Fudbalska metafizika: Ko je šta zaslužio od vasione? · Kolumna

Šesnaest je reprezentacija ostalo. Šesnaest različitih emocija, karaktera, stilova.

Englezi prizivaju povratak fudbala kući. It's coming home. Našli su dosad dvije bitne simboličnosti. Nikad Engleska nije više nego sada dogurala od Njemačke nakon 1966. Što znači šta? Da će osvojiti Mundijal baš kao i tad. Ili će ispasti odmah u osmini finala jer je i te 1966. Gordi Albion samo malkice više dogurao od Elfa. Ovi bili prvaci, a ovi viceprvaci. Izgubili u finalu na preVARu.

Engleska bi navodno trebala bila prvak i zbog proste činjenice da je 2010. Španija bila svjetski šampion, a 2014. Njemačka. Ništa Vam ništa jasno? Pa 2010. prvak države koja je osvojila Mundijal bila je ekipa koju je sa klupe predvodio Pep Guardiola. Četiri godine kasnije isti je čovjek trenirao najbolji njemački tim. Sada, Englezi se nadaju da je došlo vrijeme na njih, budući da je Pep i s Manchester Cityjem osvojio naslov.

Dva su dakle razloga zašto bi Engleska trebala na tron, a njihovo "ubjeđenje" potkrepljuje još jedna historijska podudarnost. Na ovome Mundijalu desilo se isto što i na prethodnih četiri od posljednjih pet. Francuska bila prvak, pa na sljedećem ispala u grupi. Italija osvojila 2006, pa četiri godine poslije - ćorak. Isti slučaj bijaše sa Španijom, a sada i sa Njemačkom. Jedini koji se odupro tom trendu bio je Brazil, južnoamerička reprezentacija. Dakle, Engleska osvaja, to je tako očito i predvedivo.

Ostavimo šalu po strani. Šta su to reprezentacije s ovoga Mundijala uradile da bi prizvale sebi nesreću ili pak sreću. Ko je radio ono što treba da se radi, pa tako ispunio barem djelić metafizičkih kriterijuma, a ko je zasrljao?

Njemačka definitivno. Ovo drugo. Mnogi su mišljenja da je Leroy Sane morao biti pozvan u reprezentaciju pa makar povrijeđen, jer je svojom igrom to zaslužio. Može se razumjeti Loewa, možda mu se ne uklapa u tim, ali neka ga tu, ne moraš ga ni ubacivati. Samo nemoj remetiti kosmički poredak. Isto je sa Manuelom Neuerom. Može on biti najbolji na svijetu, ali nije ga bilo skoro godinu. Činiš nepravdu ne puno lošijem Ter Stegenu. Ako je uopće lošiji u ovome trenutku.

Belgija? Imaju paklenu, možda talentima najpopunjeniju ekipu, ali bez Radje Nainggolana. Roberto Martinez je odličan trener, zna znanje, ali je možda malo nepravedno.

Francuska? Htio ne htio moraš nekoga izostaviti, pa ih niko ne može optužiti da su se pogrešno ponijeli prema Višoj sili.

Argentina? Njima navodno Lionel Messi kroji sastav i taktiku i ko će igrati. Pričaju žene po brijačnici da zato što je dobar s Maxi Lopezom nije želio u svojoj blizini Maura Icardija, jer je potonji Lopezu preoteo suprugu. Nema ni Pastorea koji bi svojom fudbalskom tipologijom valjao apsolutno svakoj ekipi. Ono, kad ništa ne ide da izmisli pas kroz trojicu ili ramenom izbaci iz ravnoteže obližnji bedem odbrambenih igrača. Ili da potkopa petom loptu.

Španija? Oni su uradili sve po pe-esu. Premda je nekima možda suludo i bespotrebno tjerati selektora dan pred Mundijal, ima u tome nešto što mi ne možemo dokučiti. Radio si Lopetegui nešto što nisi smio i moraš snositi konsekvence makar sve utakmice izgubili s novim selektorom. Naprosto, to što je on učinio (pregovarao uporedo s Real Madridom prethodno produživši ugovor sa Savezom) ne radi se. Moglo je puno bolje i na mnogo više načina, a na kraju svih krajeva, ili početku svih početaka, svaki odnos počiva na poštovanju. Reprezentacija je iznad svega, izigrao si naše povjerenje i doviđenja. Taman da je usred prvenstva.

Hrvatski selektor Zlatko Dalić napravio je također šokantan potez, ali zar nije neočekivano da ti igrač dođe i kaže ja sam bolji od ovoga. Možda si ti bolji od svih, ali mi smo tim. Kaliniću, doviđenja. Pozdravi tamo.

Kontra Hrvatske i u njenom susjedstvu je Srbija koja otjera selektora zbog most expensive playera u njihovoj historiji. Gdje ćeš bez njega. Kao proizvod lakrdije imaš da ti ljuti protivnik zabije gol ne u 72. ili 84. minuti, nego u 91. Milinković-Savić ako je vrijedio 100 miliona, sad vrijedi sigurno manje.

Njihov slučaj je specifičan jer u svakom slučaju nešto ne bi valjalo. Kao što je bezveze otjerati selektora koji te konačno odveo na Mundijal, bezveze je i ne voditi Milinkovića-Savića. Nikad kompromisa.

Na kraju Japan. U njihovom slučaju dobro ispade što otjeraše Vahu. Nikad sa njim, a bez Honde, ne bi izgubili od Poljske, ali pitanje je šta bi bilo u prve dvije utakmice. Ironija je sudbine da Japan s Poljacima odigrao sramotnu utakmicu, ali im se konačno isplatilo što su takvi kakvi su, pošteni, neratoborni. Sa žutim kartonima i smećem jednostavno nisu u dobrim odnosima, pa niti prave mnogo prekršaja za žute, niti propuste priliku počistiti sve iza sebe.

Na kraju svih krajeva svijeta i okoline ima jedna BiH. Nije njena reprezentacija igrala na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, ali jeste u Brazilu. I nije propustila da nogom nabije sreću koja ju je pratila kroz kvalifikacije. To nabijanje desilo se onoga trenutka kada je neko odlučio da iz ekipe izostavi Elvira Rahimića, ne znajući da je on talisman, pa makar i s obje slomljene noge.