Životna priča Nabyja Keite
"Mane mi je govorio 'brate, naša sreća će doći' i došla je..."
Ako iko ima motiv da uspije u nogometu, onda su to mladići koji dolaze iz siromašnih zemalja.
Naby Keita je rođen 10. februara 1995. godine i on je kao i većina ljudi u Gvineji imao teško djetinstvo. Omaleni Gvinejac je imao svoje snove, ali bio je daleko od te pozornice. Za razliku od djece koja u Evropi igraju igrice, jedu najkvalitetniju hranu i odlaze na treninge u društvu privatnih vozača, pa se nakon šutiranja lopte po kvalitetnim terenima odmaraju u saunama, Keita je imao daleko teži put
"Igrali smo svugdje, najviše na cesti. Stavili bismo kamenice kao stative i obično kada igramo, često nas u tome prekidaju automobili koji su se vozili po toj dionici. Ali nismo odustajali, nama je to bilo sve. Mene je ulica naučila svemu", prisjeća se Keita, koji danas nastupa za Liverpool.
"Šta god sam imao na sebi, igrao sam u tome. Bili su to stari komadi odjeće, poderane cipele, ali nije bilo boljeg. Mislim da me to dodatno pripremilo mentalno za sve ono što ću proći", ističe.
Zbog svoje sićušne građe imao je teži put za sve.
"Bio sam malen i morao sam da se borim za sve - da bi igrao, da bi dobio loptu, ali moralo se prvo izgraditi poštovanje. Upravo od toga dolazi moja današnja agresivnost, što je vrlo važno za poziciju na kojoj igram".
Školovanje zanemario i isplatilo se
Kao dijete je nagvještavao razvoj situacije...
"Moj otac kaže da sam bio lud za loptom čak i kao maleni dječak. Volio sam i tada loptu, stalno sam je dodirivao, oduvijek sam želio da je imam uz sebe".
Savjetovali su ga da se okrene školovanju, ali Keita je ostao istrajan.
"Rekli su da bih trebao da se usredotočim na obrazovanje, ali za mene ništa drugo osim nogometa nije bilo važno. Pokušali su da me odgovore, ali srce je govorilo drugačije. Svi u Conakryju su rekli da sam najbolji igrač i konačno su prihvatili da imam poseban talenat, pa su me nastavili podržavati".
S 12 godina se morao zaputiti u Evropi.
"Nisam mentalno bio spreman za takav korak, ali morao sam da odem. Gledao sam na TV-u francusku ligu, Ligu prvaka i Premier ligu i znao sam da želim da igram na toj razini. To je bilo nemoguće kod kuće, morao sam da odem u Evrpu. Bio sam jako ambiciozan, ne samo zato što mi se nogomet sviđa, nego i zbog toga što moram da pomognem porodici".
Otac mu dao nadimak Deco
U Francuskoj je pronašao sreću
"S 16 godina sam zaigrao u Francuskoj. Moji roditelji su bili zabrinuti, često smo se čuli, a ja sam brzo shvatio da to više nije onaj nogomet s prijateljima na ulici i da moram da se snađem u hrpi sa stranim igračima".
Poslije Istresa, otišao je u Salzburg, a tamo je igrao zajedno sa Sadiom Maneom, koji mu je i danas u Liverpoolu saigrač, a skupa su bili i u Leipzigu.
"Sadio Mane mi je govorio: 'Brate moj, dolazi sreća'. Srećom, došla je i Bogu smo zahvalni zbog toga. Mane mi je najviše pomogao i moj je najveći prijatelj".
Otac mu dao nadimak Deco
"Otac me zvao Deco jer je smatrao da igram poput njega. Bio mi je najdraži igrač, a sam poželio da imam dres Barcelone".
Bio je veliki navijač Liverpoola
"Svi moji prijatelji su bili navijači Liverpoola i ja sam ih također volio. Nisam mislio da će neko od nas nekada postati igrač Liverpoola. Moj otac je isto tako bi lud za Liverpoolom iako nije imao pojma o njima. Kada je čuo da idem u Liverpool, poludio je od sreće".
Kupuje cipele siromašnima, ne zaboravlja odakle potiče
U Gvineji gledao finale Lige prvaka i titulu u Istanbulu...
"Dok sam u Gvineji gledao Xabija Alonsa, mislio sam da nikad neće biti moguće da se sretnemo, a imao sam priliku da igram protiv njega prije nego se povukao. Shvatam koliko sam sretan ovdje, ali to je samo početak. Ne osjećam se kao da sam već sve ostvario i definitivno se neću opustiti".
A šta kada se vrat kući?
"U Conkaryju vidim djecu bez cipela na ulicama i odmah im kupim, koliko god mogu, jer znam koliko im to znači. Gvineja je puna talentovane djece i to me čini ponosnim", tvrdi Keita.
Jasna poruka za kraj.
"Bez obzira koliko ste siromašni, odakle dolazite, ako ste spremni žrtvovati, raditi, boriti se za svoje snove, sve možete učiniti".
Danas živi s majkom.
"Ona dođe tu i bude sa mnom mjesecima. Sada se manje 'dere' na mene. Nikada ne mogu zaboraviti odakle potičem".
Promo
Stigli prehrambeno-higijenski paketi za socijalno ugrožene
Uoči praznika: Donacija iz Mozzarta za javnu kuhinju "Mozaik prijateljstva"
Top Komentari
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora/ica, a ne nužno i stavove portala SportSport.ba te portal ne može i neće odgovarati za sadržaj tih kometara. Komentari koji sadrže vrijeđanja, psovanja i vulgaran riječnik mogu biti uklonjeni bez najave i objašnjenja, ali to ne obavezuje SportSport.ba da obriše sve komentare koji krše pravila. Čitanjem prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim uvjerenjima.
