Kad jednostavnost graniči s umjetnošću

Pirlo, Lahm, Lampard, Riquelme odlučili su otići u zasluženu penziju i konačno odmoriti od svakodnevnog stresa prouzrokovanog imperativom osvajanja trofeja. Za razliku od “običnih” ljudi, oni neće strahovati od neuplaćenih doprinosa i neće biti primorani da vlastita, zakonom zagarantovana prava traže na nepopularan način – štrajkujući.

Kada je Kaka objavio kraj karijere, morao sam provjeriti koja je godina. “Je**te, pa on je samo dječak”, rekao sam prije negoli shvatih da je ovo 2017. godina i da vrijeme bukvalno leti, ma koliko mi to ne željeli priznati, kako samim sebi, tako i drugima. Činjenica, Kaka odavno nije dijete, ma koliko mladoliko izgledao (a izgleda kao prosječan student druge godine nekog privatnog fakulteta).

Kaka je karijeru profesionalnog fudbalera započeo u Sao Paulu za čije je omladinske kategorije nastupao još od svoje osme godine. Njegov fudbalski put mogao je završiti i prije negoli je počeo, zbog nesreće koju je doživio prilikom skoka u bazen. Iako je prošao (samo) sa nekoliko šavova, doktori su rekli kako je mogao ostati paralizovan. Srećom po sve nas, to se nije desilo. Na nesreću je gledao kao na Božju odluku, no uvijek je isticao kako ga nesreća nije promijenila te kako je i prije nesreće bio religiozan.

Za prvi tim debitovao je još kao osamnaestogodišnjak i tu sezonu završio je sa 12 postignutih golova u 27 nastupa. Ostao je upamćen i po tome što je postigao dva pogotka na tradicionalnom turniru na kome učestvuju klubovi iz Rio de Janeira i Sao Paula.
Zanimljivo, Kaka je u tom finalu ušao s klupe te je sa svoja dva pogotka u potpunosti preokrenuo rezultat.

Zlatne godine u Milanu

Interesovanje za Kaku pokazali su skoro svi veliki evropski klubovi, no u toj trci, najbrži je bio Silvio Berlusconi, tadašnji predsjednik Milana. Kaki nije dugo trebalo da se izbori za mjesto u prvih 11 poslavši na klupu, ni manje ni više nego Rui Costu. U to vrijeme, Milan je bio premoćan. U napadu je bio ubojiti dvojac Shevchenko i Inzaghi, dok su vezni red držali Pirlo, Seedorf i Gattuso, a po potrebi i Ambrosini. Kaka im je donio bukvalno novi izgled, upravo zbog svoje okomitosti i mogućnosti da u punom trku naniže nekoliko igrača i završi akciju asistencijom ili pogotkom. Južnoamerikanci su se često mučili u prvoj sezoni provedenoj u velikim evropskim klubovima. Nedostajao im je Brazil, noćni izlasci, imali su problema sa depresijom, što se očitovalo i na terenu. No, Kaka je bio drugačiji. U potpunosti se privikao na život u Milanu i radio je ono što najbolje zna – šutati loptu. Već u prvoj sezoni, pomogao je u osvajanju Scudetta, kasnije će se ispostavit da je to jedina ligaška titula koju je osvojio sa Milanom. Letio je terenom i bilo ga je praktično nemoguće zaustaviti kad krene u svoj poznati trk. Sezonu je završio sa 10 postignutih pogodaka, bio je proglašen i za najboljeg igrača Serie A, a u izboru za Ballon d'Or zauzeo je 15. mjesto.

Kao da su svi čekali njegovo pravo sazrijevanje. Znalo se da može bolje i da je u stanju biti vođa ekipe; vođa koji će im donijeti još jednu evropsku titulu. U Istanbulu je izgledalo da će Kaka, zajedno sa Crespom, biti najzaslužniji za novu titulu evropskog prvaka. Izborio je prekršaj nakon kojeg je gol postigao Maldini, učestvovao je u akciji nakon koje je Crespo postigao gol za 2:0, da bi fenomenalnom asistencijom za Crespov drugi, Milanov treći pogodak, uništio odbranu Liverpoola i rastužio sve navijače Redsa. Nastavak priče znate, zar ne?! Nevjerovatan povratak Liverpoola u najluđem finalu (neka mi oproste navijači Bayerna i Manchestera) Lige prvaka.

Pirlo je bio mišljenja kako je to kraj. Psihički ubijeni i potpuno bezvoljni. Kaka, pak, nije bio takav. Kao i uvijek, spokoj je pronašao u religiji. Znao je da je to negdje bilo zapisano i da se to moralo dogoditi. No, također je znao da će dobiti priliku za osvetom.

Odlaskom Shevchenka u Chelsea, Kaka je dobio nešto ofanzivniju ulogu u Milanu. Igrao je polušpica i imao je svu slobodu u igri. Postao je ključna figura “novog” Milana. Te sezone Kaka je igrao najbolji fudbal u svojoj karijeri. Bio je najbolji strijelac Lige prvaka sa 10 postignutih golova, a svoju veličinu i, vrlo vjerovatno ovjeru Ballon d'Ora, pokazao je na Old Traffordu protiv Manchester Uniteda. Te sezone bio je bolji i od Messija i od Ronalda koji su završili iza njega u poretku najboljeg igrača na svijetu. Posljednji igrač kome je to pošlo za rukom. To mu je donijelo i produženje ugovora sa Milanom.

