cijepljen ili ne - iznimke nema, svi se testiraju. Prvu noć po dolasku od uzbuđenja nisam ni spavala, niti sam bila svjesna do kraja da sam uspjela ostvariti svoj dugogodišnji san."

Reklama - nastavite čitati ispod oglasa

Napokon si došla i u Kiwumu koji je bio tvoja krajnja destinacija?

"Da, nakon tri dana došli smo u Kiwumu što sam jedva čekala. Još jedna djevojka koja također volonterka i ja smjestile smo se u jednu skromnu kuću namijenjenu upravo za ljude koji volontiraju. Skroman, ali ima apsolutno sve što je potrebno za normalan život. Ostala sam zapanjena veličinom kompleksa 'Otac Vijeko' koji je kompletno izgrađen zahvaljujući donacijama naroda Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Prvi odlazak na misu bio je fascinantan. Traje sat i pol do dva, no to nije misa na koju su ljudi navikli. To je čisto pjevanje, ples glazba koji odzvanjaju kroz cijelo selo. Druga fascinantna činjenica je koliko ovdašnji ljudi koji nemaju skoro ništa slave Boga, a u kući nemaju doslovno pitke vode. Kada sam došla u selo moram priznati da mi je došlo slabo. Prvi put sam u živo vidjela sve ono što se o Africi može vidjeti preko televizije i interneta. Vidjela sam djecu golu, bosu, u izderanim dronjcima. Gladnu i žednu, a opet tako sretnu. To mi je bio strašan šok i taj dan sam barem 20 puta pokušala suspregnuti suze da ne vide da plačem zbog njih. U selu osim nas dvije i fra Ivice nema bijelaca. Kad nas vide počnu se dovikivati, 'muzungu, muzungu' što na njihovom jeziku znači bijelac. Onda se skupe, grle nas, ljube, žele nas dodirnuti, ne mogu vjerovati da na rukama imamo satove, ne znaju što je mobitel ni materijalno, a opet su toliko sretni, što je nama teško za povjerovati."

Nisi očekivala da su stvari u Ruandi takve kakve jesu?

"Ni u snu. Ali vjerujte, sve ono loše što vidimo preko slika i televizije je u biti prelijepo u poređenju s onim što je to uživo, nažalost. U ponedjeljak sam se u školi upoznala s djecom koja su isto tako imala prekrasnu i nepatvorenu reakciju na moj dolazak. U školi svi nose iste uniforme da se ne vide eventualne razlike među djecom. Već u utorak pokrenuli smo školu rukometa a njihova reakcija na rukometne lopte bila je nevjerojatna. Oni svoje lopte prave, improviziraju, ova rukometna im je bila blagi šok. Kada su potom shvatili da je to u biti neki novi sport u kojem se igra rukama i sport koji prije nisu vidjeli, to je tek nešto što se ne da opisati ni riječima ni bilo čime. Ne možete vjerovati koliko su se odmah zagrijali za rukomet, koliko su ga za kratko vremena zavoljeli i kako pozorno prate i slušaju kad se nešto objašnjava. Također, nisam očekivala ni da će ovako jako dobro razumjeti sve i upijati svaki detalj koji im se objasni. Dovoljno je nešto jednom uraditi ili reći i oni će to sve ponoviti bez ikakvih problema. Imam osjećaj da su s ovim loptama rasli, a vidjeli su ih prvi put prije nekoliko dana. Svaki dan treniramo, već imam dvije skupine djece od 8 i 9 godina. Već smo se uhodali, naučili bacanje s obje ruke, vođenje lopte. Sada im objašnjavam kako funkcioniraju obrana i napad, a oni su oduševljeni novim sportom dok sam ja s druge strane oduševljena njima koliko toga su naučili u jako malo vremena. Kada sam vidjela koliko žele da nauče i da saznaju sve o rukometu, automatski se i ja 100 puta više trudim da im sve to približim na pravi način."

Reklama - nastavite čitati ispod oglasa

Monika, kakva je Afrika zapravo?

