Brkić: Na treninge Čelika dolazio sam biciklom iz Kaćuna, a sada je djeci mrsko i ulicu preći

Bivši napadač Čelika za SportSport.ba

Mnogi su mišljenja da se mnogo bolji i ljepši nogomet igrao prije desetak godina. Tada su i stadioni bili posjećeniji, iako su infrastruktura i suđenje u to vrijeme bili na mnogo nižem nivou nego sada. Mnogi se sjećaju Turkovića, Muharemovića, Vuksanovića, Zukića, Alihodžića... a sigurno jedan od napadača koji je obilježio jedan period u Premijer ligi je i Senad Brkić.

Brkić: Na treninge Čelika dolazio sam biciklom iz Kaćuna, a sada je djeci mrsko i ulicu preći
Brkić je jedan od rijetkih bivših igrača Čelika o kojem navijači kluba s Bilinog polja i danas govore s velikim poštovanjem i zahvalnošću za sve ono što radi i šta je uradio za zenički klub
Foto: D. Kurbegović

Ovaj 49-godišnjak rođen u Busovači svojim igrama u dresu zeničkog Čelika ostao je u sjećanju mnogim ljubiteljima nogometa u BiH. Nikada nije bio veliki govornik, izbjegavao je medije, ali za SportSport.ba odlučio je progovoriti o svemu pomalo.

Popularni "Brka" jedan je od igrača koji i danas uzdignute glave hoda Zenicom, a kada ga navijači Čelika ugledaju, nastane prava pometnja jer ovaj napadač svojim odnosom i igrama u crno-crvenom dresu natjerao ih je da ga poštuju dok je živ.

Brkić je za naš portal govorio o svojim nogometnim počecima, okolnostima pod kojima je došao u Čelik, osvajanju titule, odlasku u Rijeku, transferu u Altay, povratku u Čelik, ali i reprezentaciji BiH, omladinskim selekcijama i općenito nogometu koji se danas igra u BiH.

Senade kako su krenuli Vaši prvi nogometni koraci i u kojem klubu?

"Nogomet sam prvo krenuo igrati u rodnim Kaćunima, a onda s 15 godina prešao sam u Busovaču. U tom klubu sam igrao malo za juniore, pa su me odmah prekomandovali u prvu ekipu. Imali smo dobru juniorsku selekciju koja je bila baš dominantna u svome uzrastu. Moje igre prvi je primijetio Nermin Hadžiahmetović, koji je tada skautirao i bio koordinator Čelika, odnosno pokrivao je taj region tražeći mlade igrače. Došao sam u Čelik, trener je bio mislim Džemaludin Mušović. Sa 16 godina već sam odigrao jednu prijateljsku utakmicu za prvu ekipu Čelika, on je rekao da sam zadovoljio, ali ja sam se vratio kući jer nisam još bio spreman za veći klub. Dvije godine poslije konačno sam i došao u Čelik, a prije toga u dresu Busovače smo baš u okviru Kupa tadašnje države izbacili Čelik iz daljeg takmičenja".

U Čeliku ste se zadržali pet godina i osvojili, kasnije će se ispostaviti, jedinu titulu u karijeri.

"Moram kazati da sam na treninge Čelika dolazio biciklom iz Kaćuna, tako da sam skoro svaki dan išao 60 km biciklom. Našao sam jedno biciklo, zakrpio gumu, malo ga zategnuo i svaki dan na biciklu za Zenicu. Jednom sam došao pred utakmicu, sav sam se zacrvenio, pa mi je trener Nermin Hadžiahmetović rekao da odmorim prvo poluvrijeme, da sebi dođem za drugo poluvrijeme, da će me ubaciti u igru. Bitno je imati cilj, volju, želju i biti uporan, a onda se sve vrati u životu. Osvojili smo prvo prvenstvo BiH nakon rata, a onda je ekipa išla na turneju po Hrvatskoj, gdje smo odigrali pet-šest utakmica. Tamo smo odigrali utakmice s Rijekom, Istrom, Marsonijom, ekipama iz Slovenije. Tu smo dobro odigrali. Marsonija me htjela dovesti, tada su za taj klub igrali braća Mujčin, Veldin Karić i još nekoliko poznatih igrača. Ipak Čelik je imao dogovor s Rijekom, tako da smo nas četvorica, Hodžić, Bradarić, Hasančić i ja prešli u Rijeku".

