Kako je biti navijač najgoreg evropskog tima? "Nikada nisam vidio da moj tim postiže gol"

San Marino je postigao samo jedan pogodak pred svojim navijačima u posljednjih 11 godina. I Massimo Visemoli, navijač ovog tima, nije ga uspio uživo vidjeti. Smatra da nije imao sreće jer je propustio jedinu utakmicu kod kuće u kojoj je njegov tim dao gol.

On je na skoro svakoj domaćoj utakmici San Marina od početka 2013. godine, ali kada je Poljska u septembru gostovala u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo, Massimo nije otišao na stadion, već je na TV-u gledao meč. I desilo se da je Alessandro Della Valle zabio gol za San Marino, koji je na kraju izgubio 5:1, ali i taj pogodak je bio dovoljan da se u ovoj maloj evropskoj zemlji slavi kao da je osvojeno Evropsko prvenstvo.

Kada vaš tim postiže svega nekoliko golova po deceniji, onda svakako ne želite da ga propustite uživo vidjeti.

"Nikada nisam vidio da moj tim postiže gol. Neki su bili u gostima, neki kod kuće, a na jedinoj utakmici koju nisam propustio kod kuće u posljednjih šest godina, protiv Poljske, uspjeli su dati gol. Možda jednostavno nisam sretan", kazao je 35-godišnji navijač San Marina.

Zanimljivo da uopće ne živi u San Marinu već u 175 kilometara udaljenoj italijanskoj provinicji Modena. Očarala ga zemlja od svega 33.000 stanovnika, ali prije svega nogometni tim koji na sve načine pokušava da bude barem malo konkurentan daleko većim evropskim nogometnim silama.

"Tokom dana morali su raditi kao računovođe ili građevinari ili barmeni, a tokom večeri igrali bi protiv Englesk,e ili Njemačke protiv najvećih evropskih igrača", objašnjava navijač San Marina.

Zajedno s grupom simpatizera iz San Marina, Visemoli je 2012. osnovao navijačku grupu i dao joj ime Brigata Mai Una Gioia. Grupa ima preko 200 članova, no tek 10 ili 11 navijača odlazi na utakmice. Hrabro navijau za ekipu koja je od 162 utakmice, izgubila 157 i zadnja je na FIFA-inoj listi.

Romed Hasler je tek nešto sretniji navijač, koji je izabrao Lihtenštajn i koji je "pratio po cijeloj Evropi", priznavši da je išao u BiH, Grčku, Sjevernu Makedoniju, Crnu Goru, Portugal, Slovačku, Sjevernu Irsku.

"Ako igramo protiv reprezentacije kao što je Sjeverna Irska, vjerovatnost je velika da ću biti sam od navijača Lihtenštajna na utakmici. Jednom smo ja i prijatelj otišli da gledamo utakmicu u Gibraltaru i mi smo jedini bili na stadionu", kaže Hasler koji je rođen u Lihtenštajnu, ali živi u Švicarskoj i nagledao se poraza svog tima.

On je kao najgore poraze naveo od Slovačke 7:0 u septembru 2004. i onaj iz 1996. kada je Lihtenštajn izgubio 11:1 od tadašnje Makedonije.

Kada je San Marino u novembru 2014. godine kod kuće igrao s Estonijom u kvalifikacijama za Euro 2016 i upisao remi, igrači su grupicu navijača zvali na prosalvu u lokalni pub.

"Najbolji trenutak ikad bio je remi protiv Estonije", kaže Visemoli. "Završili smo zajedno s igračima u pubu u San Marinu. Bila je to velika stvar, slavili smo do zore", priznaje Visoli.

Svjestan koliko je njegova reprezentacija ustvari mala, stolar iz Torshavna Asmundsson navija za Farske Otoke i nema prevelika očekivanja.

"Prije tri godine izgubili smo od Portugala 6:0. Ne znate baš sigurno, ali znate da ćete teško napraviti čudo u takvoj utakmici. Ono što me uzbuđuje je vidjeti kako igrači daju 150 posto sebe u utakmicu kako bi rezultat bio što bolji i kako bismo izgubili sa što manje razlike", kazao je.

Vraćamo se na San Marino i Visemolija koji se, priznao je to, navikao na velike poraze.

"Ne bojim se izgubiti 8:0, 9:0, 10:0, 11:0. Gubimo bilo 1:0 ili 12:0. Poraz je poraz".

Unatoč svemu, navijači malih reprezentacija jednako vole svoje timove i podržavaju ih na svakoj utakmici, pa i pored činjenice da ishode često unaprijed znaju. No, kako obično vole istaći, "važno je učestvovati i, po mogućnosti, primiti što manje golova".