Hvala Spahiću, no njegov odlazak ne treba tragično shvatati

Spahić je u ekskluzivnom razgovoru za Al Jazeeru Balkans otkrio da okončava reprezentativnu karijeru ovog ljeta i da svoje mjesto prepušta mlađima. 

„Nakon dugog razmišljanja i razgovora sa porodicom i prijateljima, odlučio sa da se povučem. Sretan sam što sam tolike godine proveo u reprezentaciji koja mi je puno dala i čiji sam kapiten bio toliko godina“, kazao je dugogodišnji kapiten Zmajeva za Al Jazeeru.

Njegova odluka je mnoge iznenadila, no nekako se mogla i naslutiti. Spahić je sve stariji, sa kvalitetnim napadačima se više ne može nositi, njegovo ponašanje u posljednje vrijeme u najmanju ruku nije za pohvaliti, a u krajnjem slučaju vrijeme je i za neke nove, mlađe snage. Međutim, treba svakako reći da odlazak Spahića neće biti nimalo lako nadoknaditi.

Ma koliko god o njemu jedan dio nacije mislio negativno, on će ostati upamćen kao prvi kapiten koji je odveo Zmajeve na neko veliko takmičenje. Ostat će, svakako, urezan u srcima mnogih navijača Bosne i Hercegovine zbog svoje odanosti i požrtvovanosti, zbog svojih djela i svega onoga što je napravio u 11 godina za bh. reprezentaciju.

Prvi je put za Zmajeve igrao u kvalifikacijama za EP, protiv Rumunije 7. juna 2003. godine, a kapitensku traku naslijedio je od Sergeja Barbareza. Često mu je na Bilinom Polju skandirano: “Emir Spahić”. Navijači su ga voljeli i to nije upitno. Niti su upitne njegove namjere da u svakoj utakmici da 120 posto svojih mogućnosti za pobjedu Bosne i Hercegovine, kao što nije upitno ni to da je "kapiten lavljeg srca" u posljednje vrijeme umislio da je veći od reprezentacije.

Imao je ili ima Spahić i negativne strane. Njegov temperament, onaj grubi, liderski, ponekad zna dobro doći, no često je bio isuviše drzak. usuđejemo se reći i bezobrazan. Novinarima je bio skoro nemoguć pristup Spahiću posljednjih godina, njegov autoritet je prelazio granice. Postao je kapiten kojeg se boje suigrači, navijači, novinari, a sve to uočili su i oni najvatreniji navijači, koji su Spahiću na kraju reprezentativne karijere okrenuli palac dole.

Ono što ga je također pratilo kroz karijeru jesu neshvatljive pogreške u zadnjoj liniji. U nekim važnim utakmicama znao je nepotrebno napraviti pogreške koja bi kasnije bila skupo plaćene. Njegova nonšalancija u Parizu nas je koštala odlaska na Evropsko prvenstvo, a susret protiv Nigerije na Mundijalu je ustvari pokazao da Spahić više nije kalibar na kojeg se ozbiljna reprezentacija treba oslanjati.

Njegove prve godine u reprezentaciji BiH bile su jako uspješne, ali s vremenom je Spahić postajao sve bahatiji, što je znalo izazvati određene nesuglasice u i oko reprezentacije. Kada se sve sabere i oduzme, od jednog kapitena se očekuje drugačiji pristup jer kapiten nacionalnog tima ne znači biti to samo na terenu, ali Spahiću su na kraju krajeva treba zahvaliti za sve što je uradio.

Iako rođen u Dubrovniku, nije se dvoumio da igra za bh. reprezentaciju. On je jedan od onih koji su ovaj nacionalni tim obilježili i bez njega bi kompletan bh. fudbal imao drugačiju dimenziju. Emire, hvala ti za svaku kapljicu znoja prolivenu u dresu bh. reprezentacije i za sve ono što si nesebično radio. Vremena se mijenjaju, red je na neke nove lidere. 

Još dodajmo da je popularni Spaha za BiH odigrao 77 utakmica i postigao tri gola. Njegov posljednji je, dakle, onaj protiv Irana na SP-u u Brazilu.