Kako je Kevin De Bruyne postao ključni igrač Cityja

Onda si obično postavljamo razna pitanja tipa da li je talenat urođen, da li je to nešto što se rađa tek nakon početka bavljenja nekim poslom ili je, pak, dovoljno pogledati nekog i vidjeti „na prvi pogled“ kako je on/a talentovan/a za nešto ili nije. I dok postoje razna mišljenja o talentu u svijetu sporta, jedno je sasvim sigurno – talenat bez rada ne vrijedi; talenat i rad su bračni partneri koji jednostavno odgovaraju jedno drugome i koji jedno drugo, u svakom trenutku, nadopunjuju i samim tim čine boljim. 

Kada je, kao četverogodišnjak, Kevin De Bruyne počeo igrati fudbal u Drongenu, bilo je jasno da tu ima nečeg. Ili, bolje rečeno, već tad se znalo da on može izrasti u odličnog fudbalera. Pokazao je zrelost još u najranijim kategorijama, ne oslanjajući se isključivo na talenat, nego na konstantan rad, odlučnost i na nevjerovatan pobjednički mentalitet. Predanim radom i odricanjem, „natjerao“ je belgijsku fudbalsku javnost da ga sve više prati i već tada je (skoro) svima bilo jasno kako će upravo Kevin De Bruyne biti budućnost belgijskog fudbala; spasitelj, neko ko će, kada bude vrijeme za to, dodatno popularizirati fudbal i ko će donijeti reprezentaciji mnogo uspjeha. Zamislite dječaka koji je davao izjave za medije prije i poslije mečeva. Ne u Engleskoj, nego u Belgiji. Toliko je De Bruyne zaludio fudbalsku javnost. Sve moguće akademije su se otimale za njega, a on je izabrao Genkovu. Tada je imao samo četrnaest godina. Roditelje je viđao samo preko vikenda, a bukvalno se brinuo sam o sebi. Dobivao je džeparac od kluba, no nije ga trošio, nego je većinu čuvao za neke druge stvari – putovanja. Skroman, sam je sebi pripremao, kako on to voli zvati, zdravu i dobru hranu i to mu je bilo više nego dovoljno. 

Za prvi tim Genka debitovao je 2009. godine, da bi u januaru 2012. potpisao za Chelsea u transferu vrijednom sedam miliona funti. Tada je za klupski site izjavio kako je sretan zbog transfera i da zna kako mora naporno raditi da bi pokazao i dokazao koliko zapravo vrijedi. Tadašnji trener Chelseaja, Andre Villas Boas, izjavio je kako poštuje odluke čelnih ljudi kluba kada je u pitanju dolazak De Bruynea. Nije morao ništa više reći, Kevinova budućnost u Chelseaju, bila je pod velikim znakom pitanja. Plavci ga šalju na posudbu u Werder Bremen, gdje odmah pokazuje koliko zapravo vrijedi postigavšu 10 golova na 33 odigrane utakmice. Boasa je na klupi zamijenio Jose Mourinho, kome je Emenalo (tehnički direktor Chelseaja) vratio De Bruynea u nadi da će pod Mourinhovom palicom zaigrati onako kako zna i umije. Da sve ne bude tako lijepo, pobrinuo se niz događaja (djevojka ga je prevarila sa reprezentativnim kolegom, Curtoisom) koji su, kako tvrdi Mourinho i ljudi bliski njemu, naprosto kočili De Bruynea koji je prestao ozbiljno trenirati i sve više se žalio na to kako je nesretan. Naravno, bilo je i onih koji su vjerovali kako De Bruyne zaslužuje biti u prvom planu, te kako Mourinho pretjeruje. Utakmica Liga kupa protiv Swindona, bila je kap koja je prelila čašu. De Bruyne je na terenu izgledao nezainteresovano. Kao da je želio biti negdje drugdje. Nije se trudio. Nije trčao. To kod Mourinha nije prolazilo te ga Chelsea prodaje Wolfsburgu za 18 miliona funti, gdje Belgijanac pokazuje koliko je zapravo dobar igrač. To nije prošlo neprimjećeno od strane Manchester Cityja koji ga je (pre)platio u avgustu 2015. godine, jer su na račun obeštećenja uplatili čak 55 miliona funti. 

