Lucien Favre i Dortmundov moderni jazz · Kolumna

Tri kriterija po kojima se ovaj muzički pravac razlikovao od ostalih su: improvizacija, ritam koji te naprosto tjera da se krećeš i sloboda da individua (izvođač) dođe do izražaja na sebi svojstven način. Najveći jazz izvođači su, uz nevjerovatan talenat, improvizovali na svakom nastupu. Miles Davis, Louie Armstrong, John Coltrane, Duke Ellington, Ella Fitzgerald, Billie Holiday, ostat će zauvijek upamćeni kao jedni od najboljih jazz izvođača svih vremena. Svirali su dušom.

Davisov album “Kind of Blue” vjerovatno je jedan od najboljih jazz albuma svih vremena (na youtubeu imate priliku uživati u cijelom albumu u trajanu od nekih pedesetak minuta. Pedesetak minuta umjetnosti. I, imajte na umu da je album izašao davne 1959. godine).

Louie Armstrong je za vrijeme hladnog rata obnašao funkciju “muzičkog amasadora” za State Department. Zamislite koliko je to ogromno priznanje, posebno kad uzmemo u obzir da je Armstrong javno kritikovao predsjednika Eisenhowera. O jazzu bih mogao pisati danima; o tome kako (me) opušta, kako se cijelim tijelom i dušom prepustim savršenim notama. Mogao bih, ali neću. Barem ne na ovaj način. No, jazza se dotakoh iz fudbalskih, a ne iz muzičkih razloga, a “krivac” za to je Lucien Favre, trener Borussije iz Dortmunda.

Prelazak sa heavy metal fudbala na moderni jazz

U periodu kad je dortmundsku Borussiju vodio Jürgen Klopp, svjedočili smo tzv. heavy metal fudbalu. Brzina, strast i uzbuđenje – vjerovatno je ovo najbliži opis fudbala koji je praktikovala Kloppova ekipa. Osnova Dortmundove igre bio je Gegenpresing, a koliko je isti bio djelotvoran najbolje svjedoči činjenica kako je Dortmund osvojio dvije titule prvaka države, DFB Pokal i igrao finale Lige prvaka. Skidali su se skalpovi velikanima poput minhenskog Bayerna ili madridskog Reala. Klopp je imao posebnu vezu sa igračima. Bio im je poput starijeg brata. No, nakon sezone u kojoj su igrači Dortmunda pokazali kako su i oni samo od krvi i mesa, bilo je za očekivati da se Borussija i Klopp raziđu. Sedam godina – toliko je trajala ljubav između njih. Sedam (pre)lijepih godina. Dortmund je pod Kloppom postao drugi omiljeni klub svima (nešto poput Newcastle Uniteda između 1995. i 1997. godine).

Kloppa je na klupi Dortmunda zamijenio Thomas Tuchel koji je, baš kao i Jürgen, svoj trenerski put počeo u Mainzu. Tuchel je u kratkom vremenskom roku revitalizovao ekipu. I, baš poput Kloppa, davao je šansu mladim igračima (uzmimo za primjer Pulišića koji je bukvalno eksplodirao kod Tuchela). No, Tuchel se na Westfalenu zadržao samo dvije sezone, napustivši klub zbog loših odnosa sa upravom.

Tuchelov odlazak pokrenuo je priču o dolasku Luciena Favrea, ali uprava Dortmunda povlači neočekivan potez i za trenera imenuje stratega Ajaxa, Petera Bosza. Za njegove usluge, Dortmund je morao izdvojiti čak pet miliona eura. Loši rezultati u domaćem prvenstvu i nijedna pobjeda u grupnoj fazi Lige prvaka bili su sasvim dovoljni da Bosz dobije otkaz, a da na njegovo mjesto dođe Peter Stöger, bivši trener Kölna. Stöger je, koliko-toliko, stabilizovao ekipu osvojivši četvrto mjesto i izborivši plasman u Ligu prvaka. No, svi su znali kako on nije dugoročno rješenje. Poslužio je svrsi i ugasio požar koji je prouzrokovao Bosz, ali Dortmund je morao krenuti dalje. Shvativši kako nije vrijeme za novi eksperiment, uprava Dortmunda odlučila se za provjereno bundesligaško ime – Luciena Favrea. Bila je to prava odluka; odluka zbog koje svi u Dortmundu zadovoljno trljaju ruke.