U Rijeci ste proveli četiri lijepe godine. Navijači se i danas rado sjećaju vaših igara i golova u tom klubu.

"Mi smo 1995. godine došli pred početak prvenstva Hrvatske, došli smo tamo nespremni za taj nivo igre jer njihova je liga odskakala u odnosu na nas. Ipak radili smo i individualno, pokušali smo se što prije navići na novu sredinu i taj novi nogomet. Bili smo strpljivi, istrajni, radio je i trener Zvjezdan Radin dosta s nama. Nismo nikako išli kući ni kada smo imali pauzu, samo da bi se što prije na to sve navikli. Rijeka je veliki klub, uzimala je tad igrače iz nižih liga, okolnih klubova. Imali su dobar sistem za te talente. Ova sadašnja Rijeka je mislim nešto veliko u odnosu na tadašnje vrijeme. Nekada se igralo za 500 KM, a sada se igra u tim klubovima za peterocifrene mjesečne plaće. Bili smo pretežno u sredini tabele kada sam ja igrao. Posljednju sezonu smo bili treći. U toj generaciji su igrali Mladenović, Milinović, Žganjer, Romić, Tafra, Tokić, Samardžić, Đelalija, Šerifi, Marković".

Nakon četiri godine u Rijeci otišli ste u turski Altay, gdje ste se zadržali dvije godine.

"Dobrim igrama u Rijeci privukao sam pažnju ljudi iz Turske. Trebao sam još i ranije otići, ali nisu se klubovi mogli dogovoriti oko obeštećenja. Bio sam u Izmiru dvije godine, stvarno prelijep grad, dobar klub. Imao sam problema na početku, teško sam se privikavao na vrućine, bilo je 45-50 stepeni, to je bilo nevjerovatno. Poslije sam se navikao, išlo je dobro, ali sam imao povrede, odnosno probleme s lijevom i desnom ložom. Prva godina je bila dobra, druga već malo lošija i zbog trenera. Nakon toga otišao sam iz Turske u slovensku Muru, tamo sam se zadržao samo tri-četiri mjeseca".

Onda dolazi 2000. godina i povratak u svoj Čelik, gdje ste igrali narednih šest godina, mnogi pamte vaše igre u crno-crvenom dresu posebno one utakmice u Evropi. Kako je Vama to izgledalo tada?

"Pa sjećam se kada sam se vratio i taj izlazak u Evropu, odnosno Intertoto Kup. Nismo imali ni Uprave, bio je upitan sjećam se i odlazak na revanš u Belgiju protiv Genta. Bio je raspad sistema u klubu, a mi smo igrali sjajno na čelu s trenerom Kemalom Hafizovićem. Dva puta smo pobijedili Denizlispor, pa smo onda pred 25.000 ljudi u Zenici pobijedili Gent i onda poraz u uzvratu 2:0. Da smo prošli igrali bi s Werderom iz Bremena. Ostaje žal za tim, ali rado se svi sjećamo tih vremena. Bilo je dobrih igrača u BiH, sjećam se mnogih, ali bilo mi je posebno teško igrati protiv Munevera Rizvića, on je tad igrao za Budućnost iz Banovića. Pa Muhidin Zukić iz Sarajeva, pored njega je lopta mogla proći, ali igrač nikada. Bilo je dosta neugodnih defanzivaca, ali oni su mi ostali ono baš u sjećanju".

Prisjetimo se i Vaših nastupa za reprezentaciju BiH. Kako je bilo u to vrijeme nositi reprezentativni dres?