Kod Pellegrinija je igrao na sistemu toplo-hladno. Nakon odlične utakmice, obavezno je dolazio period kad je De Bruyne naprosto bio neprepoznatljiv. Kao da uopće nije riječ o istom igraču. Doduše, tada je i u Cityju bilo toliko previranja (objavljeno je u januaru 2016. godine kako će ih od jula preuzeti Guardiola), tako da su svi igrači pokupili De Bruyneov „povremeno bljesnem“ sindrom. 

Koliko je zapravo dobar Kevin De Bruyne, počelo se primjećivati po dolasku Pepa Guardiole, koji je poznat po tome kako je u stanju izvući maksimum iz svih igrača (dovoljno je bilo pogledati ekipu Bayerna, a ukoliko ni to nije dovoljno, onda slobodno pročitajte Boatengove, Mullerove i Robbenove izjave o Pepovom načinu rada i njegovim treninzima).  U Guardiolinom 4-3-3 sistemu, najvažniji kotači bili su David Silva i Kevin De Bruyne. Dva najveća fudbalska mozga u ekipi Cityja, dva vrhunska igrača kojima je bilo prepušteno dirigovanje sredinom terena. City je u sezonu krenuo odlučno, da ne kažem šampionski, a kao najbolji igrač ekipe, izdvajao se upravo De Bruyne. Sam Guardiola ga je nekoliko puta otvoreno hvalio rekavši kako Belgijanac zaslužuje sjediti za istim stolom kao i Messi. No, sezona navikavanja na Pepov stil igre, nemogućnost bekova da isprate Pepove zamisli i ekipa (pre)puna istrošenih igrača, dovela je City tek do trećeg mjesta na kraju sezone. De Bruyne je igrao odlično, ali njegov pad forme uslijedio je nakon nemogućeg promašaja protiv kasnijeg prvaka, Chelseaja. Tada je i Guardiola lutao tražeći pravu poziciju za svakoga, pa tako i za De Bruynea koji je pomjeren iz srca veznog reda na krilo. Čak je u meču protiv Leicester Cityja igrao i lijevog wing-backa.  Na kraju, De Bruyne je sezonu završio bez trofeja, ali i bez individualne nagrade, što je dovelo do toga da pojedini mediji počnu porediti njegovu karijeru sa Hazardovom i objavljujući članke kako De Bruyne pokazuje staru boljku – nekonzistentnost. 

