Almir Turković: Hajduk je religija, a kod nas je sve naopako i to ne samo u fudbalu · Intervju

U razgovorima s brojnim trenerima donekle oni mogu objasniti zašto nema više klasičnih desetki, zašto su rijetkost više igrači poput Zinedinea Zidanea, Ronaldinha, Safeta Sušića... pa ne moraju ni biti na takvom nivou, ali eto barem da liče, da im naumpadaju stvari kakve su njima, da imaju barem približna rješenja u igri...

Nema ih zato što im sistem ne dopušta, od djece je bitno napraviti univerzalce, fizika i brzina su bitni, tehnika više-manje. Sadašnji trener GOŠK-a Mato Neretljak koji je nedavno u razgovoru za SportSport.ba priznao da se divio Turkoviću smatra da će te vrste igrača zbog svoje rijetkosti ubuduće trenirati manje i odvojeno od ostatka tima kako bi ih se više sačuvalo.

Almir Turković je fudbalska esencija, legendarni fudbaler koji je izgleda svugdje više voljen i cijenjen neko ovdje kod nas. Pokazuje to i njegova uloga u društvu. 

Osim što je nogometna ikona Sarajeva, Zadra, Osijeka i Hajduka, Almir je nevjerovatno iskren čovjek. Nema kod njega ništa uvijeno i ne boji se reći sve što mu je na umu o bilo kome.

"Počinje mi se gaditi pomalo sve ovo što se kod nas dešava i u društvu, a posebno u fudbalu. Razmišljam da napustim sve jer ne znam kuda sve ovo vodi, ne snalazim se u ovoj kaljuži. Štaviše, ja možda ne moram ni raditi, ali pitam se i žao mi je novih generacija, šta će s njima biti...", priča na početku velikog razgovora za SportSport.ba Turković s kojim smo pričali prije treninga na Koševu.

"Ovu grupu mladih fudbalera koju ja vodim svi doživljavaju kao zabavnu grupu. Eto pogledat ćeš trening, jedva skupim tri lopte za utakmicu da imamo. U ovoj grupi nikada tokom sedmice nemam sve igrače istovremeno, osim subotom kada ne idu u školu. Žao mi je te djece, treniraju deset godina i niko ih ne pogleda. To je jer je kod nas sve naopako."

Zbog čega smatrate da je sve naopako?

"Zato što je sistem nakaradan, tako je postavljeno sve. Ne samo u fudbalu. Eno otjetraše ljekare silne, pa pomislim šta onda ja imam tu tražiti. Ovdje prolaze samo podobni, a liga nam nije ni među sto na svijetu."

Šta je po Vama najveća boljka bh. fudbala? Ili, evo, možda da preformulišemo, zašto više nema igrača kao što je bio Almir Turković?

"Ima igrača, garantujem vam, ali pojede ih sistem. Ne daju im da postanu igrači. Da se razumijemo ja nisam protiv stranaca, Bože sačuvaj, i sam sam bio stranac većim dijelom karijere, ali znate li koliko stranac mora biti bolji igrač da bi negdje opstao. Naša liga treba da bude razvojna liga, liga koja će stvarati igrače iz vlastitih omladinskih pogona, gdje će se oni razvijati i imati priliku da igraju. Kako će igrati kad ti dovedeš deset nekakvih igrača koji dođu tu samo zato jer ne mogu igrati nigdje drugo.

Ko dolazi iz Srbije? Onaj koji ne može igrati u Zvezdi i Partizanu, pa ode u Napredak ili Novi Pazar, pa ne može onda ni tamo igrati. Ovo što se ovdje radi, to je po meni van svake pameti.  Razmišljam uopće da se prestanem baviti trenerskim poslom, a vjerujte mi školovaniji sam od mnogih trenera koji danas rade sa mladim fudbalerima. Mnogi od njih nemaju profi licencu. Ja sam se šest i po, sedam godina školovao. I to sam davno završio. Dok je još Vaha Halilhodžić trenirao Dinamo, pa sam tamo stažirao..."

Realno, ne mislite li da to što djeca više ne igraju po mahali, nego se odmah učlanjuju u kojekakve škole fudbala doprinosi da generalno nema više igrača kao prije. Kao što ste Vi, Sretko Vuksanović...