"To je bilo faktički stvaranje reprezentacije. Sjećam se priprema u Velikoj Kladuši, selektor je bio Fuad Muzurović, pa onda Džemaludin Mušović. Sjećam se kada smo igrali protiv Argentine za koju je tada igrao Batistuta, imali smo poderane trenerke, patike sam ja zaduživao naprimjer 45 broj, iako ja nosim 42. Bilo nam je drago igrati za reprezentaciju, nismo gledali za novac ili putne troškove, dnevnice, igrali smo iz ljubavi i poštovanja prema našoj zemlji. Posljednja utakmica bila mi je protiv Mađarske u Zenici i poslije više nisam igrao. Sedam nastupa i jedan gol protiv Makedonije. Možda je moglo biti više, možda i manje, ali zadovoljan sam tim nastupima u reprezentaciji i ponosan sam na taj period".

Nakon Čelika i oproštaja od aktivnog bavljenja nogometom, ponovo ste zaigrali na velikom terenu i to s 44 godine.

"Oliver Vujica je bio trener Busovače i kada je vidio kako ja s djecom radim na treninzima, zamolio me da mu pomognem, odnosno da samo igram utakmice. Nisam trenirao, nego sam šest mjeseci samo nedjeljom išao na utakmice. Sjećam se igrali smo i jednu prijateljsku protiv Čelika u Zenici, postigao sam jedan gol i pobijedili smo kombinovanu ekipu Čelika. Nakon toga odlučio sam i konačno oprostiti se od nogometa i evo pet godina sam da tako kažem u nogometnoj penziji".

Prije dvije godine u centru Zenice, navijači Čelika iscrtali su sedam najboljih igrača kluba u historiji prema njihovom glasanju. Na jednom od sedam murala je i Vaše ime, kakav je osjećaj biti za navijače jedan od najboljih igrača u historiji kluba?

"Šta mogu kazati na to osim da sam ponosan. Znajući koliko je samo generacija prošlo i kakvih nogometaša kroz Čelik, onda morate da budete sretni i ponosni. Uvijek sam pomagao klubu na mnoge načine, drago mi je što su to uvijek znali navijači prepoznati. Nisam nikad imao problema s navijačima, ja sam šutio i svoje pokazivao na terenu, a to bi trebao svaki nogometaš. Teren je jedino mjerilo za nogometaša, od prazne priče nema ništa. Ponosan sam na sav igrački period u Čeliku i rado se sjećam tih vremena".

Bili ste u igri prepoznatljivi po dvije stvari, sjajna skok igra i nezaboravno biciklo, od kojeg su mnogi igrači "padali na guzicu". Vjerovatno ste imali i svog nogometnog idola od koga ste pokušavali kopirati neke stvari?

"Znate kako je prije bilo, uradiš biciklo i to je teško protivniku skontati i zaustaviti jer nije bilo videa i vraćanja, analiza. Sada se sve vrati, gleda, analizira svaki igrač, potez, tako da je i meni u to vrijeme bilo lakše. Ja sam na livadi vježbao neke poteze, u mlađim danima divio sam se igrama Semira Tucea iz Veleža. On je bio ljevak, a ja sam dešnjak, nastojao sam od njega pokupiti mnoge stvari. Kada je god Velež igrao ovdje u Zenici dolazio sam da njega gledam".

Poslije rata, iako nema zvanično nigdje upisano, igrač ste s najviše golova za Čelik. Ipak ste nakon jednog gola dobili vrijedno priznanje, o čemu se radilo?

"Ne znam ni ja sam koliko sam dao golova, u klubu nema statistike, to se slabo pratilo u našem klubu. Sjećam se dok sam igrao za Čelik, da je gol protiv Širokog Brijega bio 500-ti tada u ligi i na poklon sam dobio prelijep prsten. To je bila nevjerovatna utakmica, gubili smo 0:2 i na kraju smo pobijedili 4:2, tada sjajni tim s Pecare".

Trenutno ste trener kadetske selekcije Čelika. Kako je sada raditi s omladincima? Vremena su se mnogo promijenila, djeci je "mrsko" trenirati, a pogotovo raditi individualno?