Vlasnici Manchester Cityja, znajući da imaju najboljeg trenera na svijetu, odlučili su odriješiti kesu i dovesti igrače koje je odabrao Guardiola. To se, naravno, odrazilo kako na igre cjelokupne ekipe, tako i na igre Kevina De Bruynea. Naravno, nije bilo dovoljno samo naslagati jedanaest igrača i očekivati da se sve samo posloži.  Veoma bitna stvar za De Bruyneovu ulogu u Cityju, bila je zapravo utakmica između Belgije i Estonije. Roberto Martinez namijenio je posebnu ulogu za De Bruynea u sistemu 3-4-2-1. Držao je vezni red zajedno sa Axelom Witselom, ispred kojih su bili Mertens, Hazard i Lukaku. De Bruyne je odigrao odličnu utakmicu, Belgija je raskomadala Estoniju, a po povratku u Manchester City dočekao ga je Guardiola koji je, odgledavši tu utakmicu, znao da ima novu ulogu za De Bruynea. Utakmica je odigrana u novembru 2016. godine, no trebalo je vremena, trebalo je mnogo uigravanja, učenja i pomnog slušanja Guardiolinih riječi kako bi se sve to poklopilo. Guardiola, perfekcionista kakav jeste, uvijek u glavi ima „mali milion“ taktičkih zamisli. Igrači u svakom trenutku moraju znati koja im je zadaća i moraju već biti spremni za naredni potez. Kao u šahu. Ukoliko poredimo ovaj City sa Cruyffovom Holandijom iz 1974. godine, Fernandinho bi imao ulogu Wima Jansena, David Silva bi bio Wim van Hanegem, dok bi Kevin De Bruyne bio Johan Neeskens (neumoran trkač sa besprijekornom tehnikom). Kod Guardiole je veoma bitno da postoji veza na relaciji menadžer – igrač. Posebna veza. Kod Murinha bismo tu vezu mogli poistovijetiti sa manipulatorstvom. Ne, kog Pepa je to drugačiji. Pristup igraču, a posebno igri, je mnogo drugačiji. Posebniji. Pep sija kad njegova ekipa odigra akciju koja spada pod njegovu idealnu (da ne kažem ispravnu) verziju igranja fudbala. Naprosto, on želi da publika doživi ono što i on doživljava gledajući savršenstvo koje je stvorio (ili tek stvara). Tako De Bruyne igra fudbal. Uočio ga je još dok je igrao u Wolfsburgu. Guardiola je u superlativima govorio o Belgijancu, o njegovoj fudbalskoj inteligenciji, kretanjima, pasovima, mudima (ups) da odigra ono što se rijetko ko usuđuje. Jednostavno, vidio je kompletnog igrača. De Bruyne u Guardiolinom Cityju ne postoji da bi se pravili trouglovi na terenu i odigravali, kako to neki vole reći, alibi pasovi. De Bruyne je onaj s mudima i on ima svu slobodu; njemu su dozvoljeni pasovi koji izgledaju nemogući i pomoću kojih on zapravo ubrzava igru Cityja, a dodatno nervira i izbacuje iz takta protivničke igrače.  

Koliko je De Bruyne napredovao i koliki zapravo značaj ima za igru Manchester Cityja, vidljivo je i golom oku, a ne samo pomoću statističkih parametara. No, statitika svakako ovdje može poslužiti kao argument, jer je De Bruyne pod Guardiolom uspio uknjižiti 30 asistencija u ovih 15 mjeseci. Od njegovog dolaska u ligu, samo su dva igrača namjestila više šansi svojim saigračima, a to su Oezil i Eriksen. De Bruyneova sadašnja uloga je drugačija. Lopta je u njegovim nogama, a sa Silvom diktira tempo utakmice, probija prvi defanzivni blok protivnika, te nevjerovatnim loptama lomi protivničke odbrane. Možda i najbolji dokaz tome je utakmica protiv Stoke Cityja iz oktobra mjeseca ove godine. Uvjerite se sami. 

https://www.youtube.com/watch?v=FyKNLGtfyIs

De Bruyne u svakom trenutku ističe kako je Pep zaslužan za njegovu formu. Dao mu je ulogu koja mu odgovara, dao mu je slobodu koja mu je prijeko potrebna; dao mu je sve. Dao mu je da bude ono što jeste. 

Dolazak Kylea Walkera, masno plaćenog desnog beka, mu je pomogao da dobije tu dodatnu slobodu. To se moglo vidjeti u meču na Stamford Bridgeu. Dok su krila (Sterling i Sane) bila postavljena široko, Kyle Walker je ulazio u sredinu terena, te je tako zatvarao prostor iza De Bruynea i odvlačio (barem) jednog igrača, što je na kraju rezultiralo otvaranjem prostora za Belgijanca, koji je po pravilu tada dobijao loptu i mogao je distribuirati kako je on to želio. Imao je dovoljno i vremena i prostora da radi ono što je Guardiola to od njega i tražio – da bude Kevin De Bruyne.

Igrač sa, vjerovatno, najboljim centaršutem u ligi još od Davida Beckhama. Igrajući na krilu, De Bruyne je imao mnogo manje loptu u nogama i nije u tolikoj mjeri utjecao na ritam utakmice. Danas to nije slučaj. U srcu veznog reda, ima mnogo veću slobodu (doduše i odgovornost), mnogo više je u dodiru s loptom, diktira tempo igre, povlači sve konce i apsolutno sve počinje i završava s njim. Ovim ne umanjujem značaj ostalih igrača, ali nova De Bruyneova uloga je svakako najzahtjevnija, a on je čini tako laganom. Sam je u nekoliko navrata izjavio kako mu je draže asistirati negoli postići gol. Upravo zbog toga i pokušava sa rizičnim pasovima; pasovima koji iznenađuju protivnike, navijače, saigrače, Guardiolu, pa čak i samog De Bruynea. 

