Juventusov primjer u BiH: Hoćemo li za 150 godina imati svoga Marottu · Kolumna

Agnelli je vlasnik Juventusa, a u kapitalizmu ključni je privatluk. Da je Juventus svačiji ne bi se tako brinulo ko će biti na odgovornim pozicijama. Barem bi tako bilo u BiH.

Mantalitet ovdašnjeg čovjeka je u brutalnoj diskonekciji sa bilo kojim evropskim, naprednim mentalitetom. Ovdje se u vlastitoj zgradi ni o čemu ne vodi računa jer naš čovjek umjesto razmišljanja kako je ta zgrada i njegova, preferira stanovnište kako da ona nije ničija pa ni njegova.

Kod nas je - sve u kontru

(Posebno se bh. mentalitet manifestira u firmama koje koriste automobil ili više njih u zajedničke svrhe. Kako ga tu štanca svaki drugi vozač, pa to je nehumano.

Nije moj, konta vozač, a tada automobil promptno biva podvrgnut rigoroznom testiranju, do koliko obrtaja ga se može guliti i koliko najviše može razviti u drugoj brzini. Da neko ode samovoljno da ga opere, moralo bi se dobro "ograjisati", ne bi naš vozač otišao u autopraonicu samo jel' automobil voze dvojica-trojica, najmanje. Što bi ja išao, neka ga opere Hamo...)

Malo je klubova u BiH u privatnom vlastištvu i obično su takvi klubovi bez opterećenja. Široki Brijeg recimo ima "jasnu vlasničku strukturu", znalo se i sada se zna ko upravlja, nema nikakvih opozicija i trvljenja, navijači ne predlažu svoje kandidate niti mijenjaju uprave kako im se prohtije.

Biti klub u privatnom vlasništvu ne znači nužno i žnjeti titule, ali iole sposobni poslovni ljudi imaju jasne ciljeve i relativno uspješno ih ostvaruju. Što je Krupa dobra, Borac loš? Reći će ljudi zato što su ovi iz Krupe tako od Borca napravili. Da je sve kako treba, to se ne bi moglo desiti, no nije jer je Borac svačiji, ili u našem slučaju ničiji.

Zašto Čelik koji možda ima najbolje preduslove da bude ozbiljan bh. klub, na nivou Rijeke u Hrvatskoj, sa vrhunskom infrastrukturom i armijom navijača iza sebe, ne može Širokom do članaka dobaciti posljednjih 15-godina?

Kod nas po pravilu najviše problema imaju oni koji prema svim pretpostavkama trebaju da ubiru najviše novca. Željezničar i Sarajevo imaju sve preduvjete da razviju biznis, budu uspješni i stvore nove vrijednosti, ali po pravilu zbog bezbroj struja i razmišljanja, zbog kojih danas u BiH imamo 850 različitih stranaka, konstantne su trzavice, a postavljeni modeli budu dovođeni svako malo u pitanje. Svi bi kao bolje znali i radili.

Eh, pošto ovo nije vrijeme samoupravnog socijalizma kada je sve bilo svačije i vodilo se brižljivo o svemu računa, a na ključnim pozicijama nisu bili ublehaši već sposobni ljudi za koje se lako moglo procijeniti jesu li ili nisu sposobni, privatluk je neophodan.

A onda, kada si vlasnik nečega brinut ćeš se o svome, osim ako nisi mimo normalnog svijeta. Tada ćeš se strovaliti, ali se strovali ako nemaš pojma. Samo tvoje neznanje će ti presuditi, niko drugi.

Andrea Agnelli je zasjeo na čelo Juventusa nakon što se klub godinama nije mogao oporaviti poslije calciopolia i izbacivanja u Seriju B. Igrali su za Juventus razni nikogovići, bolji ili lošiji igrači (samo ovaj autor recimo slikao se sa Felipeom Melom jedne prilike, ni sam ne znajući zbog čega, ali tada je Melo bio Tito). Pa Miloš Krasić, pa gataj hoće li Amauri proigrati pored Del Piera ili će Iaquinta, hoće li ih znati uklopiti Luigi del Neri. Tako je trajalo dok nije stigao odlazeći Beppe Marotta. Dovelo ga. Doduše dovelo ga je godinu ranije, prvo je probao sa 14 novih igrača, on je doveo i Del Nerija, a nakon što je tim završio sezonu 2010/2011 na sedmom mjestu, Marotta je okrenuo list.

