Babo nacije · Riječ, dvije...

Svaki grad ima svoje ulice. Neke nose imena velikih ljudi, neke podsjećaju na događaje koje ne smijemo zaboraviti, a nekima svakodnevno prolazimo toliko često da više ni ne razmišljamo čije ime stoji na plavoj tabli iznad naših glava. Možda bi jednog dana glavna ulica u Sarajevu trebala nositi ime Edina Džeke, a ako mene pitate, ista tabla trebala bi postojati u Tuzli, Mostaru, Zenici, Bihaću, Travniku i svakom drugom gradu Bosne i Hercegovine.

Ne zato što je zabio mnogo golova. Ne zato što je igrao za velike evropske klubove, osvojio Bundesligu i Premier ligu ili postao jedan od najboljih napadača svoje generacije. Nego zato što postoje ljudi čije biografije u jednom trenutku prestanu pripadati samo njima i postanu dio biografije čitavog jednog naroda.

Edin Džeko je upravo takav čovjek. Danas je objavio da će 2. oktobra protiv Švedske posljednji put obući dres Bosne i Hercegovine, nakon 151 nastupa u njemu. Gotovo dvadeset godina nakon što je prvi put zakoračio na teren kao reprezentativac, stigla je rečenica za koju smo svi znali da jednom mora biti napisana, ali smo se ponašali kao da možda ipak neće.

Možda zato što smo uz njega ostarili. Neko je 2007. bio dijete, danas svoju djecu uči ko je Edin Džeko, neko je tada završavao školu, a danas ima sijede, dok se neko rodio u vremenu u kojem reprezentacija Bosne i Hercegovine bez Džeke praktično nije ni postojala. Mijenjali su se selektori, predsjednici, generacije, stadioni, saigrači i naši vlastiti životi, a kada bi igrala Bosna i Hercegovina, broj 11 je bio tamo.

Prvi put ga je obukao 2. juna 2007. protiv Turske na Koševu. Imao je 21 godinu i nije čekao da ga narod upozna, nego je odmah postigao pogodak u pobjedi 3:2. Danas taj podatak izgleda gotovo kao da je neko unaprijed napisao scenario, jer je čovjek koji će kasnije postati najbolji strijelac u historiji reprezentacije svoju priču počeo upravo golom.

Dvije godine kasnije u Belgiji je nastao Dijamant. Onda je došao Pariz 2011. godine, okret na ivici kaznenog prostora i udarac pored Huga Llorisa zbog kojeg smo gotovo jedno poluvrijeme vjerovali da ćemo direktno na Evropsko prvenstvo. Nismo otišli, Francuska je izjednačila, ali ko je tu noć gledao Džeku kako slavi pred hiljadama naših ljudi teško će zaboraviti osjećaj da Bosna i Hercegovina može stati nasuprot svjetskoj sili i gledati je ravno u oči.

A onda je stigao Kaunas. Kiša, nervoza, sedamdeset minuta čekanja i lopta koju je Džeko poslao prema Vedadovoj nozi, a Ibišević u historiju. Edin je kasnije govorio da mu je to najdraža asistencija u karijeri, a nama je bila mnogo više od asistencije – bila je karta za prvo Svjetsko prvenstvo u historiji Bosne i Hercegovine.

U Brazilu je konačno stajao tamo gdje smo godinama zamišljali da pripada. Protiv Irana je postigao pogodak u prvoj pobjedi Bosne i Hercegovine na jednom Mundijalu i postao prvi naš fudbaler proglašen igračem utakmice na Svjetskom prvenstvu. Dvanaest godina kasnije, sa 40 godina i 93 dana, ponovo je izašao na najveću fudbalsku pozornicu i postao jedan od najstarijih igrača koji su ikada nastupili na Mundijalu.

Između ta dva Mundijala stalo je gotovo sve što jedan reprezentativac može proživjeti. Bilo je baraža, razočarenja, propuštenih Evropskih prvenstava, smjena generacija, utakmica nakon kojih smo govorili da više nikada nećemo gledati reprezentaciju i novih okupljanja na kojima smo opet svi bili pred televizorom. A Džeko je dolazio, stavljao traku oko ruke i ponovo pokušavao.

