Ljevaković: U kontaktu sam sa Džekom, Mahmutovićem i Merzićem, a TOŠK i Čelik nikada ne zaboravljam · Intervju

Ovaj sjajni veznjak za SportSport.ba govorio je o koronavirusu u Češkoj, o nastavku igračke karijere, vjernosti Teplicama, bivšim klubovima TOŠK-u i Čeliku, reprezentaciji BiH, prijateljstvu s Džekom, Mahmutovićem, Merzićem, trenerskom poslu, ali i Premijer ligi BiH.

Admire dugo ste u Teplicama, bliži li se kraj nogometne karijere?

"U septembru prošle godine imao sam tešku povredu zadnje lože, tako da sam tada razmišljao o prekidu karijere. Nekako sam se oporavio i ove sezone nastavio sam s igrama za prvu ekipu, tako da sigurno još ne razmišljam o završetku karijere, osjećam se dobro i sve dok je tako nastavit ću dalje trenirati, boriti se i igrati".

Prvenstvo je prekinuto, kakva je situacija u vezi koronavirusa u Češkoj?

"Sigurno da je ovo sve uticalo na sport, a postala je ozbiljna prijetnja za naše živote. Čeka se odluka prvenstva, a do tog trenutka mi treniramo individualno i pratimo dalju situaciju. Sigurno da se niko nikada nije našao u ovakvoj situaciji, te je i za nas sportaše ovo sve neobično i zaista ne možete mnogo uticati da se sve završi i prođe".

Skoro 13 godina ste u Teplicama, zašto nikada niste prešli u neki drugi klub, iako ste sigurno imali dosta ponuda jer već dugo u toj zemlji igrate na visokom nivou?

"Teplice su klub koji mi je pružio šansu, a ja sam je na pravi način iskoristio. Imao sam priliku da odem u drugi klub, ali predsjednik František Hrdlička me uvjerio da ostanem i sigurno da se ne kajem, čak mi je i drago što je na kraju tako ispalo"

U Češkoj držite brojne rekorde, a jedan je posebno specifičan, a to je broj žutih kartona u dosadašnjem boravku u Teplicama?

"Imam preko 300 nastupa za Teplice i sigurno da sam ponosan na taj broj,a svi koji me znaju kao igrača zna se da uvijek idem maksimalno i ne štedim se nikada u igri. Igram na poziciji zadnjeg veznog i držim rekord u Češkoj s preko 100 žutih kartona dobivenih na utakmicama. Jednostavno nogomet je sport u kojem je kontakt neizbježan, plus igram na takvoj poziciji i ne štedim se u duelima, s toga i toliki broj kartona".

Šta planiraš nakon što okončaš karijeru, ostati u Češkoj zajedno s porodicom ili nešto drugo?

"Ja i supruga imamo stalni boravak tu, a pokušat ćemo i da uzmemo njihov pasoš. Djeca su se u Češkoj rodila, tako da za njih neće biti problema što je i najbitnije. Sigurno da nakon okončanja igračke karijere planiram ostati u nogometu, polako već ulazim u trenerske vode, imam B licencu i pomažem u drugoj ekipi Teplica, pa vidjet ćemo kako ću se snaći u toj ulozi. S Teplicama sam osvojio jedan Kup, što je jedan od ukupno dva trofeja koji je klub osvojio u svojoj historiji".

U Teplicama si igrao s brojnim bh. igračima od Džeke, Mahmutovića, Merzića do Melunovića i Čajića, da li si s njima u kontaktu?

"Sa svima sam u kontaktu najviše s Aidinom Mahmutovićem, koji je u Čeliku sad. Prošle godine sam bio u Rimu kod Edina Džeke u kontaktu smo, a drago mi je vidjeti da Čajić i Melunović isto tako napreduju i često postižu golove. Naravno ne mogu zaboraviti na Samira Merzića, obavezno svake godine svratim kod njega u Mostar jer prema njemu imam veliku obavezu budući da se najviše brinuo o meni kada sam došao u Teplice".

Ne zaboravljaš ni bivše klubove TOŠK i Čelik, čije igre redovno pratiš.

"Sigurno da ne mogu nikada zaboraviti ta dva kluba, TOŠK ove sezone igra veoma dobro. Jedina žal je što nema omladinskog pogona, a to će se osjetiti za par godina sigurno. Kada je u pitanju Čelik, teško da mogu šta pametno kazati, rezultati sve pokazuju u zadnje vrijeme, stalna promjena trenera. Žao mi je najviše Robijaša, polako se među ljudima hladi ime kluba, nije to kao nekad, kada sam ja igrao isto smo se borili za opstanak, ali Zenica je bila baš uzavreli grad, a stadion Bilino polje skoro uvijek pun, to su bila lijepa vremena, nadam se da će se stanje popraviti".

Koliko ti znače TOŠK, Čelik, i Teplice dovoljno govori što si grbove tih klubova istetovirao na svome tijelu.

"Ono što osjetim u srcu to sam i stavio na svoje tijelo, osim svoje porodice, tu su još i moji dosadašnji klubovi, to nikada ne skrivam i ne stidim se toga. To je moj izbor i ponosan sam na to".

Kroz reprezentaciju BiH je prošlo mnogo nogometaša, da li ostaje žal što nikada niste dobili priliku u A-reprezentaciji, iako ste sigurno zaslužili poziv za neko okupljanje ili utakmicu?

"Jednostavno u periodu kada sam igrao baš dobro i kada su Teplice bile ponajbolji klub u Češkoj tada je na mojoj poziciji igrao general Elvir Rahimić, koji je bio sjajan. Ne žalim što nisam dobio priliku, imao sam tu čast igrati za mladu reprezentaciju BiH i na to sam ponosan jer sam osjetio kako je nositi dres državne reprezentacije".

Posljednju utakmicu si odigrao 8. marta sa kapitenskom trakom u remiju protiv Slovačkog, bojiš li se da je to možda posljednji meč u tvojoj karijeri?

"Jednostavno godine ne možete zaustaviti, u augustu punim 36 godina i to su sigurno ozbiljne godine za igrače. Ja se sigurno neću predati da utakmica protiv Slovačkog bude posljednja, želim još da budem dio ekipe Teplica, bez obzira bio ja kapiten, starter ili na klupi za rezervne igrače".

Za kraj nam kažite pratite li Premijer ligu BiH i možete li podvući malu paralelu iz vremena kada ste vi igrali u istoj i sada?

"Sigurno da je u odnosu na vrijeme kada sam ja igrao kvaliteta lige otišla naprijed, ali u Evropskim mečevima naših klubova teško šta možemo uraditi. Ali ja sam navijač svih naših klubova koji izađu u Evropu i uvijek navijam da odu što dalje i doprinesu boljem statusu lige. Kada je u pitanju vrijeme kada sam ja igrao, tada je mislim bilo mnogo više ljubavi i poštovanja, ali i manje novca, sada je sve to drugačije, svako dogovara uslove za sebe, manje je ljubavi, poštovanja, izgubilo se to sve, ali valjda to tako treba i da bude", kazao je za kraj razgovora za SportSport.ba Admir Ljevaković skromni čovjek, koji je u jednom klubu dobio status legende, te koji je svojim igrama i odnosom prema klubu postao idol mnogoj djeci kako u Teplicama, tako i u Tešnju, Zenici, ali i BiH.