Nebo se "zatvaralo", policajci u civilu su bili na treninzima: U Kataru nova "majka svih utakmica" · Riječ, dvije...

Okršaji određenih reprezentativnih selekcija često su izazivali mnogo pažnje i to ne zbog velikog sportskog rivalstva nego zbog političkih situacija u određenom trenutku.

Jedan od tih je i onaj između Sjedinjenih Američkih Država i Irana, koji će se voljom žrijeba sastati na Svjetskom prvenstvu i sasvim sigurno će organizatorima ovaj meč biti najveći izazov.

Sjedinjene Američke Države i Iran su odigrali samo dva meča od kojih je prvi historijski odigran na Svjetskom prvenstvu i to 1998. godine u Francuskoj, a drugi godinu i pol kasnije imao je prijateljski karakter i odigran je u Los Angelesu.

Diplomatski odnosi ove dvije države narušeni su 1979. godine i sve do danas Iran se manje-više nalazi pod sankcijama od strane Sjedinjenih Američkih Država i saveznika, pa upravo zbog toga ne čudi što se dan nakon žrijebanja grupa za nadolazeće Svjetsko prvenstvo ovaj meč karakteriše kao meč visokog rizika.

Majka svih utakmica ili politički najnabijenija utakmica u historiji Mundijala

Prvi, historijski meč Sjedinjene Američke Države i Iran odigrali su na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj. Bio je 21. juni 1998. godine, grupna faza takmičenja. Domaćin Lyon, stadion Stade de Gerland i skoro 40.000 navijača.

Organizatori takmičenja pokušali su umanjiti sve potencijalne prijetnje, no i pored toga uoči i za vrijeme utakmice u zraku se osjećala velika napetost. Američkim reprezentativci i njihove porodice suočene su sa posebnim sigurnosnim detaljima, tokom njihovog boravka u Francuskoj pa i za vrijeme treninga čuvali su ih policajci u civilu.

No, na kraju je sve prošlo u najboljem redu, a čak i danas se priča o potezu iranskih reprezentativaca koji su prije prvog sudijskog zvižduka američkim igračima poklonili bijele ruže kao simbol mira, a zajednička fotografija je i danas jedna od "najlegendarnijih" mundijalskih fotografija i bez obzira na konačni rezultat, ovaj duel predstavljao je veliku diplomatsku pobjedu.

Iran je slavio 2:1 pogocima Estilija i Mahdavikija, dok je McBridge postigao počasni pogodak za SAD, a pobjeda je očekivano izazavala veliku euforiju na ulicama Teherna i ostalih iranskih gradova. Reprezentaciju Irana s klupe je predvodio Jalal Talebi koji se dvadesetak godina kasnije vratio u taj period.

"Prošlo je više od 20 godina, ali još uvijek ne mogu da izrazim osjećaje koje sam imao tog dana. Jednostavno, ne mogu to objasniti. Još uvijek mi je ta utakmica u mislima i u srcu. Bila je to velika pobjeda na Mundijalu kada su Iranci čekali da budu sretni. Ljudi u mojoj zemlji nikada neće zaboraviti tu noć i kako su plesali na ulicama gradova do ranog jutra", rekao je tadašnji selektor iranske reprezentacije.

Na kraju treba dodati da su se Iran i SAD oprostile od Mundijala u grupnoj fazi. Njemačka i tadašnja Jugoslavija su sa po sedam osvojenih bodova prošli u narednu fazu takmičenja.

Fudbal, ipak, nije uspio ublažiti zategnute odnose

Dvadesetak dana kasnije, tačnije 11. jula u noći finala Svjetskog prvenstva rodila se ideja o odigravanju dva prijateljska susreta SAD-a i Irana. Tadašnji direktor kominukacija Fudbalskog saveza Kanade, Iranac Mehrdad Masoudi i tadašnji generalni sekretar Fudbalskog saveza SAD-a susreli su se tokom promocije Svjetskog prvenstva za žene 1999. godine čiji domaćin su bile Sjedinjene Američke Države.

U neobaveznom razgovoru rodila se ideja da se "ponovi" historijski meč iz Lyona, no znali su da su im šanse za organizaciju dva prijateljska meča i suviše male. No, ideja je rođena, plan je napravljen i malo potom krenulo se u njegovu realizaciju.

