Mirsad Bektić: Bol našeg naroda mi daje najveću motivaciju · Intervju

Šta ako nisi Steven Seagal i za takvu scenu ne zaradiš milione dolara već ti stvarno svakodnevnica šije smrt? Šta ako je sloboda toliko skupa da je platiš vlastitim ili životima svojih najmilijih? Ne postoji dobar rat niti loš mir. Ne postoje niti čarobni sprej koji bi brisao ružnu prošlost. Možda sloboda postoji i negdje drugdje, ali nije jednako čista, mirisna i lijepa...

Životna priča UFC borca Mirsada Bektića jedna je od onih posebnih, koje u sebi imaju inspiraciju i poruku o životnom trijumfu unatoč svim teškoćama i tragedijama. Njen junak je rođen 16. februara 1991. godine u Srebrenici, u gradiću u kojem se dogodio najveći zločin u Evropi od Drugog svjetskog rata. Izbjegavši s porodicom iz ratnog vihora, Bektića je put preko Italije i Njemačke odveo do SAD-a, gdje je kao novi dečko u školi i gradu, bez oca, često bio i na meti nasilnika.

Agresivan u tom prostoru svoje profesionalnosti, vjerovatno pogledima uništava svakoga ko mu stane na put i u kavezu nastoji da izmlati protivnika i na neki način pronađe identitet i dokaže svoje postojanje i - prije svega - dokaže da je svijet samo automobil u koji treba sjesti i znati koliko dodati gasa ili koliko pritisnuti papučicu kočnice u određenoj krivini. Izvan kaveza, na ulici, Bektić je insan koji želi da ima prijatelje, da radi dobre stvari i da bude sretan. Pošten, neiskvaren, iskren, pa je razgovor u teretani izgledao kao dobro bosansko sijelo.

Već nekoliko dana ste u Bosni i Hercegovini, tačnije u Sarajevu. Koliko dugo niste dolazili?

"Ima malo više od deset godina. Ovdje se osjećam odlično, iz dana u dan, stvarno uživam u ljepotama Sarajeva i ne mogu da opišem koliko mi je srce ispunjeno. Ne ide mi se nazad nikako. Kada se god vozim automobilom, puno razgledam okolo, kroz glavu mi prolaze sve ružne situacije koje su ovi ljudi proživjeli, ali nisu se nikad predavali. Sve to mi daje motivaciju da budem jak i istrajan u svom putu", rekao je Mirsad Bektić na samom početku razgovora za SportSport.ba. 

Rođeni ste u Srebrenici, izbjegli ste s porodicom još kao malo dijete.

"Rodio sam se možda u najgore vrijeme, rat je počinjao, nije bilo nimalo lako... Uspjeli smo na kraju nekako da pobjegnemo, pa smo otišli u Italiju, a potom i u Njemačku. Ipak, tu se nije moglo dugo ostati, a majka ni po koju cijenu nije željela da se vraćamo u BiH radi rata, a i zbog toga što su joj roditelji već bili ubijeni. Bila je uplašena jako. Srećom na kraju smo uspjeli da dođemo u SAD, jer da nismo ko zna da li bismo sada uopšte razgovarali..."

Mladi ste došli u SAD, Lincoln. Kako je izgledao tada vaš život?

"Nije bilo lako, ne samo meni već i mojoj majci, koja je u to vrijeme bila veoma mlada. Nismo poznavali nikoga, niti smo znali jezik. Imao sam ponekad i problema u školi, jer kada bih god nosio dva-tri puta zaredom istu odjeću ostali dječaci su mi se smijali. Nisu imali razumijevanja za moj život, da u to vrijeme nisam imao novca... Kasnije je postajalo lakše, upoznavali smo ljude iz Bosne i Hercegovine, a jedna porodica nam je posebno bila od pomoći. Dali su nam smještaj, pa mojoj majci pronašli posao..."

MMA nije bio vaš prvi izbor, počeli ste prvo sa fudbalom, karateom... Kako ste se odlučili za kavez?

