Rukometašica u suzama ispričala sve muke Iranki: "Muž vas ima pravo tući jednom godišnje"

Prvo su nestale četiri igračice Kameruna, pa se onda izgubio trag i najboljoj rukometašici Irana, a sada iz Španije dolazi vijest da je još jedna reprezentativka Kameruna netragom nestala tokom trajanja Svjetskog prvenstva.

Španska policija ima pune ruke posla, a čini se da je glavni razlog "nestanka" zapravo želja djevojaka da ostanu u Evropi i ne žele da se vraćaju tamo gdje nisu sretne. Naročito se to odnosi na Iranku Shaghayegh Bapiri (30), koja je tokom turnira bila najbolja igračica Irana, koji je završio na pretposljednjem mjestu.

Iranke nisu imale posebne ambicije u Španiji, a Bapiri ističe da su ih u njihovoj zemlji prije polaska u Španiju ismijavali i govorili im: "samo ćete nas brukati, bolje da ne idete". Jasno je da u zemlji poput Irana žene nemaju svoja prava, a to je jedan od glavnih razloga pto je Shaghayegh odlučila da pobjegne kako bi se spasila i kako bi ostala u Evropi.

Nijedna televizija u Iranu nije prenosila njihove nastupe, iako su se one borile časno za boje zastave Irana. Ženski sport, jasno, ne može biti emotivan na TV postajama u Iranu.

Bapiri je zatražila politički azil u Španiji, rekavši da više ne želi da živi u diktaturi. Govorila je za televiziju "Glas Amerike", iransku postaju koja se emituje iz SAD-a.

"Naša noćna mora počela je i prije odlaska na Svjetsko prvenstvo. Kada je objavljen popis pozvanih igračica, nedostajale su dvije najbolje rukomtašice koje imamo u Iranu. Bila sam šokirana. U početku sam mislila da je to samo greška Saveza. Konačno, kasnije se na ovu temu pojavio itekst u kojem se opravdano kritikovao izostanak dviju djevojaka. Ovaj tekst je podijeljen na društvenim mrežama i ja sam se složila sa onim što je napisano, zbog čega sam isti test 'lajkala', kao i neke druge rukomtašice. Sljedećeg dana predstavnik našeg Saveza je počeo da nas napada i da viče. Prijetili su nam da ni mi nećemo otići u Španiju na Svjetsko prvenstvo i da će nas maknuti sa spiska. Na kraju sam ja počela da govorim. Rekla sam da ne možemo tako biti tretirane zbog jednog lajka i zbog našeg mišljenja. Rečeno mi je da se moram ispričati, ali rekla sam da to ne mogu. Onda je počeo još jedan skandal. Jedan od naših trenera htio je da sve rukometašice koje su lajkale tekst budu smaknute sa spiska. Nakon dugih rasprava, vraćene smo na treninge, ali smo bile uznemirene. Lično sam se osjećala nemoćno, pogotovo jer mi je rečeno da imam dva dana da im pokažem da zaslužujem da idem na Svjetsko prvenstvo. Na kraju sam se spasila, ostala sam na spisku za Svjetsko prvenstvo", ispričala je rukometašica Irana.

"Toliko je ograničenja za žene u Iranu... Ne znam ni kako da vam to objasnim. Mnogo patimo u Iranu. U iranskom društvu postoji ogromna razlika između muškaraca i žena. Navest ću vam jedan primjer koji nema veze sa sportom. Moju susjedu u Iranu redovito je tukao muž. Kad je konačno podnijela tužbu protiv njega, sudac joj je rekao: "Gospođo, u Iranu vas muž ima pravo tući jednom godišnje". Nakon tog odgovora ta žena je odustala od razvoda, adsvokata, svega. Bila je tako šokirana".

"Odbila sam da se vratim u Irtan jer se tamo događa nešto loše da to ne mogu prihvatiti. Želim negdje da idem. Na našoj prvoj utakmici na SP-u protivnik mi je nesvjesno tokom meča skinuo veo s glave. Ne možete ni zamisliti kako me je nakon toga nagrdio selektor, iako se kasnije događalo to i drugim igračicama. Druge je mirno upozoravao da paze na to da im ne padne veo s glave, a na mene se derao. Jednom sam šetala gradom sa ekipom i ispod vela su izašla dva pramena kose, on je počeo da vrišti. Rekla sam mu da mi u Iranu na silu moramo da prihvatimo hidžab, iako se ne slažemo s njim, ali ovdje, tokom utakmica, nisam bila kriva. Slučajno me protivnik povukao i veo mi je spao. Sve u svemu, ne mogu da prihvatim da me tako tretiraju, zato sam zatražila azil i odlučila da ostanem u Španiji.

"Imala sam problema i zbog vjere. Rođena sam u području Irana, gdje su većina ljudi suniti. Pa, prvi put kad su me pozvali u reprezentaciju, kolega me direktno pitao "Jesi li musliman ili sunit?" I zbog toga smo uvijek bili uvrijeđeni, mi koji smo bili suniti. A ni to nisam mogla prihvatiti. Jer i ja sam čovjek. Zašto bi se prema meni trebalo ponašati drugačije?! Sama sam odabrala svoju vjeru. Ne mogu prihvatiti da me se drugačije tretira zbog moje vjere, zbog izbora koje sam napravila", dodala je rukometašica.

Na kraju ističe da nije požalila što je ostala u Španiji i sada je sigurna da može bez problema da igra rukomet i živi život.

"Konačno mogu biti bez pritiska. Mogu objaviti story na društveni mrežama bez da me Savez napadne i kaže da to ne smijem raditi. Nismo smjeli objavljivati ni slike na društvenim mrežama. Zašto mi u Iranu ne smijemo ništa reći, zašto su nam usta zatvorena i ruke vezane? Nadam se da sam napravila pravu odluku što sam ostala u Španiji. Žao mi je mojih sunarodnjakinja koje su morale tamo da se vrate", zaključila je na kraju.