Niz "nejasnih" poteza

Prvi potez bilo je postavljanje Antonija Contea na mjesto šefa stručnog štaba. Kod nas bi se to protumačilo "pa ljudi jeste li normalni, koga je on vodio". A onda su odmah potom uslijedile nove senzacije. Eto ti i Andrea Pirla. Kakvog bolan Pirla, jadni ne bili, pa taj više nigdje ne može igrati, radijus kretanja jednak prečniku kruga na centru...

Pirlo koji je godinama vedrio i oblačio veznim redom Milana stigao za džaba! Slične su reakcije kao za Pirla uslijedile i pri dovođenju Andree Barzaglija, drugog svjetskog šampiona iz 2006.

Pogbu se također nije ozbiljno shvatalo jer je bio premlad. Izvukao ga Marotta iz Manchester Uniteda ne plativši ni penija. Lichsteiner (nekakav Lichsteiner, ali samo zato jer je bio idealan za poziciju beka-krila u Conteovoj omiljenoj formaciji 3-5-2) je stigao iz Lazija ne sluteći da će sedam godina poslije na kontu imati sedam titula prvaka.

Kingsley Coman isto je bio u rangu Pogbe. Jest da je bio besplatan, ali ipak ne mogu svi besplatni odmah biti u prvoj postavi. Polako, ima i naredna sezona, ako ništa prodat ćemo te Bayernu za 20 puta više miliona od nula koliko smo za tebe dali...

Da ne bude "doveo ja sve otpatke", pobrinuo se Marotta da prije Bayerna kupi Artura Vidala. Dali su za njega basnoslovnih deset-deset i po miliona eura i pobjednički mozaik bio je sklopljen.

Uz Quagliarelu, Vučinića, Borriela i još nekoliko igrača koji su zabili po gol-dva baš koliko je bilo potrebno, Juve je uzeo titulu i započeo s onim što i dan danas radi - dominira Italijom.

Kasnije je briljirao Beppe s mnoštvom džabnih dovođenja, ili relativno jeftinih kupovina, a igrači koje je dovodio netom su za sebe priskrbljivali komadiće historije. Carlos Tevez, Juvenstusova prva desetka nakon Del Piera, jedan je takav (koštao također samo desetak miliona). Pa otimanje Higuaina Napoliju, prije toga Dybale Palermu, i posljednje u nizu dovođenje - Ronalda. Ne treba zaboraviti ni iskusne gromade koje su pomogle da ekipa dva puta zaigra u finalu prvaka, Evru, Danija Alvesa, Samija Khediru - sve igrači pristigli za nula eura.

Kako to obično biva, premda je zvanično tumačenje da trebaju doći novi, mlađi ljudi, jer su izazovi obimniji i globalniji, najadekvatnije objašnjenje da Beppe Marotta napušta Juventus iz razloga ego-prirode. Jedina razlika je što u zakržljalijim društvima raskoli nastanu odmah, uskovitlaju se hitre sjenke dok se još ne zaradi ni peti dio onoga što realno može, a o razvoju i širenju biznisa da ne govorimo.

Beppe Marotta je bez sumnje istinski nogometni virtuoz, bitan koliko i vrhunski trener u vremenu kapitalizma i nastojanju da se finansijski što bolje prođe.

Marotta je svemirski brod kakvih nema mnogo na svijetu, u našem kontekstu pitanje je postoji li u BiH čovjek iole sličnih karakteristika koji će znati dovesti "krupnu ribu" s minimalnim utroškom energije i novca ili skontati sam od sebe igrača koji može biti dobar, a ne košta mnogo.

Imamo li nekoga na nivou Premijer lige, mrvicu od Marotte i da li je bh. klubovima to uopće potrebno budući da predsjednici i vlasnici svakako sve znaju o svemu, a ega su im džinovska. Agneliijev ego mala je maca nasuprot njihovih.