"Kao mlad sam trenirao više sportova, bilo me je svugdje, ali sve se promijenilo jedne noći kada sam sa bratom i prijateljima u kafiću gledao MMA borbu. Zaljubio sam se odmah u to. Rekao sam sebi da mogu uspjeti u ovom sportu, krenuo sam na treninge, a novac za članarinu sam sakupljao čisteći teretanu u kojoj sam trenirao. Vidjeti mene u takvom sportu je u početku izgledalo malo nevjerovatno. Bio sam najniži i najmršaviji u školi, kada bi god ispao neki problem bio sam kojeg su prvo gurali i slično. Tako sam odlučio da više jedem, donosio sam po dva hljeba u školu i držao ih u ormarićima te povremeno dolazio kako bih jeo."

Koji su vaši krajnji ciljevi kada je u pitanju ovaj sport?

"Uradit ću sve što mogu da budem šampion, da osvojim pojas. Sad sam 12. na svijetu, želim biti među najboljih osam do kraja godine, a kada uz Božiju pomoć ostvarim to, znači da će biti još sedmero ispred mene. Korak po korak. Volio bih da se u 2019. godine tučem za pojas."

Koliko se dugo mislite profesionalno baviti MMA-om?

"Prije nekoliko dana sam napunio 27 godina, što nije puno, tako da se vidim u ovome najmanje još četiri godine. Plan mi je da u tom roku postanem šampion, jer to je nešto o čemu sam maštao od malena i što me svih ovih godina održava. Zbog toga naporno radim, želim da moja porodica bude ponosna na mene, ali i svi ljudi iz Bosne i Hercegovine. Maksimalno sam podređen tome, živim kao pravi profesionalac. Ustajem rano, radim jogu, meditiram, treniram šest puta sedmično... Cijeli moj dan je ispunjen. Kada ne treniram onda obično odmaram, čitam i slično."

Sigurno vam veoma znači i podrška koju na svakom meču imate od ljudi iz Bosne i Hercegovine.

"Mnogo, mnogo mi znači. Ja uvijek s ponosom ističem odakle sam, nisam zaboravio gdje sam rođen i gdje su mi korijeni. Naježim se svaki put kada u publici vidim zastavu svoje zemlje i kako me bodri moj narod. To mi uvijek daje dodatnu snagu i motiv."

U čemu se vidite nakon što završite karijeru?

"Ne razmišljam mnogo o tome, no svakako da imam neke planove. Dio novca koji zaradim bih volio usmjeriti u neki biznis, zatim želja mi je da olakšam život svojoj porodici i omogućim da sutra moja djeca žive boljim životom nego što sam ja. Isto tako volio bih da pomognem mladima iz Bosne i Hercegovine koji se odluče baviti MMA-om i da jednog dana odavde neko postane šampion."

Sport kojim se bavite nije jednostavan, izgleda opasno, ponekad čak i brutalno.

"Haha, pa nije daleko od toga. Ne možete nekoga ubiti namrtvo, ali povrede sigurno da mogu biti ozbiljne. Kada dođete u situaciju da možete prebiti protivnika, ponekad vam i bude žao jer i on ima porodicu, no ovaj sport je takav i emocije se moraju isključiti. Ako budem ja štedio protivnika, on mene sigurno neće ako bude u prilici."

Vratimo se na Bosnu i Hercegovinu. Nakon deset godina ste po prvi put vidjeli oca.

"Posljednji put smo se vidjeli kada sam praktički bio dijete. Susret je za mene bio emotivan, jer zamislite kako je kada ne vidite najboljeg druga toliko godina, a tek nekoga ko vam je otac. Iako sam danas odrastao čovjek, često ga nazovem i kažem gdje sam i šta sam, da ću kasniti..."

Prepoznaju li vas na ulicama Sarajeva, vuku li za rukav?

"Dešava mi se kada negdje sjedim da mi ljudi prilaze, žele da se fotografiraju, no nemam s tim uopšte problem. To je moj narod i čini me sretnim ako barem na taj način mogu nekoga obradovati."

Za kraj, planovi za dalje?

"Bit ću još dvije sedmice u Bosni i Hercegovini, a onda se vraćam u Kanadu i nastavljam sa pripremama za sljedeću borbu koja je na ljeto. Nakon što uz Božiju pomoć pobijedim, otići ću da posjetim majku i braću koji žive u drugoj državi."