Hajduk protiv Dinama ili temperamentni jug protiv staloženog sjevera

Rijetko gdje u Evropi susresti ćemo toliko izraženo rivalstvo između dva kluba čiji su gradovi udaljeni preko 400 kilometara. Većinom se ta velika rivalstva ističu u gradskim derbijima, te kod klubova iz iste regije. Najveća utakmica hrvatskog fudbala, susret između Hajduka  Dinama, je sraz dva različita poimanja najvažnije sporedne stvari na svijetu.

Vatreno će biti na Poljudu

Određene sudije za najveći hrvatski derbi, čini se da su Hajduk i Dinamo konačno složni

26.03.24. 12:23

I ne samo to, dojam je da se radi o sučeljavanju dvije različite životne filozofije. Iznimno temperamentnog hrvatskog juga, te mirnog i staloženog sjevera. U skladu sa temperamentom, dojam je da se i fudbalske škole odlikuju istim karakteristikama.

Kroz dalju i bližu istoriju, uvijek je Hajduk pobjedu tražio kroz fanatičnu borbenost nošen enormnom energijom koja je dolazila sa tribina splitske ljepotice, dok je Dinamo težio tehnički dotjeranijem fudbalu.

I skoro nikad nije bilo bitno ko je na kojoj poziciji na tablici, da li neko ima izraženiji imperativ pobjede, te u kakvoj formi ulazi u derbi. Sve je to padalo u vodu nakon par uvodnih minuta najveće klupske utakmice u Hrvatskoj.

Možda će se malo stariji čitatelji sjetiti nekog derbija koji je njima ostao upečatljiv i po njihovom mišljenju najbolji od svih. Ali potpisniku ovog teksta, najbolja i najuzbudljivija utakmica ova dva rivala je odigrana 28. aprila 1996. (3:2 za Hajduk) na Poljudu.

Bila je to utakmica koja je direktno odlučivala o naslovu prvaka, Hajduku je bila potrebna pobjeda od 3 razlike da se u međusobnom skoru izjednači sa Dinamom, a u slučaju da pobijedi rezultatom 3-0, preuzeo bi lidersku poziciju.

Poljud će opet biti pun kao šibica

Poljud je bio prepun, 35.000 ljudi u navijačkom zanosu, a Torcida u svom elementu, onako kako to samo oni znaju napraviti. Krenulo je fenomenalno za Hajduk, već u 1. minuti Miki Rapaić zaobilazi Ladića i zabija na prazan gol, da bi u petom minutu na semaforu stajalo 2:0, a strijelac je bio neumorni i super korisni Nenad Pralija nakon asistencije Asanovića.

Atmosfera na stadionu je u tim trenucima bila južno-američka, cijeli stadion je euforično tjerao igrače Hajduka naprijed i tražio da u prvih pola sata dovrše posao i tako zasjednu na prvu poziciju.

Imao je Hajduk tada dosta šansi, neumorno su jurišali, te ostavili dosta prostora na svojoj polovini što je Dinamo kaznio preko Igora Cvitanovića za smanjenje, a potom preko "omraženog" Zuje Mladinića i za totalno anuliranje prednosti Splićana.

I onda sredinom drugog poluvremena, možda i najljepši trenutak svih derbija ova dva kluba, legendarni pogodak Nike Čeke sa oko 30-ak metara iskosa lijevom nogom u same rašlje Ladićevog gola.

Taj pogodak je proslavljen na Poljudu kao da je donio titulu, ali Dinamo je do kraja prvenstva uspio sačuvati prednost na gol razlici, te je ova pobjeda bila Pirova, a svi mi koji smo gledali utakmicu na spomen Nike Čeke se prvo prisjetimo ovog eurogola i vrhunske utakmice tog proljetnog popodneva.

Još jedna zanimljivost iz tog vremena, a danas zvuči prosto nemoguće, da su taj derbi i kod Dinama i kod Hajduka igrali samo domaći igrači i to redom sve standardni ili potencijalni reprezentativci Hrvatske.

Izuzetak je bio jedino australski Hrvat Mark Viduka, koji je bio jedini igrač na terenu koji nije bio "pod povećalom" tadašnjeg izbornika pokojnog Ćire Blaževića. Ako ne zbog vrhunske utakmice, ovaj derbi će ostati nostalgično upamćen kod mnogih i zbog ovog danas nevjerovatnog podatka.

Pišući ovaj tekst dojam je da se od tog derbija dosta stvari drastično promijenilo, a da je jedina konstanta krcati Poljud i Torcida na sjeveru. I stvarno, fudbal se igra zbog navijača, sve je ostalo relativno.