"Pa rekao sam vam već da sam ja na treninge dolazio biciklom iz Kaćuna, a sada je djeci mrsko doći na trening, iako žive par minuta od stadiona. Današnja djeca bi najradije da čitavu sedmicu odmaraju i da dođu u petak pred utakmicu, te onda da igraju u početnoj postavi u subotu. Sve se poremetilo, sistem vrijednosti je na niskom nivou, djeci je mrsko preći ulicu, a kamo trenirati. Ne mogu da vjerujem šta se dešava, nemaju želju i volju, a nikad nije bilo lakše postati nogometaš. Ipak, uvijek ima dobre djece, koja žele raditi, ali nemamo mi baš dobre uslove, iako mnogi misle da imamo. Kada vidim kakvo je stanje u nogometu, onda nemam neke velike ambicije u nogometu, posjedujem A-licencu i trenutno radim s omladincima".

Nemate baš najbolje mišljenje o ljudima koji trenutno upravljaju Čelikom, da li je to zbog toga što uopšte ne obraćaju pažnju na omladinske selekcije?

"Moje mišljenje je da slabo ulažu, više se baziraju na seniore nego na omladince. Sada kada bi pitali ove Turke koji treneri rade u omladinskom pogonu, vjerujte da ne bi znali nijednog trenera. Ne znaju oni ni mene ni bilo koga drugog. Ja to ne mogu da shvatim, omladinci trebaju biti osnova svakog kluba. Evo koliko ja radim ko trener u klubu nemam ni socijalno ni zdravstveno osiguranje. O čemu da ja dalje pričam. Nadam se da će se stanje popraviti, te da će ljudi iz kluba spoznati da je ulaganje u vlasiti pogon jedina isplativa investicija".

Pratite li Premijer ligu BiH i možete li podvući paralelu s vremenima kada ste Vi igrali. Mnogi su mišljenja da je nogomet u BiH sve lošiji iz godine u godinu.

 

"Mislim da je nogomet kada sam ja igrao bio znatno kvalitetniji, igrači su imali od koga naučiti, za razliku od sada kada vidimo ko sve uči djecu nogometu. Sada su bivši igrači pretežno na nekim rukovodećim funkcijama, niko ne želi da radi s djecom, to vam je ljudi rudarski posao. Ja kada dođem navečer kući, meni se život smuči, najradije bi da kopam nego da cijeli dan radim s djecom. To je baš posao za koji treba mnogo volje, želje i strpljenja. Mi smo valjda prije igrali više iz ljubavi, sada bi svi nešto polovično uradili. Savez isto slabo pomaže omladinskim kategorijama. Oni misle ako daju deset lopti za juniore da su riješili sve probleme".

Za kraj Senade kažite nam koji su to treneri ostavili najveći utisak na Vas? Mnogi poznati treneri su vas trenirali, ali uvijek ima onaj neki ili par njih kojima ćete uvijek biti zahvalni?

"Nermin Hadžiahmetović mi je najviše pomogao i on je na prvom mjestu. Bilo je dosta dobrih trenera, imao sam sreću da su me stvarno veliki stručnjaci trenirali. Tu su Kemal Hafizović, Josip Skoblar, Ćiro Blažević, Nenad Gračan, Branislav Ivanković, Husnija Arapović. Stvarno sam imao sreću toga što se tiče", kazao je za kraj razgovora za SportSport.ba Senad Brkić legendarni napadač Čelika.

Navijači kluba s Bilinog polja stvorili su o njemu i legendu koja kaže da "Senad još stoji u zraku", aludirajući na njegovu sjajnu skok igru kroz karijeru, a posebno u crno-crvenom dresu.

Komentari (3)

Brka je legenda covjek koji je igrao povrjedjene kicme, vazda maksimum davao.

Emir

Igro sam mali fudbal s brkom. To njegivo biciklo nije mogo niko snimit. A kad bi ga nogom spuco u cjevanicu tebe bi noga zaboljela ne njega

Mesa.Sabanadzovic

Dobar igrac bio

duda
Ostalo još 1500 karaktera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora/ica, a ne nužno i stavove portala SportSport.ba te portal ne može i neće odgovarati za sadržaj tih kometara. Komentari koji sadrže vrijeđanja, psovanja i vulgaran riječnik mogu biti uklonjeni bez najave i objašnjenja, ali to ne obavezuje SportSport.ba da obriše sve komentare koji krše pravila. Čitanjem prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim uvjerenjima.