"Pa ja i Doktor smo do 38 godine igrali i uopće nije bilo neke velike razlike između nas i ovih mlađih... Ne znam, ima i toga. Apsurdno je da danas kada su mnogo bolji uslovi mi izbacujemo manje vrhunskih igrača nego prije. Istina je da mi ništa nismo imali, nego izađeš na ulicu i igraš od jutra do mraka. Drugo je vrijeme, sada djeca imaju sve uslove, imaju veće mogućnosti, ali pitanje je i stručnosti. Ima nekoliko škola koje su dobre, ali većinom su samo da djeci uzimaju pare. A onda i roditelji, svi očekuju da im djeca ostvare karijere, uzmu novac.

Problem današnjeg fudbala je što se ogroman novac vrti oko njega, pa se onda oko fudbala vrte razni mešatari, svi hoće da budu u nekom klubu, da trguju, da se pitaju... Klubove vode ljudi koji nemaju pojma, ne znaju pravila. Svi hoće pare.

Drugo, prije je bio skoncentrisan kvalitet oko Želje i Sarajeva, sad se razvodnilo, a onda i politika klubova je takva da se ne može više čekati da nadođe neki dragulj, nego daj odmah rezultat. Ja znam igrača koji nikada ne bi uspjeli da nije bilo mudrih ljudi. Evo recimo ja znam kada je Luka Modrić bio u Zadru, ja sam tada igrao u Zadru, znam mu i oca, sa stricem sam mu jako dobar, i njega nisu smatrali kvalitetnim jer je bio nejak. Zdravko Mamić i moj veliki prijatelj Krešo Ćurković, on je kum od Zorana Mamića, advokat, došli su po njega i odveli ga. Oni su tako radili s mnogim igračima, dovodili ih po 50-60. Dolazilo je dijete na probu u Hajduk i nisu ga uzeli jer je bio nejak. Nisu ga uzeli jer i Hajduk ide na rezultat. Klub koji ide na rezultat, a nema u planu da razvija svoje igrače, preferira samo ove koji mu odmah mogu igrati."

Jel Vam bilo žao kada ste završili karijeru? Jeste li mogli napraviti više?

"Ma nije bilo žao, dugo sam igrao. A nije mi ni loša karijera bila. Možda sam mogao više zaraditi kada vidim koliko sada neki igrači zarađuju. Igrao sam u dobrim ekipama, u to vrijeme igrao se bolji fudbal nego danas."

Prisjetiš li se nekada u društvu nekih svojih golova, majstorija. Koji ti je najdraži? Recimo s kraja karijere ostao je upečatljiv onaj lažnjak Željinom Neilu Woodu...

"Pitali su me to mnogo puta, meni je najdraži gol onaj protiv Parme kada smo igrali u ratu. Izašli smo ni iz čega, a sve su to domaći igrači bili. Repuh, Varešanović, Šašivarević nas je tada pojačao. Bila su dva-tri igrača samo sa strane. Poveli mi 1:0. To mi je ostalo najviše u sjećanju jer je Parma tada bila sila, osvojili su bili Kup Italije. Ista ta ekipa igrala je finale Kupa kupova, sa Dinom Baggiom, Sensinijem. Ma, ekipa strah i trepet. Mi smo se s njima ravnopravno nosili u ozbiljnoj utakmici, a ovdje smo trenirali skrivajući se od granata.

Sjećam se i Wooda, kako je proletio. Tada sam na Grbavici zabio gol. Mah, to je bilo smiješno, čuj dolazi ti igrač iz Manchester Uniteda. Kakva je to ubleha. Pa hajde molim te reci koji će igrač iz Manchester Uniteda ako iole valja doći u BiH da igra. Takvih je woodova bilo mali milion, dovedu ga, zamažu raji oči, opere se šta para..."

Mnogima je ta utakmica protiv Parme koju ste spomenuli valjala u karijeri. Varešanović je imao dobru karijeru, bio je tu i Elvir Baljić...