O De Bruyneovoj all-round igri najbolje pokazuje i statistika nakon četiri odigrana kola Lige prvaka. Pretrčao je najviše (da budem precizan, tačno 48.052 metra), a iza sebe je ostavio Saula i Freda. Pazite ovo, pretrčao je čak pet kilometara više od Fernandinha. Uz sve to, uspio je upisati i četiri asistencije. Borac i vizionar. Ratnik, ali i umjetnik. Sve u jednom. 

Šta Guardiola ima u Kevinu De Bruyneu? Odgovor je jednostavan – ima sve. Odbrambenog igrača koji odlično čita protivničku igru i siječe protivničke pasove, ponekad i u najosjetljivijoj zoni. Guardioline ekipe (Barcelona, Bayern, a sada i Manchester City), defanzivu igraju čitanjem igre, presingom i presijecanjem napada, dok su klizeći startovi posljednja opcija. O presingu je suvišno i pričati. Iako možda ne izgleda tako, De Bruyne je u stanju pokriti skoro jednako prostora kao i Chelseajev razbijač Kante. Neumoran je, tokom svih devedeset minuta može vršiti presing, što je samo po sebi nevjerovatno. U Guardiolinim sistemima, zadaci su striktni. Igrač, kao što sam već rekao, u svakom trenutku zna gdje i zašto mora biti. De Bruyne je izuzetak. Njegova uloga je slobodnija i dozvoljeno mu je da luta kako bi pronašao dovoljno prostora da razigra svoje suigrače. Naravno, u tome mu pomaže igra i kretanje cijelog tima. Silva, opet ga uzimam za primjer, zadužen je za nešto kraće pasove i sakrivanje (čuvanje) lopte na malom prostoru. U tome je skoro pa nenadmašan. De Bruyneove plejmekerske sposobnosti su nešto drugačije. Nevjerovatno precizni centaršutevi i sjajne lopte koje, po običaju, idu iza leđa odbrane, ali pravo u trk krilima, daju dodatnu dimenziju Cityjevoj igri. Sterling, Sane, Aguero i Jesus su profitirali zahvaljujući De Bruyneovim sposobnostima. Često čujemo kako je neko trenerova produžena ruka. De Bruyne to zaista jeste. Na treningu i na utakmicama, Guardiola upravo poziva De Bruynea da objasni ostalim gdje i kako da se kreću. On možda ne postiže toliko golova kao ranije, ali je sada cijeli tim na njegovim leđima. Što bi rekao ujak Petera Parkera:“Sa velikom moći dolazi i velika odgovornost!“ De Bruyne, upravo zbog svojih moći, snosi i najveću odgovornost, izuzmemo li čovjeka koji je zadužen za rezultate – Pepa Guardiolu. 

Kevin De Bruyne je u ovom trenutku najbolji igrač lige i jedan od najboljih igrača na svijetu. Xavi, Iniesta, Kroos, Modrić. Svi oni su imali ogromne uloge i bez njih vjerovatno Barcelona i Real ne bi osvojili jednak broj trofeja. No, oni su za saigrače imali Messija i Ronalda koji su naprosto neponovljivi igrači i koji zasjene sve oko sebe. De Bruyne, s tog aspekta, ima sreću što nema igrača koji će ga zasjeniti. Pitanje je hoće li mu faliti jedan takav igrač da uzme trofeje kojih su se gorenavedeni igrači naosvajali. Vrijeme će nam dati odgovor. Jedno je sigurno, kombinacija Guardiolinog znanja i De Bruyneovih izvedbi je nešto što se ove godine mora pratiti. Umjetnost igranja fudbala je obogaćena. Hvala im na tome.