Plijenio je jednostavnošću i elegancijom na terenu. Bio je jedinstven, tehnički besprijekoran. Činilo se kako mu je potrebno nekoliko koraka da pretrči od gola do gola. Uvijek je znao šta i kako učiniti s loptom. Pasovima je probijao protivničke odbrane, driblinzima izbacivao protivničke igrače, a često je svojim šutevima skidao paučinu sa protivničkih golova. Jednostavno, bio je nezaustavljiv. No, imao je problema kad mu oduzmete prostor. Tad je pokazivao mane, nije bilo one njegove prepoznatljive odlučnosti.

Realov promašaj

Kažu da postoje dva kluba koja se ne odbijaju, Real i Barcelona. Na Milanovu adresu stigla je ponuda iz Madrida. Ponuda koja se ne odbija. Milan je u januaru 2009. odbio Cityjevu ponudu za Kaku. Ponudu tešku 100 miliona Eura. Silvio Berlusconi se nasmijao i rekao kako Kaka vrijedi više, a sam Kaka nije želio napustiti Milan. S Realom je bila druga priča. Ponuda nije bila izdašna kao Cityjeva, ali to je Real. Kaka je za 67 miliona Eura prešao u Kraljevski klub koji je gradio novu generaciju Galacticosa, sa Kakom i Cristianom Ronaldom u glavnim ulogama. Dok je Ronaldo opravdao uložen novac (i više od toga), Kaka se u Realu uglavnom mučio sa formom zbog povreda koljena i prepona. Doduše, mučio se i sa Mourinhom. Portugalac jednostavno nije imao povjerenja u Kaku. Nije bio ratnik kakvog je Mourinho očajnički želio i trebao(Mourinho trenutno u Uniteduima jednog takvog – Mkhitaryjana). Kaka mu se nikad nije zamjerio. Naglašavao je kako je Mourinho vrhunski trener i kako mu je čast što ga je trenirao. Jednostavno, Kaka je govorio kako je on krivac što se ne uklapa u Mourinhove ideje, a ne sam Jose Mourinho. Iz svih izjava da se primijetiti kako Kaka nije bio samo elegantan na terenu. Bio je takav i van terena, bio je takav i kad se spusti zavjesa te kad se ugase svjetla. Takav je po prirodi. Nenametljiv, dobroćudan, za svakog ima samo najbolje riječi. Dolazak Balea i Isca u Madrid, značio je samo jedno – odlazak Kake. Znao je da tamo više nema mjesta za njeg, čak i pod komandnom palicom Carla Ancelottija koji ga je vodio u Milanu. U Realu je za četiri godine skupio samo 85 nastupa. Više nego duplo manje u odnosu na šest godina u Milanu. Godine, povrede, nepovjerenje trenera, žestoka konkurencija. To su razlozi zbog kojih Kaka nosi etiketu velikog promašaja madridskog kluba (zlobnici će reći da je Bale i gori, posebno kad se pogleda visina obeštećenja uplaćena na račun Tottenhama).

Nakon oproštaja od Madrida, vratio se tamo gdje je uvijek bio voljen. Vratio se u svoj Milan. No, to više nije bio njegov Milan, a ni to više nije bio stari Kaka. Nakon solidne sezone u crveno-crnom dresu, odlučio je otići u Orlando. Odlučio je “pod stare dane” uživati u fudbalu i zaraditi još malo novca. U tri godine koliko je proveo u SAD-u, postigao je više golova nego u Realu. Ipak, odlučio je kako neće produžiti ugovor i odigrati još jednu sezonu u Orlandu. Odlučio je okačiti kopačke o klin i okušati se na drugim pozicijama u fudbalu. Milan ne zaboravlja svoje legende. Uprava mu je sekundu nakon što se penzionisao, poslala ponudu da bude sportski direktor Milana. Hoće li prihvatiti tu ponudu, vidjet ćemo.

Kakin fudbal na vrhuncu, bio je praznik za oči. Protivnički igrači nisu imali ni promil šansi u situacijama jedan na jedan. Često su završavali na zemlji, dok bi Kaka dugim korakom prolazio i pripremao se za završni udarac. To je izgledalo tako jednostavno, da se činilo da to može učiniti bilo ko.

Za reprezentaciju Brazila odigrao je 92 utakmice i postigao 27 golova. Bio je član reprezentacije koja je osvojila Svjetsko prvenstvo 2002. godine. Istina, odigrao je nekih dvadesetak minuta na prvenstvu, ali dobio je medalju. Prije negoli mu pokušate osporiti tu medalju, sjetite se da je tada imao svega 20 godina, a da mu je konkurencija bio neprikosnoveni Rivaldo.

Kaka je jedan od onih koji su mogli mnogo više. Iako je i sam osvojio mnogo trofeja, postigao na stotine golova, čini se da je toliko toga bilo u rezervi. Nažalost, nije jedini koji je naglo pao. Postavlja se pitanje koliko bi Zlatnih lopti bilo u njegovom vlasništvu da je tijelo bilo zdravo, te da nije u pogrešnom trenutku otišao u pogrešan klub. Teška tema.