Od Echallensa do Nice

Odmah po okončanju igračke karijere (za one koji ne znaju, Favre je važio za jednog od najtalentovanijih playmakera reprezentacije Švicarske), Lucien je dobio ponudu da bude asistent Johnnyju Bordinu koji je tada trenirao kadete FC Echallensa. Već na prvom treningu, Favre je pokazao ono što će ga pratiti tokom cijele karijere – nevjerovatan pristup mladim talentima. Razgovarao je s njima, dijelio im savjete, slušao ih, nasmijavao. Uživao je u svemu tome. Jedan od tih mladih igrača bio je i Steve Devolz, koji je naglašavao koliki je zapravo Favreov utjecaj na ekipu. Uostalom, Favre je ubrzo postao trener prvog tima Echallensa s kojim je izborio promociju u Nationalligu B (drugi rang fudbala), što se do dana današnjeg smatra za najveći uspjeh ovog kluba. Echallens je bio sastavljen od veoma mladih igrača; igrača koji su prošli kroz sve mlađe kategorije ovog kluba i koji su upravo u mlađim kategorijama sarađivali sa Favreom.

Nakon uspjeha sa Echallensom, Favre je narednih 10 godina proveo vodeći Yverdon, Servette i Zürich. Posljednja titula sa Zürichom (sezona 2006/07) bila je dokaz kako se vjera u mlade talente uvijek isplati. Mlad tim u kojem su važne uloge imali Blerim Dzemaili, Gökhan Inler i Steve von Bergen, uspio je osvojiti prvenstvo ispred Basela za koji su tada igrali Mladen Petrić, Ivan Rakitić, Zdravko Kuzmanović, Erin Derdiyok i Filipe Caicedo. Favreov uspjeh nije prošao nezapaženo te je na njegovu adresu stigla ponuda iz Herthe. Lucien je u prvoj sezoni u Berlinu imao tek 13. najveći budžet, ali je na kraju uspio dovesti ekipu do čak četvrtog mjesta. I u Berlinu je vjerovao talentovanim mladićima – Gojku Kačaru i Lukasu Piszczeku. Nakon što je Hertha ostala bez nekolicine važnih igrača poput Voronina i Pantelića, naredne sezone nisu pružali blistave partije i došlo je do raskida saradnje sa Favreom. Tada je stigla ponuda iz Mönchengladbacha. Favre je dobio šansu da vodi mlad tim; tim koji ima mnogo talentovanih igrača poput Reusa i Hermanna. Borussija Mönchengladbach je igrala sjajan fudbal pod Favreovim vodstvom – igrali su okomit fudbal, nisu imali prevelik broj udaraca u protivnički gol, ali su koristili (skoro) svaku priliku koja im se ukaže. To je Favreova zasluga. Opet, baš kao u Echallensu, je svakom igraču prilazio na poseban način. Svi su znali svoje zadatke i izvršavali su ih znajući da je to jedini način da dođu do uspjeha. A treninzi su bili posebni. Sam Marco Reus je naveo kako je Favre najbolji trener s kojim je radio (pazite, Reusa su trenirali Klopp, Tuchel i Joachim Löw). Ono što Favrea izdvaja od ostalih je i pristup van terena. Stevea Devolza je, nakon što je ovaj imao operaciju ruke, dovodio na selo kako bi individualno radio s njim na pas igri i kontroli lopte. S Reusom je pričao nakon svake povrede i svakog nešto dužeg izbivanja sa terena. A koliko su ostali igrači napredovali pod njegovim vodstvom najbolje pokazuju Marc Andre ter Stegen, pa i Granit Xhaka koji je prije prelaska u Arsenal slovio za jednog od najboljih veznih igrača Bundeslige. Borussija Mönchengladbach je pod Favreom uspjela osvojiti treće mjesto u sezoni 2014/15, obezbijedivši grupnu fazu Lige prvaka. Ali, baš kao i u slučaju sa Herthom, Favre se ni u Mönchengladbachu nije mogao oporaviti od odlaska najvažnijih igrača, stoga je već naredne sezone raskinuo ugovor sa klubom nakon niza loših rezultata.