Plan je podrazumijevao da SAD ugoste Iran na godišnjicu meča odigranog u Lyonu, a potom godinu kasnije da Iran bude domaćin. Iranci su imali jedan osnovni uslov, a to je da prilikom dolaska njihovog tima i delegacije u Sjedinjene Američke Države budu izuzeti od uzimanja otisaka prstiju i fotografisanja. Bila je to samo jedna od prepreka koje su trebale biti preskočene kako bi došlo do odigravanja mečeva kojem bi prema ideji domaćin prvog bio Washington.

Međutim, Iranci za to nisu htjeli ni čuti s obzirom da je gostovanje u glavnom gradu Sjedinjenih Američkih Država u kojem se nalazi Bijela kuća za njih u tom trenutku bii simbol poraza. Upravo zbog toga propao je prvobitni plan da se prvi meč odigra na na godišnjicu onog odigranog u Lyonu, ali začetnici ideje nisu odustajali.

Umjesto toga napravljen je novi plan prema kojem bi se utakmica odigrala u januaru 2000. na stadionu Rouz Boul u Los Angelesu u kojem je tada živjelo više od pola miliona Iranaca, ali u novembru 1999. godine došlo je do velikih problema i činilo se da meč neće biti odigran. A, o čemu se radilo? Naime, Amerikanci nisu htjeli izuzeti Irance od uzimanja otisaka i fotografisanja prilikom dolaska na tlo Sjedinjenih Američkih Država, no ipak iz vrha američke administracije neko je intervenisao, do danas nije poznato ko, pa je i taj problem riješen.

Ali, nekoliko dana prije polaska za Sjedinjene Američke Države pojavili su se problemi u Iranu. Tadašnji predsjednik Irana, Mohammad Katami obavijestio je prvog čovjeka Fudbalskog saveza Irana da mora otkazati meč, no ipak su na kraju Iranci krenuli za Sjedinjene Američke Države. Međutim, kada su sletili na aerodrom u Chichagu novi šok. Carinici su od iranske delegacije zahtjevali otiske prstiju, a šef iranske delegacije je u tom trenutku na aerodromu rekao: Idemo kući, lagali ste nas". Stvari su izmakle kontroli, sve se zapravo činilo završenim. Jedna sjajna ideja na kraju je doživjela fijasko. Ipak, iz imigracionog odsjeka u Chichagu stiglo je pismo u kojem je pisalo da su Iranci izueti iz tog pravila.

A, kada su konačno stigli na američko tlo, inače tek druga sportska selekcija nakon hrvačke pet godina ranije, mogla je početi i tajna sigurnosna operacija. Tokom njihovog boravka u Sjedinjenim Američkim Državama pratili su ih agenti u civilu, nisu ih ispuštali iz vida. Od hotela pa do treninga i utakmica. Prije duela sa SAD-om odigrali su mečeve sa Ekvadorom i Meksikom. Pobjeda i poraz, iako rezultat nije bio primaran. Nije bilo nikakvih problema uoči i na tim mečevima, ali kako se približavao sa domaćinom, situacija se pogoršavala.

Navodno su iranski reprezentativci primali telefonske pozive tokom kojim im je prijećeno, ali i nuđeni su im novci da odustanu od utakmice, a iranski selektor je čak javno rekao da mu je ponuđeno milion dolara da sa ekipom odustane od utakmice. Ipak, ništa nije urodilo plodom. Prijetnje, a i novčane ponude kako bi se odustalo od meča su stavljene po strani i došao je dan utakmice.

Kako bi iranska delegacija bila što sigurnija na putu iz hotela prema stadionu u FBI-u su odlučili da prije "pravog" hotel napusti "lažni" iranski autobus, a avionski saobraćaj je za vrijeme odigravanja utakmice iznad stadiona bio zaustavljen. Amerikanci su učinili sve što je u njihovoj moći kako bi spriječili eventualne incidente i u tome su uspjeli.

Utakmica je odigrana pred nešto više od 50.000 navijača od kojih je većina bila iranska. Čak su se ispred stadiona umjesto burgera prodavali iranski kebabi. Mahdavikia je doveo Iran do prednosti, a za konačnih 1:1 zabio je Armas.

Revanš susret nikada nije odigran, a rekli bismo, naivna očekivanja da će se zategnuti odnosi dvije države preko fudbala ublažiti, ipak nisu ostvarena.

No, još jedna prilika je tu. Svjetsko prvenstvo u Kataru.