"Balja je bio mlađa raja, ali Balja je otišao u Real, šta ga briga. Imao je ljevicu svoju. To samo pokazuje kako se nekada radilo, koliko je bilo talentovanih igrača. Ja sam mogao napraviti možda više, ali sam se vratio da vidim šta mi je s roditeljima. Znate kako je to vrijeme bilo, uveliko rat trajao, nema telefona, ne znaš šta ti je s majkom i ocem... Iz Italije ja sam prvo otišao u HIT Goricu, pa u Austriju u Steyr, a onda otamo u Meksiko. Epizoda u Meksiku bila je stvarno zanimljiva. To je tada vrhunska liga bila, a klub Tigres da ne govorimo. Pune tribine, dobro se igralo, ali ostao sam samo pola godine jer nisam mogao izdržati da ne znam šta mi je s roditeljima."

Onda ste se malo vratili, pokazali koliki ste virtuoz i otišli u Zadar. Što baš u Zadar?

"Joj, to je duga priča. Došli su mi neki menadžeri i kaže vodimo te u Belgiju. Svi ovi koji su igrali u Italiji - prodali se, vidim odlaze svi. I kažu meni idemo u Belgiju, nema nikakve probe, ali pošto nema aerodroma, moramo do Splita. I vozimo se mi, vozimo, vidim prođosmo mi Split, Trogir, Šibenik, dođosmo do Zadra. Pitam, rekoh šta ćemo ovdje, kaže imamo vremena malo da prođemo kroz Zadar. I "smuntaju" me da ostanem tu.

Gdje Vam je bilo bolje, u Osijeku ili Hajduku?

"Meni je najljepše čak bilo u Zadru, to je predivan grad. Imali smo dobru ekipu, lijepo je bilo živjeti tamo. To je grad, a ne ovdje kod nas po nekakvim selima se igra. Ali bez daljnjeg, i Osijeku i u Hajduku su me raja voljela. U Osijeku smo te 2000. bili jesenji prvaci što se nikada prije ni poslije nije desilo. Nikada Osijek nije bio ni jesenji prvak. Igrali smo evropske utakmice, bio je u ekipi i sadašnji trener Dinama, Nenad Bjelica, Bakir Beširević, Mato Neretljak... A onda u Hajduku za tri godine sam osvojio pet trofeja, dva puta prvenstvo, dva puta Kup i Superkup...

Kunem vam se ja kada sam sletio iz Japana i sutradan odmah došao u Split, sa automobilom na pumpu dođem da naspem goriva, "pumpadžija" kad me ugledao, a pročulo se već da ću u Hajduk, govori nećeš ti ništa plaćati, ovo je od mene. Čovjek mi ponudio ključ od svoje kuće, apartman da tu spavam jer sam tek došao, pa dok se ne snađem. Kaže, nećeš ništa kiriju plaćati, plati koliko potrošiš režiju i to je to. Ljudi tamo jednostavno žive Hajduk, to nigdje na svijetu tolike ljubavi nema. Hajduk je tema od ujutro kad se probudite, pa navečer dok ne legnete spavati. Hajduk je religija."

Mato Neretljak je baš pričao da je nagovarao Zorana Vulića da Vas dovede...

"Sinoć sam se čuo sa Vulićem. To je veliki čovjek i stručnjak. To što je mene tada doveo graniči sa nenormalnom hrabrošću. Dovodiš igrača nekakvog sa 30 godina, još nekakvog Bosanca - svi će ti reći jesi li normalan, garant hoćeš da opereš neke pare. Novinari, menadžeri, svi su imali neke svoje igrače. Dovesti Turkovića pored 20 nekih domaćih igrača, to mora biti sumnjivo. Ali, njega to nije uopće zanimalo. I onda ja dođem i u sedam utakmica zabijem sedam golova. Mogao sam tamo šta sam htio. Ali eto, imao sam i sreće, ipak."

Jednom je Boris Dežulović napisao, kada su napali sve Bosance da su krivi za ispadanje od Shelbourna, da ste Vi zapravo "jedini igrač u toj ekipi koji može predriblati nešto što se kreće"...

"Vladalo je tada nezadovoljstvo prema Bosancima, ali ja sam bio pošteđen. Prođeš kroz grad i kažu ti izvini, nisi ti ništa kriv, na druge smo Bosance mislili (smijeh)."

Ipak, prije toga imali ste nevjerovatnu generaciju. Bili ste član ekipe koja je osvojila dosad posljednju titulu prvaka, 2005.