Nakon što je više od pola godine bio bez posla, stigla je ponuda iz Nice. Predsjednik Jean-Pierre Rivereu tražio je zamjenu za Claudea Puela. Boljeg od Favrea nisu mogli dobiti. Nica je sezonu završila na trećem mjestu, a Favre je uspio smiriti i neukrotivog Balotellija. Mladi Talijan i Allasane Plea činili su sjajan napadački tandem postigavši 31 pogodak u svim takmičenjima. Favre je na fudbalsku mapu lansirao i Jean Michael Serrija, a ne treba zaboraviti ni Ricarda, Malanga Sarra, Cypriena, Belhandu, Waltera i Koziella. Odlika velikih trenera je da izvuku maksimum iz svih igrača, a to je nešto što je Favre odlično radio tokom cijele karijere.

Renesansa u Dortmundu

Preporod. Tako bismo najbolje mogli opisati stanje u Dortmundu po dolasku Favrea. Po prirodi perfekcionista, Favre je do najsitnijih detalja prilazio problemima u klubu. I, naravno, kao na svakom prethodnom poslu, nije odustajao od davanja šansi mladim igračima. Improvizuje se kao u jazzu, ali jednako tako postoji i sklad. To je ono zbog čega je posebna dortmundska renesansa.

Favre naglašava kako je od krucijalne važnosti što se njegovi igrači mogu prilagoditi protivniku tokom meča. To su učinili protiv Bayerna kad su se vratili iz rezultatskog zaostatka i na kraju upisali pobjedu.

Favre je u Dortmundu dobio odličnu bazu iskusnih igrača poput Reusa i Piszczeka kojima je ovog ljeta pridodao i Witsela. Upravo je Witslel ključni igrač u veznom redu, zahvaljujući sjajnoj defanzivi, ali i odličnoj pas igri. Mahmoud Dahoud (bivši vezni igrač Mönchengladbacha), Delaney, Götze, Weigl, iznijeli su dobar dio sezone na svojim leđima, a bez Reusovih prodora, asistencija i golova ne bi bilo ni ovako dobre sezone Dortmunda. Odlične igre Jadona Sancha ohrabrile su upravu da prihvati ponudu Chelseaja za Christiana Pulišića. Sancho, bivši igrač Manchester Cityja, pokazuje zašto ga smatraju novom nadom evropskog i svjetskog fudbala. Osamnaestogodišnji Englez je u dosadašnjem dijelu sezone postigao osam pogodaka i upisao 13 asistencija. Šta se još može poželjeti od tako mladog igrača?!

Odbranu drže mladići Hakimija, Dialloa, Zagadoua i Akanjija, koji su, zajedno sa Piszczekom, skupili najviše utakmica ove sezone. A u napadu je “odbačeni” igrač Barcelone, Paco Alcacer koji je postigao 13 golova u svim takmičenjima i to u manje od 1.000 odigranih minuta. Ulazio je s klupe i postizao golove zahvaljujući kojim je Dortmund dolazio do pobjeda. Za samo godinu dana, Borussija je dobila svoj identitet. Igraju sjajan fudbal, imaju pregršt talentovanih igrača i jezgru iskusnih velemajstora koji mogu u svakom trenutku mogu promijeniti tok utakmice. To je nešto što se čekalo na Westfalenu.

Dortmund je najefikasnija ekipa u Bundesligi (Nürnbergu su postigli sedam, Leipzigu, Stuttgartu, Leverkuzenu i Augsburgu po četiri, Bayernu, Hoffenheimu i Frankfurtu po tri pogotka), a imaju i pet bodova prednosti u odnosu na Kovačev Bayern. U Ligi prvaka su Simeonovoj defanzivnoj mašineriji postigli četiri pogotka i izborili osminu finala gdje će ukrstiti koplja sa Tottenhamom. Koliko mogu u tom dvomeču?

Ma kako da se ova sezona završi, Favre i Dortmund su pokazali kako su dobitna kombinacija i kako se sa predanim radom i vjerom u mlade igrače može toliko toga napraviti. Navijači Dortmunda imaju novog ljubimca – čovjeka koji je donio jazz na Westfalen. Može li Favreov jazz biti fudbalska verzija jazza koji je svirao Miles Davis?! Ko zna, možda i može. Vrijeme će dati odgovor na ovo pitanje.