"Znam samo da su naš i njihov život ogromne suprotnosti i krajnosti. Sve što je kod nas normalno - ovdje nije. Mi mislimo, tj. želimo da trebamo živjeti u izobilju, imati po tri auta, a ti ljudi ne da nemaju ništa od toga, nego njihove želje ne idu u te sulude visine. U selu na par mjesta postoje česme na koje idu po vodu i do tih česmi znaju pješačiti doslovno satima. Kad vidite dijete od 6 godina da nosi bidone od po 5 litara vode i da hoda satima, srce se lomi. Ali kakva je njihova sreća kad dobiju tu vodu, to je za ne povjerovati. Ovdje su djeca presretna, nemaju doslovno ništa a njihovoj sreći nema kraja. Raduju ih sitnice koje mi ni ne primjećujemo. Čim se ujutro pojavim u školu svi mi trče u zagrljaj, jako cijene vrijeme koje im se poklanja i moram reći da ti to vrate sto puta više. Kada vidiš da nekog tako raduje tvoje prisustvo i vrijeme, ne bih se nikako odvajala od njih. Školu vole, a vole je posebno i zbog toga što u ovom centru sva djeca imaju osiguran obrok, a primjera radi, u selu jedu maksimalno tri ili četiri puta tjedno što je strašno. Nije nikakva rijetkost sresti malo dijete vani koje je gladno i od tih stvari se srce raspada na komade. Kada čovjek vidi koliko se ovdje ljudi trude za neke nama najobičnije stvari, upitam se zbog čega mi znamo biti tako nezahvalni i uvijek kukamo i jadikujemo zbog gluposti, a zapravo imamo sve. A gledam ljude ovdje koji nemaju ništa a bezgranično su sretni. Stvarno nevjerojatno. Ovo treba doživjeti da se shvati. I da uistinu počnemo cijeniti sve ono što mi imamo."

Ima i pozitivnih stvari, te stvari koje mi teško možemo razumjeti.

Pozitivna stvar je ta sto ovdje nema zime, tijekom cijele godine temperatura je od 17 do 27 stupnjeva, pa nema potrebe za grijanjem. Zanimljivo je istaknuti da je nepristojno glasno razgovarati, toliko tiho pričaju da me nekad bude sramota tri – četiri puta pitati da mi ponove rečenicu jer ih apsolutno ništa nisam čula. Imati auto im je nepoznat pojam, sve što imaju jeste biciklo, pa nije ništa čudno kada vidite da čovjek prenosi cijeli ormar ili policu zavezanu za biciklo s jednog kraja sela na drugi. Ovdje ljudi nemaju novaca za trgovinu, pa se svaki četvrtak održava pijaca gdje ljudi mogu po povoljnim cijenama kupiti što im treba. Prodaje se sve: odjeća, obuća, hrana, domaće životinje” - kaže ova mlada djevojka koja ima i poruku za naše čitatelje.

"Voljela bih da se smijemo što češće, više i jače, jer nismo ni svjesni koliko toga imamo i koliko smo zapravo sretni, jer ovdje je osmijeh jedini lijek za sve. Voljela bih da tako bude i kod nas. Jer sve nemoguće postaje moguće ako dovoljno vjeruješ. Ukoliko netko želi pomoći ovoj djeci da imaju sretnije i bezbolnije djetinjstvo kao i osnovne uvjete za život, na društvenim mrežama djeluje udruga Srce za Afriku koja prati rad Centra 'Otac Vjeko'. Pomozimo im, uzvratit će vam najljepšem osmijehom na svijetu. Mom Mostaru šaljem velike pozdrave iz daleke Ruande”.

Reklama - nastavite čitati ispod oglasa

Komentari (6)

Hercegovka nasa dobra,Bog te nagradio...sve najljepse ti zelim u zivotu

Laporta

Bravo djevojko i da te sve posluzi u zivotu najbolje….iskreno zavidim ti…..

celikze

Bravo Monika... Samo napred....

user1571956549

Bas,tako imamo sve! Super tekst

Adohordas

Bravo za tekst.

Mig_Mig

Konacno lijepa prica na ovom portalu.

Geneve
Ostalo još 1500 karaktera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora/ica, a ne nužno i stavove portala SportSport.ba te portal ne može i neće odgovarati za sadržaj tih kometara. Komentari koji sadrže vrijeđanja, psovanja i vulgaran riječnik mogu biti uklonjeni bez najave i objašnjenja, ali to ne obavezuje SportSport.ba da obriše sve komentare koji krše pravila. Čitanjem prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim uvjerenjima.