Postao je najbolji strijelac kojeg je ova zemlja ikada imala i čovjek sa najviše nastupa u njenom dresu. Postao je prvi koji je stigao do stotog nastupa, a granice koje su nekada izgledale nedostižno pomjerao je toliko dugo da smo ih prestali doživljavati kao nešto posebno. Trenutno na njegovom reprezentativnom računu stoji 151 nastup i 73 pogotka, dvije brojke koje će jednog dana nekom novom bosanskohercegovačkom dječaku izgledati gotovo nestvarno.

Ali možda je najveća Džekina pobjeda upravo u tome što ga nikada nismo doživljavali samo kroz brojke. Za prvog UNICEF-ovog ambasadora Bosne i Hercegovine imenovan je još 2009. godine, mnogo prije nego što je postao veteran kojeg danas ispraćamo. Dječak koji je fudbal učio na sarajevskim terenima među rupama od gelera kasnije je vlastiti uspjeh koristio da govori u ime djece koja nisu imala sreću kakvu je on izborio za sebe.

Zbog toga je "Dijamant" možda najbolji nadimak za fudbalera Edina Džeku, ali nije dovoljan za ono što je postao ovoj zemlji. Dijamant govori o vrijednosti, kvalitetu i sjaju, a ono što je Edin postao mnogo je prisnije od toga. Negdje usput narod ga je počeo zvati Babuka, i teško je pronaći nadimak koji bolje objašnjava njegov odnos s Bosnom i Hercegovinom.

Babo je onaj kojeg tražiš kada ne znaš šta dalje. Onaj za kojeg vjeruješ da će nešto smisliti kada svi ostali počnu paničiti i kojeg pogledaš kada situacija postane ozbiljna. Koliko smo puta u posljednjih dvadeset godina, kada bi lopta letjela prema šesnaestercu, svi imali istu jedinu misao – samo da dođe do Džeke.

U martu ove godine, pred finale baraža protiv Italije, napisali smo: "Babuka, povedi nas." Imao je tada 40 godina, oko njega su bili Alajbegović, Bajraktarević, Muharemović i neka nova djeca koja bi mu po godinama gotovo mogla biti sinovi, ali kada je došlo vrijeme da se pogleda prema čovjeku koji treba povesti kolonu, oči su ponovo išle prema njemu. I poveo ih je na još jedno Svjetsko prvenstvo, završivši kvalifikacije kao najbolji strijelac Bosne i Hercegovine sa šest pogodaka.

Niko više ne može reći da mu je svejedno

Babuka, povedi nas · Riječ, dvije...

6 31.03.26. 08:02

Sada prvi put moramo naučiti nešto što skoro dvije decenije nismo morali. Doći će naredno okupljanje, objavit će se spisak reprezentacije Bosne i Hercegovine, a njegovog imena na njemu neće biti. Doći će utakmica, lopta će u posljednjim minutama letjeti prema kaznenom prostoru, a mi ćemo instinktivno tražiti "devetku" sa brojem 11 koja više neće biti tamo.

Zato mu jednog dana dajte ulicu. Dajte mu je u Sarajevu, gradu iz kojeg je krenuo, ali stavite njegovo ime i na table širom Bosne i Hercegovine, jer je malo ljudi u novijoj historiji ove zemlje toliko dugo činilo da se ljudi od Une do Drine i od Save do Neretve osjećaju kao jedno. Ne mora čak ni biti glavna, jer je Edin svoju najveću ulicu već izgradio, dugu skoro dvadeset godina, od Koševa i Turske 2007. do Švedske 2. oktobra 2026. godine.

Jednog dana tom ulicom će hodati neki novi Edin koji nikada nije gledao Džeku uživo. Otac će mu možda pokazati tablu i pokušati objasniti ko je bio čovjek čije ime piše na njoj, pa će pričati o Wolfsburgu, Manchesteru, Rimu, Brazilu, Americi, golovima i rekordima. Ali kada završi sve te priče, vjerovatno će shvatiti da je dovoljno reći samo jednu stvar: Bio je naš kada nam je najviše trebalo da imamo nekoga svog.

Dijamanti su vječni, kažu. Ovaj naš je skoro dvadeset godina nosio državni grb na prsima, 151 put izlazio pred svoj narod i 73 puta tjerao taj narod da skače zbog njegovih golova. A kada 2. oktobra posljednji put izađe iz tunela u dresu Bosne i Hercegovine, nemojte ga ispraćati samo kao najboljeg strijelca kojeg smo imali – ustanite i pozdravite čovjeka koji je jednoj zemlji skoro dvije decenije bio mnogo više od kapitena. Babuka, hvala ti.