Kad bi Edin znao · Riječ, dvije...

Kad bi Edin znao koliko ga ova zemlja voli, možda bi mu posljednji izlazak iz tunela bio još teži nego što će svakako biti. Možda bi tek tada shvatio da ljudi neće ustati samo zbog 73 gola, 151 utakmice i svih rekorda koje ostavlja iza sebe, nego zbog gotovo dvadeset godina u kojima je bio jedan od rijetkih ljudi oko kojih se ova zemlja nije morala svađati. U zemlji u kojoj se teško dogovorimo i oko najjednostavnijih stvari, oko Edina Džeke nekako smo se uvijek razumjeli.

Kad bi Edin znao koliko je naših života prošlo zajedno s njegovom reprezentativnom karijerom, možda bi i njemu tih dvadesetak godina izgledalo nevjerovatno. Djeca koja su gledala njegov debi protiv Turske 2007. danas imaju svoju djecu, ljudi koji su tada završavali škole danas imaju sijede, a neki koji su ga prvi put gledali kao dječaka više nisu među nama. Mijenjali smo poslove, gradove, države, ljubavi i živote, ali kada bi igrala Bosna i Hercegovina, nekako smo uvijek znali ko će nositi broj 11.

Kad bi Edin znao koliko su njegovi ponosni, vjerovatno bi rekao da zna, jer majci i ocu ne treba objašnjavati šta osjećaju dok gledaju svoje dijete, ali teško je i njima objasniti šta znači kada dijete koje ste nekada čekali da se vrati kući iz škole jednog dana postane čovjek kojeg čeka čitava država. Teško je zamisliti kakav je osjećaj znati da prezime koje ste dali sinu sada hiljade nepoznatih ljudi ispisuju na leđima svoje djece.

Kad bi Edin znao koliko nas je natjerao da gledamo Bundesligu, možda bi se nasmijao na pomisao koliko je Bosanaca znalo sastav Wolfsburga. Odjednom smo znali ko su Benaglio, Misimović, Schäfer, Josue, Grafite i Felix Magath, računali bodove protiv Bayerna i čekali vikend da vidimo je li naš Edin ponovo zabio. Džeko i Grafite postigli su nevjerovatna 54 bundesligaška gola u šampionskoj sezoni 2008/09, a ne znam koliko se danas Grafiteovo ime često spominje u njegovom Brazilu, ali znam jednu malu zemlju na Balkanu u kojoj ga gotovo niko iz te generacije nije zaboravio, baš zato jer je igrao s Edinom.

Kad bi Edin znao koliko nas je poslije toga natjerao da subotom popodne postanemo navijači Manchester Cityja i kakvu je moć imao jedan čovjek iz Sarajeva na jednom Otoku. Pratili smo engleske stadione, učili ko je Mancini, svađali se zašto Edin nije starter i čekali njegov ulazak kao da ćemo mi ući zajedno s njim. Kada je protiv Queens Park Rangersa zabio za 2:2 prije nego što je Agüero u 93:20 napisao historiju Premier lige, u hiljadama bosanskih kuća znalo se da bez našeg čovjeka ne bi bilo ni najpoznatijeg završetka prvenstva u historiji Engleske.

Kad bi Edin znao koliko smo zbog njega zavoljeli i Rim, možda bi tek tada razumio koliko smo ga svuda pratili. Naučili smo Olimpico, Curvu Sud, Tottija, De Rossija i onu posebnu rimsku nervozu, pa se ljutili kada ga kritikuju kao da kritikuju nekoga našeg iz mahale. Onda je odgovorio onako kako je najbolje znao, sa 29 golova postao je najbolji strijelac Serie A, postavši prvi čovjek iz Bosne i Hercegovine kojem je pripala takva čast u jednoj od najvećih liga svijeta.

Kad bi Edin znao koliko nam je sreće donio u dresu Bosne i Hercegovine, morao bi se vratiti u noći koje danas izgledaju kao dijelovi neke porodične VHS kasete. Morao bi ponovo vidjeti Grčku na Bilinom polju, Litvaniju u Kaunasu, hiljade naših ljudi na ulicama Sarajeva i avion koji je konačno letio prema Brazilu. Upravo je njegov pas u Kaunasu pronašao Vedada Ibiševića za gol kojim smo prvi put otišli na Svjetsko prvenstvo, a šezdeset hiljada ljudi kasnije je dočekalo reprezentaciju na sarajevskim ulicama.

Kad bi Edin znao koliko je značilo gledati ga na Svjetskom prvenstvu, možda bi bolje razumio zašto smo pred televizorima stajali kao da se igra pred našom zgradom. Argentina, Nigerija, Iran, Maracana i svi oni prizori koje smo decenijama gledali kao tuđu privilegiju odjednom su postali naši, a na terenu je bio dječak koji je fudbal učio u Sarajevu. Punu Titovu smo sanjali, dosanjali smo je u ovoj 2026. godini koja je donijela mnogo sreće svim onim ljudima koji su do sitnih sati čekali dolazak svojih heroja.