"Kakvih je igrača tada igralo, bili smo strah i trepet. Pletikosa ti na golu. Čovječe imaš Pletikosu, reprezentativca, Srnu na desnom beku, Carević, Neretljak, Vejić, Ante Miše, Miki Rapaić, Dean Računica, pa Krpan, Bule... To je bila ekipa, još mi nismo imali neke velike pare. Sad kada vidim koliko Hajduk daje za plaće igračima, pomislim da sam ja toliko imao u Sarajevu nikad nigdje ne bi otišao. Kud ćeš išta bolje, gdje ćeš."

Kako komentarišete to što Hajduk nikako ne može na zelenu granu?

"Meni to nikako nije jasno. Čovječe i sad dođe 10.000 na tribine protiv bilo koga. Vjerovatno im treba neko poput Zdravka Mamića. Može pričati protiv njega ko šta hoće, ali čovjek zna posao. Pola ovih igrača koji su sad bili srebrni na Svjetskom prvenstvu on je otkrio i istrpio." 

Malog fudbala, ali samo sa rajom

"Pitali su me bi li igrao za neku ekipu u ovoj futsal ligi, imao sam ponude od nekih klubova, ali ja sam to sve odbio. Neću da igram to, da se maltretiram. Draže mi je igrati sa svojom rajom i izgubiti 15 razlike nego da trvim tamo negdje, da se svađam i gledam šta se sve ne radi. Ja igram s rajom sa Čengić Vile i tu se s njima opustim. Ima sportski centar, čitav život sam igrao na tom igralištu. Neću ni sa kim drugim da igram, samo s prijateljima. A inače sam igrao po raznim ovim turnirima u Hrvatskoj, u Splitu, u Zagrebu. Zovu me ljudi, nema kakvih sve legendi tu ne igra, jednom se okupila čitava ova bronzana generacija Hrvatske iz 1998...

Strah od letenja? Ne, već od zatvorenog prostora

Jedna od stvari koje su Vas obilježile pred kraj karijere je i taj strah od letenja...

"Nije to bio strah od letenja, već klaustrofobija, tjeskoba u skučenom, zatvorenom prostoru. Počinjem u zadnje vrijeme osjećati nelagodu i u automobilu ako sjedim sa stražnje strane. To mi je sve počelo u Japanu, letjeli smo i jednom prilikom jedva ostali živi na jednom letu. Oluja je neka bila, propadali smo i onda sam ja od tada počeo samo da tražim pored prozora da sjedim. Zvali su me u Zagreb, imaju neke terapije za to, pa vidjećemo."

Primjer Dala Varešanovića: Messi bi ovdje igrao za Vrbanjušu

"Ja nisam dobar s Mirzom Varešanovićem, ne pričamo jedan s drugim, nešto smo se posvađali, ali evo vam primjer njegovog sina Dala. Uzeo ga Liverpool. Zamislite vi te tragedije da te ovdje ne smatraju dovoljno talentovanim, a Liverpool te smatra. Pa o čemu mi pričamo. Kod nas u Sarajevu da je rođen Lionel Messi, znaš gdje bi on igrao - u Vrbanjuši. Zamislite kako bismo se mi s njim šprdali, kad su ga tamo ismijavali. Mali, nejak, liječili ga hormonima...

A onda niko neće da čeka. Željo i Sarajevo moraju napraviti timove koji bi se takmičili u drugom rangu takmičenja, za igrače od 18 do 23 godine. Naša liga treba da bude razvojna liga. Zašto ja treniram ovu djecu? Deset godina treniraju i onda uđu u period kad počnu izlaziti, povuče te raja, počnu da piju i za tren oka uništiš sve ono što si godinama radio.

"Volio bih da sam u sportu, ali..."

"Ne znam, volio bih da sam u sportu, to je jedino što znam raditi, imam konekcije, znaju me ljudi, svaki dan se čujem s raznim ljudima iz svijeta fudbala, ali gadi mi se ovo ovdje. Imao sam priliku čak da dođem u Osijek svojevremeno, ali su mi roditelji vrlo kratko jedno iza drugog umrli. Nisam htio da napuštam. Raja će sada pričati, ko bude čitao intervju, da se ja trpam, nudim, on to priča da bi on bio trener. Kunem vam se ja nemam tu ambiciju uopće, ne želim ovdje da radim. Meni je sve toliko gadljivo šta se ovdje radi. U Hrvatskoj bih rado radio, ali ovdje gdje sam imao neke ponude po Prvoj ligi FBiH, ma kakvi. To je papanluk strašan".