Leandro Paredes i granica koja je odavno pređena · Riječ, dvije...

Nekada su djecu učili da je najveća vrijednost sporta poštovanje protivnika. Učili su ih da je veličina pokazati karakter u pobjedi i dostojanstvo u porazu. Danas, međutim, sve češće izgleda kao da moderni fudbal šalje potpuno drugačiju poruku, da ćeš, ako dovoljno vješto provociraš, prekidaš igru sitnim prekršajima i udariš protivnika onda kada sudija ne gleda, biti proglašen "lukavim" i "iskusnim".

Kao da je negdje usput nestala granica između inteligentne igre i ponašanja koje jednostavno ne pripada sportu.

Leandro Paredes već godinama izaziva podijeljena mišljenja. Za jedne je beskompromisni vezista koji radi sve kako bi pomogao svojoj ekipi. Za druge je simbol svega onoga što moderni fudbal nikada nije trebao prihvatiti kao normalno. Sinoćnje finale bilo je još jedan povod za istu raspravu.

Dok su milioni gledalaca željeli uživati u vrhunskom fudbalu, ponovo smo gledali utakmicu u kojoj je Paredes veliki dio svog učinka gradio na duelima koji su često bili na samoj granici dozvoljenog, a nerijetko i preko nje. Brojni prekršaji, od kojih su mnogi djelovali potpuno nepotrebno i podmuklo, još jednom su otvorili pitanje koliko je zapravo širok prag tolerancije kada je riječ o argentinskom reprezentativcu.

Posebno zabrinjava činjenica da se ovakvi potezi više gotovo i ne komentarišu. Kao da su postali dio njegovog identiteta. Kao da se od njega očekuje da igra upravo na taj način, pa svaki novi grub start ili provokacija više nikoga ne iznenađuju, a ne bi smjelo biti tako.

Postoji ogromna razlika između čvrste igre i namjernog traženja sukoba. Između agresivnosti koja je sastavni dio vrhunskog sporta i ponašanja kojem je jedini cilj isprovocirati protivnika ili prekinuti ritam utakmice. Ta razlika nekada je bila jasna, a danas kao da se polako briše.

Ono što dodatno baca sjenu na cijelu priču jeste činjenica da tenzije nisu prestale ni nakon posljednjeg sudijskog zvižduka. Umjesto da finale ostane upamćeno po onome što se događalo s loptom, pažnja je ponovo završila na incidentima i ponašanju pojedinaca.

I upravo tu dolazimo do pitanja koje je mnogo veće od Leandra Paredesa. Da li je problem zaista u jednom fudbaleru?

Ili je problem u tome što je fudbal dozvolio da ovakvo ponašanje postane prihvatljivo?

Jer svaki igrač pokušat će pronaći granicu onoga što mu je dozvoljeno. To rade svi. Međutim, odgovornost nije samo na onima koji tu granicu traže, nego i na onima koji je određuju. Sudije nisu tu samo da evidentiraju prekršaje. Njihova uloga je da zaštite igru.

A kada jedan fudbaler iz utakmice u utakmicu uspijeva graditi reputaciju na provokacijama, grubim duelima i ponašanju koje često izaziva sukobe, sasvim je legitimno zapitati se postoji li isti kriterij za sve.

Da li bi bilo koji drugi igrač imao jednaku dozu tolerancije? Da li bi neko drugi, s istim obrascem ponašanja, jednako često završavao utakmice bez najstrožih disciplinskih sankcija?

To su pitanja na koja će svako imati svoj odgovor, ali ona zaslužuju da budu postavljena.

Jer fudbal je odavno prestao biti samo igra. On je uzor milionima djece širom svijeta. A kada se prljavi potezi počnu nazivati iskustvom, kada se provociranje protivnika proglašava mentalnom snagom i kada se granica sportskog ponašanja neprestano pomjera, tada problem više nije jedan igrač.

Tada problem postaje cijeli sistem. Sistem koji poznajemo kao moderni način igre, "ulaženje u glavu", grubost, te granica sportskog fair-playa. To više nije sport.

Leandro Paredes možda nije izmislio takav način igre, ali je postao jedno od njegovih najprepoznatljivijih lica. I upravo zato rasprava ne bi smjela stati na njegovom imenu.

Pravo pitanje glasi: dokle će moderni fudbal tolerisati ponašanje koje bi trebalo kažnjavati mnogo odlučnije nego što je to danas slučaj?