Kad bi Edin znao koliko puta je bio razlog da ponovo povjerujemo kada više nismo imali nikakav razlog, možda bi mu svi oni golovi izgledali drugačije. Reprezentacija je prolazila kroz baraže, neuspjehe, smjene selektora, svađe, apatiju i godine u kojima smo se zaklinjali da je više nećemo gledati, a onda bi došlo novo okupljanje i ponovo bismo pitali: igra li Džeko? Nije uvijek mogao spasiti Bosnu i Hercegovinu, ali je gotovo dvadeset godina predstavljao mogućnost da se nešto ipak može dogoditi. Bio je razlog zašto smo mislili da možemo.

Kad bi Edin znao koliko je ljudima značilo što je ostao običan dok je postajao sve samo ne običan, možda bi shvatio zašto ga narod nikada nije volio samo kao fudbalera. Bio je prvi UNICEF-ov ambasador Bosne i Hercegovine još od 2009. godine, pomagao djeci i svoj uspjeh pretvarao u nešto mnogo veće od vlastitog računa u banci ili kolekcije trofeja. Mogao je postati nedodirljiva zvijezda, a nekako je kroz Wolfsburg, Manchester, Rim, Istanbul i sve velike stadione svijeta ostao onaj isti Edin kojem vjeruješ kada priča.

Kad bi Edin znao koliko ljudi širom svijeta nikada nisu prestali gledati Bosnu kroz njega, možda bi razumio zašto njegov oproštaj ne boli samo ljude koji ovdje žive. U Beču, Chicagu, St. Louisu, Göteborgu, Minhenu, Sydneyju i ko zna koliko drugih gradova odrastala su djeca kojima je Bosna bila zemlja roditelja, ljetnog raspusta i priča za porodičnim stolom, ali su savršeno znala ko je Edin Džeko. Bio je dokaz koji su mogli pokazati prijateljima i reći bez dodatnog objašnjavanja: "Ovaj je naš."

Kad bi Edin znao koliko je dugo bio svjetlo jednoj maloj zemlji od nešto više od 51 hiljade kvadratnih kilometara, možda bi tek tada osjetio težinu svega što je nosio. Bosna i Hercegovina je u tih gotovo dvadeset godina imala dovoljno svojih mrakova, razočarenja i razloga da ljudi spuste pogled, ali je često bilo dovoljno da lopta dođe do broja 11 pa da nekoliko miliona ljudi na trenutak pomisli kako će ipak sve biti dobro. Nije fudbaler mogao riješiti naše probleme, niti smo to od njega imali pravo tražiti, ali nam je mnogo puta dao ono malo svjetla na kraju tunela zbog kojeg je barem devedeset minuta bilo lakše biti ovdje.

Kad bi Edin znao koliko će čudno izgledati prvi spisak reprezentacije bez njegovog imena, možda bi razumio koliko smo ga uzimali zdravo za gotovo. Skoro dvadeset godina nismo morali razmišljati ko je kapiten, kome ide lopta kada zagusti i čije ime tražimo u sastavu čim se objavi fotografija početnih jedanaest. Tek kada nečega više nema čovjek shvati koliko je bio naviknut da vjeruje da će zauvijek biti tu.

Kad bi Edin znao koliko se novih Edina rodilo dok je on nosio ovu reprezentaciju, vjerovatno bi mu to značilo više od mnogih trofeja koje je podigao. Negdje danas postoje dječaci koji se zovu Edin jer je njihov otac 2009. gledao Wolfsburg, jer je 2013. plakao nakon Kaunasa ili jer je želio da mu sin jednoga dana bude barem malo nalik čovjeku koji je na leđima nosio jedanaesticu. Nisu svi dobili ime zbog Džeke, naravno, ali samo on zna koliko mu je puta prišao neki roditelj i rekao onu rečenicu koju nijedna statistika nikada neće zabilježiti: "Po tebi sam mu dao ime."

Kad bi Edin znao da se ovaj tekst piše s knedlom u grlu i očima koje se svakih nekoliko rečenica moraju odmaknuti od ekrana, možda bi autoru bilo malo lakše završiti ga. Kad bi znao da će ga vjerovatno čitati ljudi kojima će se u glavi smjenjivati Wolfsburg, Manchester, Rim, Kaunas, Brazil, Bilino polje i neka njihova vlastita uspomena koju niko drugi ne može razumjeti, možda bi shvatio da ovo odavno više nije priča o fudbalu. Ovo je oproštaj od dvadesetak godina naših života, a čovjek se od vlastitog života nikada ne oprašta bez suza.

Kad bi Edin znao, a ja mislim da on to zna. Zna jer se ljubav kakvu je dobio od ove zemlje ne može sakriti ni iza tribina, ni statistike, ni svih velikih riječi koje ćemo narednih dana potrošiti pokušavajući objasniti šta nam je bio. Zato ne treba više ništa komplikovati, kapitenu: Hva11a.